Mučeništvo: prorok pečati svoje svjedočanstvo svojom krvlju

»Živio je velik i umro velik u očima Boga i svojega naroda.«

Iz života Josepha Smitha

Razdoblje zime i proljeća 1843-1844. bilo je vrijeme velikih napetosti u Nauvoou jer su neprijatelji Josepha Smitha pojačali svoje napore da unište njega i Crkvu. Znajući da će se njegovo smrtničko poslanje ubrzo završiti, prorok se redovito sastajao s članovima Zbora dvanaestorice apostola kako bi ih podučio i predao im svećeničke ključeve neophodne za vođenje Crkve. Te su pripreme dosegle vrhunac na sastanku s apostolima i nekolicinom drugih bliskih suradnika u ožujku 1844. Tijekom tog nevjerojatnog vijećanja prorok je zadužio Dvanaestoricu da rukovode Crkvom nakon njegove smrti, objašnjavajući da im je predao sve uredbe, ovlast i ključeve potrebne za to. »Prebacujem breme i odgovornost vođenja ove Crkve sa svojih ramena na vaša«, izjavio je. »Sada, uprite zajedno i ponesite ovo djelo poput muškaraca, jer će mi Gospod dopustiti da se odmorim malo.«¹

Dana 10. lipnja 1844. Joseph Smith, koji je bio gradonačelnik Nauvooa, i gradsko vijeće Nauvooa naredili su uništenje tiskare časopisa Nauvoo Expositor i tiskarskog stroja na kojem su novine tiskane. Nauvoo Expositor bile su anti-mormonske novine koje su blatile proroka i druge svece te pozivale na opoziv darovnice Nauvooa. Gradski dužnosnici bojali su se da će ova publikacija dovesti do djelovanja rulje. Kao rezultat postupka gradonačelnika i gradskog vijeća, vlasti Illionisa podignule su neutemeljenu tužbu za nered protiv proroka, njegovog brata Hyruma i drugih gradskih dužnosnika Nauvooa. Guverner Illinoisa, Thomas Ford, ponudio im je da im bude suđeno u Carthageu u Illinoisu, sjedištu okruga, i obećao im zaštitu. Joseph je znao da ako ode u Carthage, njegov će život biti u velikoj opasnosti od rulje koja mu je prijetila.

Vjerujući da rulja želi samo njih, Joseph i Hyrum odlučili su otići prema zapadu kako bi sačuvali svoj život. Dana 23. lipnja prešli su rijeku Mississippi, no kasnije toga dana braća iz Nauvooa pronašla su proroka i rekla mu da će kopnene snage napasti grad ako se on ne preda vlastima u Carthageu. Prorok je pristao to učiniti, nadajući se kako će zadovoljiti i vladine dužnosnike i rulju. Dana 24. lipnja, Joseph i Hyrum Smith pozdravili su se sa svojim obiteljima i odjahali s drugim gradskim dužnosnicima Nauvooa prema Carthageu, dobrovoljno se predajući idućeg dana dužnosnicima okruga u Carthageu. Nakon što su braća puštena po plaćenoj jamčevini za prvotnu optužbu, bili su lažno optuženi za izdaju protiv države Illinois, uhićeni i zatočeni u zatvoru Carthage kako bi čekali saslušanje. Starješine John Taylor i Willard Richards, jedini članovi Dvanaestorice koji tada nisu služili misije, dobrovoljno su im se pridružili.

Tijekom poslijepodneva 27. lipnja 1844, mala grupa braće sjedila je u tišini i beznađu u zatvoru. Jedan od muškaraca zamolio je starješinu Taylora, koji je imao osebujan tenor, da im pjeva. Uskoro se njegov glas uzdigao: »Siromah putnik ucviljen počesto mene susretne, i smjerno pomoć traži me te ne mogu mu reći ne«² Starješina Taylor se prisjećao da je ta pjesma »bila doista u skladu s našim osjećajima u tom trenutku jer smo mi u duhu bili utučeni, sumorni i tmurni«.³

Ubrzo nakon 5 sati poslijepodne velika grupa napadača projurila je kroz zatvor, ispalivši svoje pištolje prema muškarcima unutra. Unutar nekoliko minuta podmuklo je djelo bilo gotovo. Hyrum Smith je bio pogođen prvi i preminuo je gotovo odmah. Starješina Richards je na čudesan način zaprimio samo površinsku ranu, a starješina Taylor je, iako je bio ozbiljno ranjen, preživio i kasnije postao treći predsjednik Crkve. Prorok Joseph je potrčao prema prozoru te je bio smrtno pogođen. Prorok obnove i njegov brat Hyrum zapečatili su svoja svjedočanstva svojom krvlju.

