1 Gle, tad se dogodi, ubrzo nakon što Moroni posla poslanicu svoju vrhovnom upravitelju, on primi poslanicu od Pahorana, vrhovnoga upravitelja. A ovo su riječi koje on primi:

2 Ja, Pahoran, koji sam vrhovni upravitelj ove zemlje, šaljem ove riječi Moroniju, vrhovnom zapovjedniku nad vojskom. Gle, kažem ti, Moroni, da se ne radujem velikim nevoljama vašim, da, to žalosti dušu moju.

3 No gle, ima onih koji se raduju nevoljama vašim, da, toliko da se digoše na bunu protiv mene, a i onih od naroda mojega koji su slobodari, da, i oni što se digoše silno su brojni.

4 I oni koji nastojahu oduzeti sudačku stolicu meni su ti koji bijahu uzrok ovoga velikog bezakonja; jer se poslužiše velikim laskanjem, i zavedoše srca mnogih ljudi, što će biti uzrokom teške nevolje među nama; oni uskratiše zalihe naše, i uplašiše slobodare naše tako da oni ne dođoše k vama.

5 I gle, istjeraše me ispred sebe, i ja pobjegoh u zemlju Gideon s onoliko ljudi koliko mi ih bijaše moguće dobiti.

6 I gle, ja poslah proglas diljem ovoga dijela zemlje; i gle, oni se stječu k nama danomice, k oružju svome, u obrani domovine svoje i slobode svoje, i da osvete krivice naše.

7 I oni dođoše k nama, tako da su oni što se digoše na bunu protiv nas suprotstavljeni, da, tako da nas se boje i ne usuđuju se izići protiv nas u boj.

8 Oni zauzeše zemlju, to jest grad Zarahemlu; postaviše sebi kralja, a on pisaše kralju lamanskomu, pri čemu uđe u savezništvo s njime; a u tom savezništvu on se složi da će držati grad Zarahemlu, a to će držanje, kako misli, omogućiti Lamancima da pokore ostatak zemlje, a on će biti postavljen za kralja nad ovim narodom kad ih pokore Lamanci.

9 I evo, u poslanici svojoj ti me pokudi, no, to nije važno; ne srdim se, već se radujem veličini srca tvojega. Ja, Pahoran, ne tražim moć, osim jedino da zadržim sudačku stolicu svoju kako bih mogao čuvati prava i slobodu naroda svojega. Duša moja stoji čvrsto u onoj slobodi kojom nas Bog učini slobodnima.

10 I evo, gle, odupirat ćemo se opačini sve do prolijevanja krvi. Ne bismo prolijevali krv Lamanaca kad bi oni ostali u zemlji svojoj.

11 Ne bismo prolijevali krv braće svoje kad se oni ne bi dizali na bunu i uzimali mač protiv nas.

12 Podložili bismo se jarmu ropstva kad bi to bilo nužno prema pravdi Božjoj, ili kad bi nam on zapovjedio da tako učinimo.

13 No gle, on nam ne zapovijeda da se podložimo neprijateljima svojim, već da stavimo uzdanje svoje u njega, i on će nas izbaviti.

14 Zato ljubljeni brate moj, Moroni, oduprimo se zlu, i kojemu se god zlu ne možemo oduprijeti riječima svojim, da, kao što su bune i odmetništva, oduprimo im se mačevima svojim, da bismo mogli zadržati slobodu svoju, da bismo se mogli radovati u velikoj povlastici crkve naše, i u stvari Otkupitelja našega i Boga našega.

15 Zato dođi k meni brzo s nešto ljudi svojih, a ostatak ostavi pod nadzorom Lehija i Teankuma; daj njima moć da upravljaju ratom u tom dijelu zemlje, u skladu s Duhom Božjim, koji je također duh slobode koji je u njima.

16 Gle, poslah im nešto zaliha, da ne izginu dok ne budete mogli doći k meni.

17 Skupite sve snage koje god mognete u svojem pokretu ovamo, i poći ćemo brzo protiv onih odmetnika u snazi Boga našega u skladu s vjerom koja je u nama.

18 I uzet ćemo u posjed grad Zarahemlu, kako bismo mogli steći više hrane da je pošaljemo Lehiju i Teankumu; da, poći ćemo protiv njih u snazi Gospodnjoj, i dokrajčit ćemo ovo veliko bezakonje.

19 I evo, Moroni, radujem se što primih poslanicu tvoju, jer bijah ponešto zabrinut o tome što trebamo činiti, bi li bilo pravedno za nas krenuti protiv braće svoje.

20 No, ti reče, osim ako se ne pokaju, Gospod ti zapovjedi da kreneš protiv njih.

21 Gledaj da ojačaš Lehija i Teankuma u Gospodu; reci im da se ne boje, jer Bog će ih izbaviti, da, a i sve one koji stoje čvrsto u onoj slobodi kojom ih Bog učini slobodnima. I evo, zaključujem poslanicu svoju ljubljenom bratu svojemu, Moroniju.