1 I dogodi se da Amalečane, i Amulonce, i Lamance koji bijahu u zemlji Amulon, i također u zemlji Helam, i koji bijahu u zemlji ^aJeruzalem, i ukratko, u cijeloj zemlji unaokolo, koji se ne bijahu obratili i ne bijahu preuzeli na sebe ime ^bAnti-Nefi-Lehi, podjariše Amalečani i Amulonci na srdžbu protiv braće njihove.

2 I mržnja njihova postade veoma žestoka protiv njih, i to toliko da se oni počeše buniti protiv kralja svojega, toliko da ne htjedoše da on bude kralj njihov; zato oni podigoše oružje protiv naroda Anti-Nefi-Lehijaca.

3 Evo, kralj podijeli kraljevstvo sinu svojemu, i dade mu ime Anti-Nefi-Lehi.

4 I kralj umrije te iste godine kad Lamanci počeše obavljati pripreme za rat protiv naroda Božjega.

5 Evo, kad Amon i braća njegova, i svi oni što bijahu uzišli s njime, vidješe pripreme lamanske za uništenje braće njihove, oni otiđoše u zemlju Midijan, i ondje se Amon susrete sa svom braćom svojom; i odatle oni dođoše u zemlju Jišmaelovu, da bi održali ^avijeće s Lamonijem i također s bratom njegovim Anti-Nefi-Lehijem, što trebaju činiti kako bi se obranili protiv Lamanaca.

6 Evo, ne bijaše ni jedne duše među cijelim narodom što se obrati ka Gospodu, koja bi htjela podignuti oružje protiv braće svoje; ne, oni ne htjedoše čak ni obaviti pripreme za rat; da, a i kralj im njihov zapovjedi da ne čine to.

7 Evo, ovo su riječi koje on izreče narodu o tome: Zahvaljujem Bogu svojemu, ljubljeni narode moj, što nam naš veliki Bog u dobroti posla ovu braću našu, Nefijce, da nam propovijedaju i da nas uvjere o ^apredajama opakih otaca naših.

8 I gle, zahvaljujem velikom Bogu svojemu što nam dade dio Duha svojega kako bi smekšao srca naša, tako da započesmo vezu s ovom braćom, Nefijcima.

9 I gle, također zahvaljujem Bogu svojemu što, započevši tu vezu, bijasmo uvjereni o ^agrijesima svojim i o mnogim umorstvima koja počinismo.

10 I također zahvaljujem Bogu svojemu, da, velikomu Bogu svojemu, što nam udijeli da se možemo pokajati za to, a i što nam ^aoprosti one naše mnoge grijehe i umorstva što ih počinismo, i skinu ^bkrivnju sa srdaca naših kroz zasluge Sina svojega.

11 A sad gle, braćo moja, pošto ovo bijaše sve što mogasmo učiniti (zato što bijasmo najizgubljeniji od cijelog ljudskog roda) da se pokajemo za sve grijehe svoje i mnoga umorstva koja počinismo, i postignemo od Boga da ih ^askine sa srdaca naših, jer to bijaše sve što mogasmo učiniti da se pokajemo dostatno pred Bogom, tako da bi on skinuo mrlju našu —

12 Evo, najljubljenija braćo moja, pošto Bog skinu mrlje naše, a mačevi naši postadoše blistavi, onda ne kaljajmo više mačeve svoje krvlju braće naše.

13 Gle kažem vam, ne, sačuvajmo mačeve naše da ne budu okaljani krvlju braće naše; jer možda, okaljamo li mačeve naše ponovno, oni više neće moći biti ^aoprani da blistaju kroz krv Sina velikoga Boga našega, koja će biti prolivena radi pomirenja za grijehe naše.

14 A veliki nam je Bog iskazao milosrđe, i otkrio nam to da ne bismo propali; da, i on nam to otkri prethodno, zato što ljubi ^aduše naše, a ljubi i djecu našu; zato, u milosrđu svojemu on nas pohodi po anđelima svojim, kako bi ^bnaum spasenja mogao biti otkriven nama jednako kao i budućim naraštajima.

15 O, kako li je milosrdan Bog naš! A sad gle, pošto to bijaše sve što mogasmo učiniti kako bismo postigli da mrlje naše budu skinute s nas, a mačevi su naši učinjeni blistavima, sakrijmo ih potpuno, da bi se mogli sačuvati blistavima, kao svjedočanstvo Bogu našemu u posljednji dan, to jest u dan kad ćemo biti privedeni da stanemo pred njega kako bi nam se sudilo, da nismo okaljali mačeve naše u krvi braće naše otkako nam on udijeli riječ svoju i učini nas čistima time.