Naučavanja Josepha Smitha

Bog je štitio Josepha Smitha dok njegovo zemaljsko poslanje nije bilo dovršeno.

Joseph Smith je u kolovozu 1842. rekao: »Moji trenutni osjećaji su sljedeći: kako me je Svemogući Gospodin sačuvao do danas, on će me nastaviti čuvati, ujedinjenom vjerom i molitvama svetaca, dok ne ispunim svoje poslanje u ovom životu i toliko čvrsto uspostavim rasporedbu punine svećeništva u posljednjim danima, da sve moći zemlje i pakla nikada neće moći prevladati protiv nje.«⁴

Prorok je u listopadu 1843. rekao: »Izazivam cijeli svijet da uništi Božje djelo; i proričem da nikada neće imati moći ubiti me dok moje djelo ne bude dovršeno i ja budem spreman umrijeti.«⁵

Prorok je u svibnju 1844. rekao: »Bog će me uvijek štititi dok moje poslanje ne bude ispunjeno.«⁶

Prorok je u lipnju 1844. rekao: »Ne žalim za svojim životom. Spreman sam biti prinesen kao žrtva za ovaj narod, jer što mogu naši neprijatelji učiniti? Samo ubiti tijelo, i njihova je moć tu gotova. Budite postojani, moji prijatelji; nikada nemojte ustuknuti. Ne nastojte spasiti svoj život, jer onaj koji se boji umrijeti za istinu izgubit će vječni život. Izdržite do kraja pa ćemo biti uskrišeni i postati poput bogova, i vladat ćemo u celestijalnim kraljevstvima, kneževstvima i vječnim gospodstvima.«⁷

U jutro, 27. lipnja 1844. u zatvoru Carthage, Joseph Smith je žurno napisao pismo Emmi Smith: »Pomiren sam sa svojom sudbinom, znajući kako sam opravdan i da sam učinio najbolje što sam mogao. Izrazi moju ljubav djeci i svim mojim prijateljima, … a što se tiče izdaje, znam da nisam počinio nikakvu, i oni ne mogu dokazati da je išta tako i izgledalo, stoga se ne moraš bojati da će nas ikakvo zlo zadesiti zbog toga. Neka vas Bog sve blagoslovi. Amen.«⁸

Prije svoje smrti Joseph Smith je predao dvanaestorici apostola svaki svećenički ključ i moć koje je Gospodin zapečatio na njega.

Wilford Woodruff, četvrti predsjednik Crkve, prisjećao se: »[Joseph Smith] je proveo posljednju zimu svojeg života, neka tri ili četiri mjeseca, sa Zborom dvanaestorice podučavajući ih. Nije to bilo samo nekoliko sati, poslužujući im uredbe evanđelja; već je provodio dan za danom, tjedan za tjednom i mjesec za mjesecom podučavajući njih i nekoliko drugih osoba onome što spada na Božje kraljevstvo.«⁹

O sastanku Josepha Smitha s apostolima u ožujku 1844. Wilford Woodruff je rekao: »Sjećam se posljednjeg govora kojeg nam je [Joseph Smith] održao prije svoje smrti… Stajao je na svojim nogama tri sata. Soba je bila ispunjena kao ognjem koji proždire, njegovo je lice bili jasno poput jantara, a on je bio odjenut moću Božjom. Izložio nam je našu dužnost. Izložio je pred nas puninu ovog velikog Božjeg djela i u svojim nam opaskama rekao: ‘Na moju su glavu bili zapečaćeni svaki ključ, moć, načelo života i spasenja koje je Bog ikada dao bilo kojem čovjeku koji je ikada živio na površju zemlje. A ta načela, te ovo svećeništvo i moć pripadaju toj velikoj i posljednjoj rasporedbi koju je Bog Neba uspostavio svojom rukom na zemlji. Sada sam’, rekao je obraćajući se Dvanaestorici, ‘zapečatio na vašu glavu svaki ključ, moć i načelo koje je Gospodin zapečatio na moju glavu.’ Nastavljajući je rekao: ‘Dugo sam živio – do sada – i bio među ovim ljudima, i u velikom djelu i radu otkupljenja. Želio sam poživjeti da bih vidio ovaj hram sagrađen. No, neću doživjeti da ga vidim dovršenog, ali vi hoćete – vi hoćete.’ …

