Sveta pisma
Enoš 1
Fusnote
Tema

Knjiga Enoševa

Poglavlje 1

Enoš se moli žarko i stječe otpust svojih grijeha — Glas Gospodnji dolazi u njegov um, obećavajući spasenje za Lamance u budućnosti — Nefijci nastojaše vratiti Lamance na pravi put — Enoš se raduje svojem Otkupitelju. Oko 420. pr. Kr.

1 Gle, dogodi se da ja, aEnoš, znajući oca svojega, da bon bijaše pravedan čovjek — jer on me cpodučavaše u jeziku svojemu, a i u skladu s dodgojem i prijekorom Gospodnjim — i blagoslovljeno budi ime Boga mojega radi toga —

2 A ispričat ću vam o ahrvanju kojeg imah pred Bogom, prije nego što primih botpust grijeha svojih.

3 Gle, pođoh loviti divljač u šumama; a riječi koje često slušah kako ih otac moj govori o vječnomu životu i aradosti svetaca busadiše se duboko u srce moje.

4 I duša moja aogladnje; i ja bkleknuh pred Tvorcem svojim, i zavapih mu u žarkoj cmolitvi i prošnji za dušu svoju; i cijeli taj dan vapijah k njemu; da, i kad noć dođe, ja još uvijek dizah glas svoj uvis, te on dođe do nebesa.

5 I dođe aglas k meni govoreći: Enoše, grijesi su ti tvoji oprošteni, i bit ćeš blagoslovljen.

6 I ja, Enoš, znadoh da Bog ne može lagati; stoga, krivnja moja bijaše izbrisana.

7 I ja rekoh: Gospode, kako se to zbilo?

8 A on mi reče: Zbog avjere tvoje u Krista, koga nikad prije nisi čuo ni vidio. A mnoge će godine proći prije nego što će se on očitovati u tijelu; stoga eto, tvoja te vjera biscijelila.

9 Evo, dogodi se, kad čuh te riječi, počeh aželjeti dobrobit braće moje, Nefijaca; stoga bizlih svu dušu svoju Bogu za njih.

10 I dok se tako naprezah u duhu, gle, glas Gospodnji dođe u aum moj ponovno, govoreći: Pohodit ću braću tvoju u skladu s marljivošću njihovom u obdržavanju zapovijedi mojih. Ja im bdadoh ovu zemlju, i to je sveta zemlja; i ne ckunem ju osim zbog bezakonja; stoga, pohodit ću braću tvoju u skladu s onim što rekoh; a prijestupe njihove svalit ću sa žalošću na vlastite glave njihove.

11 I nakon što ja, Enoš, čuh te riječi, vjera moja u Gospoda poče bivati nepokolebljiva; i pomolih mu se, mnogo se i dugo naprežući, za braću svoju Lamance.

12 I dogodi se, nakon što se bijah amolio i trudio sa svom marljivošću, Gospod mi reče: Udijelit ću ti prema bželjama tvojim, zbog vjere tvoje.

13 A sad gle, ovo bijaše želja koju zaželjeh od njega — bude li tako da narod moj, Nefijci, upadne u prijestup, i na bilo koji način bude auništen, a Lamanci ne budu uništeni, da Gospod Bog bsačuva zapis o narodu mojemu, Nefijcima; čak i bude li to moću svete mišice svoje, da bi mogao biti ciznesen na vidjelo Lamancima jednoga budućeg dana, tako da bi, možda, oni mogli biti dprivedeni k spasenju —

14 Jer za sada naši napori bijahu auzaludni u tome da ih obnovimo k pravoj vjeri. I oni se zakleše u gnjevu svojemu da će, bude li moguće, buništiti zapise naše i nas, a i sve predaje otaca naših.

15 Stoga ja, znajući da Gospod Bog može asačuvati zapise naše, vapijah k njemu neprestance, jer on mi reče: Što god zaišteš u vjeri, vjerujući da ćeš primiti u ime Kristovo, primit ćeš to.

16 I ja imadoh vjeru, i vapijah k Bogu da asačuva bzapise; i on sklopi savez sa mnom da će ih ciznijeti na vidjelo Lamancima u pravo vrijeme svoje.

17 I ja, Enoš, znadoh da će biti tako, u skladu sa savezom koji on bijaše sklopio; stoga duša moja otpočinu.

18 I Gospod mi reče: Oci tvoji također zahtijevahu to od mene, i bit će im učinjeno prema vjeri njihovoj; jer vjera njihova bijaše poput tvoje.

19 I tad se dogodi da ja, Enoš, pođoh među narod Nefijev, prorokujući o onome što će doći i svjedočeći o onome što bijah čuo i vidio.

20 I svjedočim da narod Nefijev nastojaše marljivo vratiti Lamance k pravoj vjeri u Boga. No anapori naši bijahu uzaludni; mržnja njihova bijaše očvrsnula, i bijahu vođeni zlom naravi svojom te postadoše divlji, i okrutan, i bkrvoločan narod, pun cidolopoklonstva i prljavštine; koji se hrani grabežljivim zvijerima, prebiva u šatorima i luta naokolo divljinom s kratkim kožnim pojasom oko bokova svojih i glavama obrijanim; a vještina njihova bijaše u dluku, i u sablji krivošiji, i sjekiri. A mnogi od njih ne jeđahu ništa doli sirova mesa; i oni nas neprestance nastojahu uništiti.

21 I dogodi se da narod Nefijev obrađivaše zemlju, i auzgajaše sve vrste žitarica, i plodova, i mnoga krda, i stada raznolike stoke svake vrste, i koze, i divokoze, i također mnogo konja.

22 A bijaše veoma mnogo aproroka među nama. A narod bijaše btvrdovrat narod, koji teško razumije.

23 I ne bijaše ničega doli silne aoštrine, bpropovijedanja i prorokovanja o ratovima, i sukobima, i uništenjima; i stalnog cpodsjećanja na smrt, i trajanje vječnosti, i sudove, i moć Božju, i sve to — dstalnog poticanja tako da ih se očuva u strahu Gospodnjemu. Kažem, ne bijaše ničega doli toga, i silno velike jasnoće govora, što bi ih udaljilo od brzog srljanja u uništenje. I na taj način ja pišem o njima.

24 I ja vidjeh ratove između Nefijaca i Lamanaca tijekom dana svojih.

25 I dogodi se da počeh starjeti, a stotinu sedamdeset i devet godina bijaše prošlo od vremena kada otac naš Lehi anapusti Jeruzalem.

26 I ja vidjeh da moram uskoro sići u grob svoj, a bijah pod djelovanjem moći Božje tako da morah propovijedati i prorokovati ovomu narodu, i navješćivati riječ u skladu s istinom koja je u Kristu. I navješćivah je svih dana svojih, i radovah se tome više nego onome što je svjetsko.

27 I uskoro idem na mjesto apočinka svojega, koje je kod Otkupitelja mojega; jer znadem da ću u njemu otpočinuti. I radujem se danu kad će moje bsmrtno odjenuti cbesmrtnost, i stajati pred njim; tada ću gledati lice njegovo s užitkom, i on će mi reći: Dođite k meni, vi blagoslovljeni, ima mjesto pripravljeno za vas u ddvorima Oca mojega. Amen.