Knjiga Almina
Sin Almin

1 Evo, dogodi se da prve godine vladavine sudaca nad narodom Nefijevim, od tog vremena unaprijed, kako kralj Mosija pođe putem svega zemaljskoga, izvojevavši plemenit boj, hodeći uspravno pred Bogom, ne ostavljajući nikoga da vlada umjesto njega; ipak, on uspostavi zakone, i narod ih prizna, zato oni bijahu dužni pridržavati se zakona koje on donese.

2 I dogodi se da u prvoj godini vladavine Almine na sudačkoj stolici bijaše čovjek doveden preda nj da mu bude suđeno, čovjek koji bijaše krupan i zapažen zbog velike snage svoje.

3 I on obilažaše među narodom propovijedajući im ono što on nazva riječju Božjom, vršeći pritisak na crkvu; navješćujući narodu da svaki svećenik i učitelj treba postati pučki, te da oni ne bi trebali raditi rukama svojim, već da ih narod treba uzdržavati.

4 I on također svjedočaše narodu da će sav ljudski rod biti spašen u posljednji dan, i da se ne trebaju bojati ni drhtati, već da mogu uzdignuti glave svoje i radovati se; jer Gospod stvori sve ljude, i on također otkupi sve ljude; i na kraju će svi ljudi imati vječni život.

5 I dogodi se da on to podučavaše toliko da mnogi povjerovaše u riječi njegove, i to toliki mnogi da ga počeše uzdržavati i davati mu novac.

6 I on se poče uznositi u oholosti srca svojega, i odijevati se veoma skupocjenom odjećom, da, i čak poče uspostavljati crkvu u skladu s propovijedanjem svojim.

7 I dogodi se, dok je išao propovijedati onima što vjerovahu u riječ njegovu, on susretnu čovjeka koji pripadaše crkvi Božjoj, da, i to jednoga od učitelja njihovih; i krene se oštro sukobiti s njime, da bi mogao zavesti narod crkve; no, čovjek mu se odupre, prekoravajući ga riječima Božjim.

8 Evo, ime čovjeka bijaše Gideon; i bijaše to onaj što bijaše oruđe u rukama Božjim u izbavljanju naroda Limhijeva iz ropstva.

9 Evo, pošto mu se Gideon odupre riječima Božjim, on bijaše gnjevan na Gideona i potegnu mač svoj te ga poče udarati. Evo Gideon, budući pritisnut mnogim godinama, zato se ne mogaše oduprijeti udarcima njegovim, zato bijaše ubijen mačem.

10 A čovjeka koji ga ubi narod crkve uhvati i dovede pred Almu, da mu se sudi u skladu sa zločinima koje bijaše počinio.

11 I dogodi se da on stade pred Almu i branio se s mnogo odvažnosti.

12 No, Alma mu reče: Gle, ovo je prvi put da se nadrisvećeništvo uvelo među ovaj narod. A gle, ti nisi samo kriv za nadrisvećeništvo, već si ga nastojao nametnuti mačem; a kad bi se nadrisvećeništvo nametnulo u ovome narodu, to bi dovelo do njegovog potpunog uništenja.

13 I ti proli krv pravedna čovjeka, da, čovjeka koji učini mnogo dobroga među ovim narodom; i kad bismo te poštedjeli, krv bi njegova došla na nas kao osveta.

14 Zato si osuđen da umreš, u skladu sa zakonom što nam ga dade Mosija, posljednji kralj naš; a ovaj narod prizna taj zakon; zato se ovaj narod mora pridržavati zakona.

15 I dogodi se da ga oni uhvatiše; a ime njegovo bijaše Nehor; i ponesoše ga na vrh brijega Manti, i ondje on bijaše natjeran, ili zapravo sam prizna, između nebesa i zemlje, da ono što podučavaše narod bijaše protivno riječi Božjoj; i ondje on podnije sramotnu smrt.

16 Ipak, to ne dokrajči širenje nadrisvećeništva zemljom; jer bijaše mnogo onih koji ljubljahu ispraznosti svjetske, i oni obilažahu propovijedajući lažne nauke; a to su činili radi bogatstva i časti.

17 Ipak, oni se ne usuđivahu lagati, ako bi se za to doznalo, zbog straha od zakona, jer lažljivci bijahu kažnjavani; zato se oni pretvarahu da propovijedaju u skladu s vjerovanjem svojim; i evo, zakon ne mogaše imati nikakve moći nad bilo kime zbog vjerovanja njegova.