Nakon što nam se na takav način obratio, rekao je: ‘Kažem vam, breme ovog kraljevstva sada počiva na vašim ramenima; vi ga morate pronijeti po cijelom svijetu, a ne učinite li to bit ćete osuđeni.’«¹⁰

Članovi Zbora dvanaestorice su zapisali: »Mi, [Dvanaestorica]… bili smo nazočni na vijeću u kasnijem dijelu mjeseca ožujka, prošle godine [1844], održanom u gradu Nauvoou …

Na ovom je vijeću Joseph Smith izgledao ponešto utučen u duhu, te si je uzeo slobodu da nam otvori svoje srce … ‘Braćo, Gospodin mi je naredio da ubrzamo djelo u koje smo uključeni… Neki važan događaj uskoro će se odviti. Može biti da će me moji neprijatelji ubiti. U slučaju da se to dogodi, ako ključevi i moć koji su na meni ne budu dodijeljeni vama, bit će izgubljeni sa zemlje. No ako ih samo uspijem položiti na vašu glavu, tada mogu pasti kao žrtva krvničkih ruku, ako Bog to dopusti, i ja mogu otići s potpunim užitkom i zadovoljstvom, znajući da je moje djelo dovršeno i da je položen temelj na kojem će se kraljevstvo Božje uzdizati u ovoj rasporedbi punine vremena.

Od sada na dalje odgovornost vodstva ove Crkve mora počivati na ramenima Dvanaestorice dok ne odredite druge koji će vas naslijediti. Vaši vas neprijatelji ne mogu ubiti sve odjednom, a ako ijedan od vas bude ubijen, možete položiti ruke na glavu drugog i ispuniti zbor. Na taj način ova moć i ovi ključevi mogu se nastaviti na zemlji.’

Nikada nećemo zaboraviti njegove osjećaje i riječi tijekom ove prilike. Nakon što je tako govorio, nastavio je koračati, rekavši: ‘Od kada sam prebacio teret sa svojih ramena osjećam se lagan poput pluta. Osjećam da sam slobodan. Zahvaljujem svojem Bogu na tom izbavljenju.’«¹¹

Parley P. Pratt, član Zbora dvanaestorice, napisao je: »Ovaj velik i dobar čovjek bio je potaknut prije svoje smrti da okupi Dvanaestoricu s vremena na vrijeme i poduči ih u svemu vezano za kraljevstvo, uredbe i vladavinu Boga. Često je napominjao kako polaže temelj, no na Dvanaestorici će ostati da dovrše gradnju. Rekao je: ‘Ne znam zašto; no iz nekog sam razloga primoran ubrzati svoje pripreme i predati Dvanaestorici sve uredbe, ključeve, saveze, podarivanja i uredbe pečaćenja svećeništva, i na taj način pred njih postaviti obrazac u svemu vezanom za svetište [hram] i podarivanje u njemu.’

Učinivši to jako se radovao, jer, kako je rekao: ‘Gospodin će uskoro položiti breme na vaša ramena i dopustiti mi da malo otpočinem; a ako me ubiju’, nastavio je, ‘Božje će se kraljevstvo nastaviti jer sam sada dovršio djelo koje je bilo postavljeno pred mene, predajući vam sve za izgradnju kraljevstva u skladu s nebeskim viđenjem i obrascem koji mi je pokazan s nebesa.’«¹²

Brigham Young, drugi predsjednik Crkve, podučavao je: »Joseph je na naše glave predao sve ključeve i moći koje pripadaju apostolstvu koje je on sam obdržavao prije nego što je bio uzet, i niti jedan čovjek ili grupa ljudi ne mogu stati između Josepha i Dvanaestorice u ovom ili u nadolazećem svijetu. Koliko je često Joseph rekao Dvanaestorici: ‘Položio sam temelj i vi morate graditi na njemu, jer kraljevstvo počiva na vašim ramenima.’«¹³

Prorok Joseph Smith i njegov brat Hyrum živjeli su veliki i umrli veliki zbog svojih svjedočanstava o evanđelju.