16 I evo, braćo moja, iako nas braća naša nastoje uništiti, gle, sakrit ćemo potpuno mačeve naše, da, štoviše, zakopat ćemo ih duboko u zemlju, kako bi mogli biti sačuvani blistavima, kao svjedočanstvo da se nikad ne poslužismo njima, u posljednji dan; i unište li nas braća naša, gle, ^apoći ćemo k Bogu svojemu i bit ćemo spašeni.

17 I tad se dogodi, nakon što kralj okonča ove besjede, a sav narod bijaše skupljen zajedno, oni uzeše mačeve svoje i sve oružje što bijaše korišteno za prolijevanje ljudske krvi, i ^azakopaše ga potpuno duboko u zemlju.

18 I to učiniše, jer to bijaše u očima njihovim svjedočanstvo Bogu, a i ljudima, da ^anikada više neće koristiti oružje za prolijevanje ljudske krvi; i to učiniše, dajući jamstvo i ^bsklapajući savez s Bogom da će se radije negoli prolijevati krv braće svoje ^codreći života svojih; i da će radije negoli uzeti bratu svojemu dati njemu; i da će radije negoli provoditi dane svoje u dokonosti raditi obilno rukama svojim.

19 I tako vidimo, nakon što ti Lamanci bijahu privedeni da povjeruju i spoznaju istinu, oni bijahu ^ačvrsti, i podnijeli bi čak i smrt radije nego da počine grijeh; i tako vidimo da oni zakopaše svoje oružje mira, to jest zakopaše svoje oružje ratno poradi mira.

20 I dogodi se da braća njihova Lamanci obaviše pripreme za rat, i uziđoše u zemlju Nefijevu s namjerom da ubiju kralja, i postave drugoga na mjesto njegovo, i također da istrijebe narod Anti-Nefi-Lehijaca iz zemlje.

21 Evo, kad narod vidje da oni navaljuju na njih, oni im iziđoše ususret i ^alegoše ničice pred njima na zemlju, i počeše prizivati ime Gospodnje; i tako oni bijahu u tomu stavu kad se Lamanci počeše obarati na njih, i počeše ih ubijati mačem.

22 I tako, ne naišavši ni na kakav otpor, oni pobiše tisuću i petero od njih; i znademo da su oni blagoslovljeni, jer otiđoše prebivati s Bogom svojim.

23 Evo, kad Lamanci vidješe da braća njihova ne bježe od mača, niti da se sklanjaju desno ili lijevo, već da lijegaju i ^apogibaju, te da hvale Boga čak i u samom činu pogibije od mača —

24 Evo, kad Lamanci vidješe to, ^asuzdržaše se od toga da ih pobiju; i bijaše ih mnogo čija se srca bijahu ^bispunila u njima zbog onih od braće njihove koji bijahu pali od mača, jer se oni pokajaše za to što bijahu učinili.

25 I dogodi se da oni pobacaše svoje oružje ratno, i ne htjedoše ga uzeti ponovno, jer ih zapeče zbog umorstava koja bijahu počinili; i oni se spustiše poput braće svoje, uzdajući se u milosrđa onih čije ruke bijahu podignute da ih pobiju.

26 I dogodi se da se narodu Božjemu priključi taj dan veći broj od onih što bijahu pobijeni; a oni što bijahu pobijeni bijahu pravedni ljudi, zato nemamo razloga sumnjati da su ^aspašeni.

27 I ne bijaše opakog čovjeka koji bijaše ubijen među njima; no, bijaše ih više od tisuće privedeno k spoznaji istine; tako vidimo da Gospod djeluje na mnogo ^anačina za spasenje naroda svojega.

28 Evo, najveći broj onih od Lamanaca koji pobiše tolike mnoge od braće svoje bijahu Amalečani i Amulonci, od kojih najveći broj bijaše od ^areda ^bNehoraca.

29 Evo, među onima što se priključiše narodu Gospodnjemu ne bijaše ^anikoga koji bijahu Amalečani ili Amulonci, ili koji bijahu od reda Nehorova, već oni bijahu pravi potomci Lamana i Lemuela.

30 I tako možemo jasno razlučiti kako narod, nakon što bijaše jednom ^aprosvijetljen Duhom Božjim, i imaše veliku ^bspoznaju o onomu što se odnosi na pravednost, i onda ^cotpadne u grijeh i prijestup, on postaje još okorjeliji, i tako stanje njegovo postaje ^dgore nego da nikad nije znao za to.