Alma 42
    Footnotes

    Poglavlje 42

    Smrtnost je vrijeme kušnje koje omogućuje čovjeku da se pokaje i služi Bogu — Pad je doveo vremenitu i duhovnu smrt na cijeli ljudski rod — Otkupljenje dolazi kroz pokajanje — Sam Bog pomiruje za grijehe svijeta — Milosrđe je za one koji se pokaju — Svi su drugi podložni Božjoj pravdi — Milosrđe dolazi zbog Pomirenja — Samo su istinski raskajani spašeni. Oko 74. pr. Kr.

    1 A sad, sine moj, uviđam da ima nešto više što uznemiruje um tvoj, što ne možeš razumjeti — a to se odnosi na apravdu Božju u kažnjavanju grešnika; jer ti pokušavaš pretpostaviti da je nepravda da grešnik bude izručen stanju bijede.

    2 Evo gle, sine moj, ja ću ti to objasniti. Jer gle, nakon što Gospod Bog aistjera praroditelje naše iz bEdenskog vrta da obrađuju zemlju iz koje bijahu uzeti — da, on izvuče čovjeka, i postavi na istočnom kraju Edenskog vrta ckerubine i plameni mač koji se okretaše u svakom smjeru, da čuvaju dstablo života —

    3 Evo, vidimo kako čovjek postade poput Boga, poznavajući dobro i zlo; i da ne bi pružio ruku svoju, i uzeo također sa stabla života, pa jeo i živio zauvijek, Gospod Bog postavi kerubine i plameni mač, da on ne bi blagovao od ploda —

    4 I tako vidimo da bijaše vrijeme udijeljeno čovjeku da se pokaje, da, avrijeme kušnje, vrijeme da se pokaje i služi Bogu.

    5 Jer gle, da je Adam ispružio ruku odmah, i blagovao sa stabla života, živio bi zauvijek, prema riječi Božjoj, ne imajući vrijeme za pokajanje; da, i također bi riječ Božja bila beskorisna, a veliki naum spasenja bio bi osujećen.

    6 No gle, bijaše određeno čovjeku da aumre — zato, kao što oni bijahu uklonjeni od stabla života, bit će uklonjeni s lica zemaljskoga — i čovjek postade izgubljen zauvijek, da, oni postadoše bpali čovjek.

    7 I sad, po tome vidiš kako praroditelji naši bijahu aisključeni i vremenito i duhovno iz nazočnosti Gospodnje; i tako vidimo da oni postadoše podložni slijediti vlastitu bvolju svoju.

    8 Evo gle, ne bijaše prikladno da čovjek bude spašen od te vremenite smrti, jer to bi uništilo veliki anaum sreće.

    9 Zato, pošto duša ne mogaše nikad umrijeti, a apad dovede na cijeli ljudski rod duhovnu smrt, kao i vremenitu, to jest, oni bijahu isključeni iz nazočnosti Gospodnje, bijaše prikladno da ljudski rod bude spašen od te duhovne smrti.

    10 Dakle, pošto oni postadoše atjelesni, sjetilni i đavolski po bnaravi, ovo cstanje kušnje postade stanje za njih da se priprave; to postade stanje priprave.

    11 A sad sjeti se, sine moj, da ne bijaše nauma otkupljenja (ostavljajući ga po strani), čim bi oni umrli, duše bi njihove bile abijedne, jer bi bile isključene iz nazočnosti Gospodnje.

    12 I evo, ne bijaše nikakva sredstva da se ljudi spase iz toga paloga stanja, što ga čovjek navuče na sebe zbog vlastite neposlušnosti svoje;

    13 Zato, u skladu s pravdom, anaum otkupljenja ne bi se mogao ostvariti, osim uz uvjete bpokajanja ljudi u ovom stanju kušnje, da, ovom stanju priprave; jer da nije tih uvjeta, milosrđe ne bi moglo imati učinka, a da ne uništi djelo pravde. Evo, djelo pravde ne mogaše biti uništeno; ako bi bilo tako, Bog bi cprestao biti Bogom.

    14 I tako vidimo da sav ljudski rod bijaše apao, i oni bijahu u rukama bpravde; da, pravde Božje, koja ih izruči da zauvijek budu isključeni iz nazočnosti njegove.