Kako što je zapisano u Nauku i savezima 135:1-6, dok je služio kao član Zbora dvanaestorice, John Tylor je napisao: »Da se zapečati svjedočanstvo o ovoj knjizi i o Mormonovoj knjizi, oglašujemo mučeništvo proroka Josipa Smitha i patrijarha Hyruma Smitha. Ustrijeli ih u zatvoru u Kartagi, 27. lipnja 1844. oko pet sati poslije podne, naoružana rulja – crno obojena – od oko 150 do 200 osoba. Hyrum je pogođen prvi i pade smireno povikavši: Gotov sam! Josip skoči kroz prozor, a usmrćen je pritom pokušaju, povikavši: O Gospode, Bože moj! Gađahu ih zvjerski kad već bijahu mrtvi, i obojica primiše po četiri metka.

John Taylor i Willard Richards, dvojica između Dvanaestorice, bijahu taj put jedine osobe u prostoriji. Prvi je divljački izranjen s četiri metka, ali se dosad oporavio. Drugi je, providnošću Božjom, umaknuo bez ijedne rupe na svojoj odjeći.

Josip Smith, Prorok i Vidjelac Gospodnji, učini više za spas ljudi na ovom svijetu od bilo kojeg drugog čovjeka koji je ikad na njemu živio, osim jedino Isusa. U kratkom razdoblju od dvadeset godina objelodanio je Mormonovu knjigu, koju prevede darom i moću Božjom, i on bijaše sredstvo da se ona izda na dva kopna. On razasla puninu vječnoga evanđelja na četiri strane svijeta; objelodani objave i zapovijedi koje tvore ovu knjigu Nauk i savezi i mnoge druge mudre spise i poduke na korist sinovima ljudskim; okupi on mnogo tisuća svetaca posljednjih dana, utemelji velik grad, a ostavi glas i ime što se ubiti ne mogu. Živio je velik i umro velik u očima Božjim i svoga naroda, i poput mnogih pomazanika Gospodnjih u drevne dane zapečati on svoje poslanje krvlju svojom, a tako i brat njegov Hyrum. U životu se ne rastavljahu, a u smrti se ne odvojiše!

Kad Josip krenu u Kartagu da se preda na tobožnje traženje zakona, dva ili tri dana prije njegova ubojstva, reče: ‘Idem kao janje na klanje, no, smiren poput ljetnoga jutra. Savjest mi je slobodna od bilo kakve uvrede prema Bogu ili prema kojem od ljudi. UMRIJET ĆU NEVIN, I ZA MENE ĆE SE IPAK REĆI – HLADNOKRVNO GA UMORIŠE.’ To jutro, dok se Hyrum spremao za polazak – hoćemo li reći na klanje? da, jer to i bijaše – on je čitao ovaj odlomak, pri svršetku dvanaeste glave Knjige Eterove u Mormonovoj knjizi, i tu zavrnuo list:

I dogodi se: Pomolih se Gospodu da Poganima udijeli milost te imadnu dobrohotnu ljubav. I dogodi se, te mi Gospod reče: Ne tiče se tebe, ne imadnu li oni dobrohotnosti, ti si bio vjeran. Tvoje će, dakle, haljine biti očišćene. A jer uvidje slaboću svoju, ojačat ćeš, dok ne sjedneš u mjestu koje pripravih u stanovima Oca svojega. I evo, ja… upućujem pozdrav poganima, i svoj braći svojoj koju ljubim, dok se ne susretnemo pred sudištem Kristovim, gdje će svi ljudi doznati da haljine moje nisu uprskane krvlju vašom [Eter 12:36-38]. Oporučitelji su, evo, mrtvi, ali je na snazi njihova oporuka.