18 I ne usuđivahu se krasti, zbog straha od zakona, jer takvi bijahu kažnjavani; niti se usuđivahu pljačkati, ni umorstva počinjati, jer onaj koji počini umorstvo bijaše kažnjen smrću.

19 No dogodi se, tko god ne pripadaše crkvi Božjoj poče progoniti one što pripadahu crkvi Božjoj, i bijahu preuzeli na sebe ime Kristovo.

20 Da, proganjali su ih i mučili svakojakim riječima, i to zbog poniznosti njihove; zato što oni ne bijahu oholi u očima svojim, i zato što udjeljivahu riječ Božju jedan drugomu bez novca i bez naplate.

21 Evo, postojaše strogi zakon među narodom crkve, da ne smije ni jedan čovjek što pripada crkvi ustajati i progoniti one koji ne pripadahu crkvi, te da ne smije biti progona među njima.

22 Ipak, bijaše ih mnogo među njima koji se počeše oholiti, i krenuše se sukobljavati žestoko s protivnicima svojim, sve do udaraca; da, udarali bi jedan drugoga šakama svojim.

23 Evo, ovo bijaše u drugoj godini vladavine Almine, i to bijaše uzrok mnogih nevolja za crkvu; da, to bijaše uzrok mnogih kušnja za crkvu.

24 Jer srca mnogih bijahu otvrdnula, i imena njihova bijahu izbrisana, te ih više ne spominjahu među narodom Božjim. A i mnogi se sami povukoše od njih.

25 Evo, ovo bijaše velika kušnja onima što stajahu čvrsto u vjeri; ipak, oni bijahu postojani i nepokolebljivi u obdržavanju zapovijedi Božjih, i podnašahu sa strpljivošću progon što je nagrnuo na njih.

26 A kad svećenici napustiše poslove svoje kako bi udijelili riječ Božju narodu, narod također napusti poslove svoje kako bi čuo riječ Božju. I nakon što im svećenici bijahu udijelili riječ Božju, oni se svi marljivo vratiše ponovno poslovima svojim; i svećenik, ne smatrajući sebe višim od slušatelja svojih, jer propovjednik ne bijaše ništa bolji od slušatelja, niti učitelj bijaše išta bolji od učenika; i tako oni bijahu svi ravnopravni, i svi su radili, svatko prema snazi svojoj.

27 I oni udjeljivahu od imetka svojega, svatko u skladu s onim što imaše, siromašnima, i potrebitima, i bolesnima, i izmučenima; i ne odijevahu se skupocjenom odjećom, ipak bijahu uredni i pristali.

28 I tako oni urediše poslove crkve; i tako oni počeše imati trajan mir ponovno, unatoč svim progonima svojim.

29 I evo, zbog postojanosti crkve oni počeše bivati silno bogati, imajući obilje svega što im god bijaše potrebno — obilje sitna i krupna blaga, i tovljenika svake vrste, i također obilje žita, i zlata, i srebra, i dragocjenosti, i obilje svile i fina predena platna, i svih vrsta dobre jednostavne tkanine.

30 I tako, u svojim blagodatnim okolnostima, oni ne otpuštahu nikoga tko bijaše gol, ili tko bijaše gladan, ili tko bijaše žedan, ili tko bijaše bolestan, ili tko ne bijaše namiren; i oni ne priklanjahu srca svoja bogatstvu; stoga bijahu darežljivi prema svima, i starima i mladima, i zasužnjenima i slobodnima, i muškima i ženskima, bilo izvan crkve ili u crkvi, nemajući pristranosti prema osobama gledom na one koji bijahu potrebiti.

31 I tako oni napredovahu i postadoše mnogo bogatiji od onih koji ne pripadahu crkvi njihovoj.

32 Jer oni što ne pripadahu crkvi njihovoj upuštahu se, ugađajući sebi, u vračanja, i idolopoklonstvo ili dokonost, i brbljarije, i zavisti i razdore; odijevajući se skupocjenom odjećom; uznoseći se u oholosti vlastitih očiju svojih; progoneći, lažući, kradući, pljačkajući, počinjajući bludništva, i umorstva i svakovrsnu opačinu; ipak, zakon se provodio nad svima onima koji ga prestupahu, koliko to bijaše moguće.

33 I dogodi se da tako primjenjujući zakon na njima, svaki čovjek trpeći u skladu s onim što bijaše učinio, oni postadoše mirniji, i ne usuđivahu se činiti ikakvu opačinu ako bi se za to doznalo; zato bijaše velik mir među narodom Nefijevim sve do pete godine vladavine sudaca.