    15 I evo, naum milosrđa ne bi se mogao ostvariti, osim ako pomirenje ne bude izvedeno; zato sâm Bog apomiruje za grijehe svijeta, da se ostvari naum bmilosrđa, da se udovolji zahtjevima cpravde, da bi Bog mogao biti dsavršen, pravičan Bog, a i milosrdan Bog.

    16 Evo, pokajanje ne mogaše doći ljudima osim ako ne bijaše kazne, koja također bijaše avječna kao što će život duše biti, pripojena nasuprot naumu sreće, koji također bijaše vječan kao i život duše.

    17 Evo, kako bi se čovjek mogao pokajati, ako ne bi asagriješio? Kako bi mogao sagriješiti, kad ne bi bilo bzakona? Kako bi moglo biti zakona, osim ako ne bi bilo kazne?

    18 Evo, bijaše kazna pripojena, i pravičan zakon dan, koji donese grižnju asavjesti čovjeku.

    19 Evo, da zakon ne bijaše dan — počini li čovjek aumorstvo, treba umrijeti — zar bi se on plašio da će umrijeti, počini li umorstvo?

    20 I također, da zakon ne bijaše dan protiv grijeha ljudi se ne bi plašili griješiti.

    21 I ako ane bi bio zakon dan, ako bi ljudi sagriješili, što bi pravda mogla učiniti, pa i milosrđe, jer oni ne bi imali pravo na stvorenje?

    22 No, zakon jest dan, i kazna pripojena, i apokajanje udijeljeno; a na to pokajanje milosrđe polaže pravo; u protivnom, pravda polaže pravo na stvorenje i provodi zakon, a zakon zadaje kaznu; ako ne bi bilo tako, djela pravde bila bi uništena, i Bog bi prestao biti Bogom.

    23 No Bog ne prestaje biti Bogom, i amilosrđe polaže pravo na raskajane, a milosrđe dolazi zbog bpomirenja; a pomirenje ostvaruje cuskrsnuće mrtvih; a uskrsnuće mrtvih vraća ljude dnatrag u nazočnost Božju; i tako su oni vraćeni u nazočnost njegovu da im bude esuđeno prema djelima njihovim, u skladu sa zakonom i pravdom.

    24 Jer gle, pravda provodi sve svoje zahtjeve, a i milosrđe polaže pravo na sve što je njegovo, i tako nitko doli istinski raskajani nije spašen.

    25 Što, držiš li da milosrđe može orobiti apravdu? Kažem ti: Ne; ni najmanje. Ako bi bilo tako, Bog bi prestao biti Bogom.

    26 I tako Bog ostvaruje svoje velike i vječne anakane, što bijahu pripravljene bod postanka svijeta. I tako nastaje spasenje i otkupljenje ljudi, a također i njihovo uništenje i bijeda.

    27 Zato, o sine moj, atko god želi doći, može doći i piti od voda života slobodno; a tko god ne želi doći, taj nije prisiljen doći; ali će mu u posljednji dan biti bvraćeno prema cdjelima njegovim.

    28 Ako je želio činiti azlo, i nije se pokajao u dane svoje, gle, zlo će mu biti učinjeno u skladu s obnovom Božjom.

    29 A sad, sine moj, želim da ne dopustiš više da te to uznemiruje, i samo nek te grijesi tvoji uznemiruju onim nemirom koji će te dovesti dolje k pokajanju.

    30 O sine moj, želim da više ne niječeš pravdu Božju. Ne nastoj ispričavati sebe ni malčice radi grijeha svojih niječući pravdu Božju; već dopusti da pravda Božja, i milosrđe njegovo, i dugotrpnost njegova imaju potpunu prevlast u srcu tvojemu; i dopusti da te to dovede dolje u prah u aponiznosti.

    31 I evo, o sine moj, pozvan si od Boga propovijedati riječ ovome narodu. A sad, sine moj, nastavi s poslom svojim, navješćuj riječ u istini i trezvenosti, kako bi mogao privesti duše k pokajanju, da bi veliki naum milosrđa mogao imati pravo na njih. I neka ti Bog udijeli u skladu s riječima mojim. Amen.