Hyrumu Smithu bijahu četrdeset i četiri godine u veljači 1844, a Josipu Smithu trideset i osam u prosincu 1843. A odsele će imena njihova biti svrstana među vjerske mučenike, a čitatelj bilo koje narodnosti podsjetit će se da je izdavanje Mormonove knjige, a i ove knjige Nauk i savezi crkveni, plaćeno najplemenitijom krvlju devetnaestoga stoljeća na spas jednog upropaštenoga svijeta, i, kad vatra spržiti može zeleno stablo radi slave Božje, da će ona mnogo lakše spaliti suha stabla da bi se vinograd očistio od kvarenja. Življahu oni radi slave, umriješe radi slave, i slava im je vječna plaća njihova. Njihova će imena prelaziti na potomstvo iz stoljeća u stoljeće kao dragulji za posvećene.«¹⁴

Prorok Joseph Smith je ispunio svoje zemaljsko poslanje i zapečatio svoje svjedočanstvo svojom krvlju.

Brigham Young je izjavio: »Iako je neprijatelj imao moć ubiti našeg proroka, to jest, ubiti njegovo tijelo, nije li on ostvario sve što je bilo u njegovom srcu da ostvari tijekom svojeg dana? Koliko je meni poznato, ostvario je.«¹⁵

Brigham Young je također naučavao: »Tko je izbavljao Josepha Smitha iz ruku njegovih neprijatelja do dana njegove smrti? Bio je to Bog; iako je opetovano bivao dovođen na rub smrti na takav način da se svim ljudima činilo kako ne postoji mogućnost da bude spašen. Kada je bio u zatvoru u Missouriju, i niti jedna osoba nije očekivala da će ikada pobjeći iz njihovih ruku, ja sam imao Abrahamovu vjeru i rekao sam braći da kako Gospodin Bog živi, tako će on biti izbavljen iz njihovih ruku. Iako je on prorokovao da neće doživjeti 40 godina, ipak smo svi mi gajili nade da je to lažno proroštvo i da će on biti s nama zauvijek. Mislili smo da će naša vjera to nadići, no bili smo u krivu – naposljetku je pao kao mučenik svoje vjere. Rekao sam da je sve uredu; sada je svjedočanstvo u punoj snazi; on ga je zapečatio svojom krvlju.«¹⁶

Wilford Woodruff je svjedočio: »Imao sam neobične osjećaje o njegovoj smrti i načinu na koji mu je život oduzet. Osjećao sam da kada bi se… Josephu mogla ostvariti želja, on bi poveo pionire na put prema Stjenjaku. No od tada sam se u potpunosti pomirio s činjenicom da se to dogodilo prema naumu, to se zahtijevalo od njega kao predvodnika ove rasporedbe, da zapečati svoje svjedočanstvo svojom krvlju i odavde ode u svijet duhova, obnašajući ključeve ove rasporedbe, da otvori poslanje koje se sada izvršava putem propovijedanja evanđelja ‘duhovima u tamnici.’«¹⁷

Joseph F. Smith, šesti predsjednik Crkve, naučavao je: »Čemu nas podučava mučeništvo [Josepha i Hyruma Smitha]? Velikoj lekciji da ‘gdje je posrijedi oporuka, potrebno je donijeti svjedočanstvo o smrti oporučitelja’ (Hebrejima 9:16) kako bi ona bila na snazi. Štoviše, da je krv mučenika uistinu sjeme Crkve. Gospodin je dopustio žrtvu kako bi svjedočanstvo tih kreposnih i pravednih ljudi moglo stajati kako svjedok protiv ovog izopačenog i nepravednog svijeta. Zatim, opet, oni su bili primjeri predivne ljubavi o kojoj je Otkupitelj govorio: ‘Nitko nema veće ljubavi od one da položi svoj život za svoje prijatelje’ (Ivan 15:13). Ta predivna ljubav koju su očitovali svecima i svijetu; jer su obojica shvatili i izrazili svoje uvjerenje prije nego što su krenuli na putovanje za Carthage, da idu u svoju smrt… Njihova hrabrost, vjera i ljubav za ljude bile su bez granica, i dali su sve što su imali za svoj narod. Takva predanost i ljubav nije ostavila nikakvu sumnju u umovima onih koji su uživali društvo Svetoga Duha da su ti dobri i odani ljudi uistinu ovlašteni sluge Gospodina.

To je mučeništvo uvijek bilo nadahnuće za Gospodinov narod. Pomoglo im je u njihovim zasebnim kušnjama; dalo im je hrabrosti da nastave putem u pravednosti te da spoznaju istinu i žive po njoj, stoga treba zauvijek biti u svetom sjećanju svetaca posljednjih dana koji su naučili velike istine koje je Bog objavio kroz svojeg slugu, Josepha Smitha.«¹⁸

George Albert Smith, osmi predsjednik Crkve, izjavio je: »Joseph Smith je izvršio svoje poslanje, i kada je došao trenutak tijekom kojeg je bio suočen sa smrću, rekao je: ‘Idem kao janje na klanje, no, smiren poput ljetnoga jutra. Savjest mi je slobodna od bilo kakve uvrede prema Bogu ili prema kojem od ljudi. Oduzmu li mi život, umrijet ću kao nevin čovjek i moja će krv vapiti sa zemlje za osvetom, a za mene će se ipak reći – hladnokrvno ga umoriše’ [vidi NiS 135:4]. Nije se bojao stati pred milostivi sud našeg Oca na Nebu i odgovarati za svoja djela počinjena u tijelu. Nije se bojao suočiti se s optužbom koja je izrečena protiv njega, da je varao ljude i nepravedno se odnosio prema njima. Nije se bojao rezultata svojeg životnog poslanja i konačne pobjede djela za koje je znao da je božanskog porijekla i za koje je dao svoj život.«¹⁹

Gordon B. Hinckley, petnaesti predsjednik Crkve, svjedočio je: »[Joseph Smith] je bio toliko siguran u djelo koje je vodio, toliko siguran u božanski pružen poziv, da ih je postavio iznad vrijednosti vlastitog života. S dalekovidnim znanjem o svojoj nadolazećoj smrti predao se onima koji će ga izručiti bespomoćnog u ruke rulje. Zapečatio je svoje svjedočanstvo krvlju svojeg života.«²⁰

Prijedlozi za proučavanje i podučavanje

Razmotrite ove ideje dok proučavate poglavlje ili dok se pripremate podučavati. Za dodatnu pomoć pogledajte stranice vii-xii.

Nedugo prije nego što su Joseph i Hyrum Smith bili ubijeni, Starješina John Taylor je pjevao pjesmu »Siromah, putnik ucviljen« (stranica 527). Pročitajte ili otpjevajte riječi crkvene pjesme (Pjesmarica, 6) i razmislite o tome kako se odnose na život proroka Josepha Smitha. Zašto je ova pjesma bila prikladna u ovim okolnostima?
Pregledajte izjave koje svjedoče da je Joseph Smith predao svećeničke ključeve Dvanaestorici apostola (stranice 529-531). Što mislite zašto su apostoli mislili da je važno svjedočiti o tim iskustvima? Koje je vaše svjedočanstvo o nasljeđivanju u predsjedništvu Crkve?
Proučite zapis Johna Taylora o mučeništvu Josepha i Hyruma Smitha (stranice 532-533). Kako biste obranili izjavu da je Josip Smith »učini[o] više za spas ljudi na ovom svijetu od bilo kojeg drugog čovjeka koji je ikad na njemu živio, osim jedino Isusa«? Prije odlaska u zatvor Carthage, Hyrum je čitao Eter 12:36-38 i preklopio list. Na koji su se način ti stihovi odnosili na Josepha i Hyruma? Koji su vaši osjećaji dok razmišljate o žrtvi koju su Joseph i Hyrum Smith podnijeli za svoja svjedočanstva o evanđelju?
Pročitajte svjedočanstva proroka posljednjih dana na stranicama 534-535. Koje riječi zahvale i svjedočanstva možete nadodati njihovima?

Povezani stihovi iz Svetih pisama: Hebrejima 9:16-17; NiS 5:21-22; 98:13-14; 112:30-33; 136:37-40.