Darovi Duha

»Ako budete obdržavali evanđelje s cjelovitim srcem, obećavam vam u ime Gospodnje da će vam pritjecati darovi kako je naš Spasitelj obećao.«

Iz života Josepha Smitha

Naslovnica Mormonove knjige objašnjava kako će ovo nevjerojatno djelo Svetog pisma postati dostupno svijetu. U drevnim su vremenima zlatne ploče bile »zapečaćen[e] i skriven[e] za Gospoda da ne budu uništen[e]«. U posljednjim su danima trebale »izi[ći] na vidjelo Božjim darom i moću« te biti prevedene »darom Božjim«. Bog je odabrao Josepha Smitha za prijevod svetih zapisa kako bi se ispunila ova proroštva. Jasno je da Josephova sposobnost prevođenja drevnih znakova nije došla kroz obrazovanje. Imao je samo osnovno znanje čitanja, pisanja i aritmetike. Njegova sposobnost prevođenja zapisa napisanih prije više stoljeća na jeziku o kojem nije ništa znao došla je kao dar od samog Boga.

Emma Smith, prvi pisar u djelu njezinog supruga, posvjedočila je o ovom božanskom daru: »Niti jedan čovjek ne bi mogao diktirati ono što je zapisano u zapisima bez nadahnuća, jer kada sam [ja] bila u ulozi pisara, [Joseph] bi mi diktirao satima, a kada bismo se vratili nakon obroka, ili nakon prekida, odmah bi nastavio od mjesta gdje je stao, bez da je pogledao rukopise ili tražio da mu se bilo koji dio rukopisa pročita.«¹

Gospodin je proroku pružio ključnu vremenitu pomoć koja mu je omogućila nastaviti djelo prijevoda. Joseph Knight st, prorokov prijatelj, u više je navrata dao Josephu novac i hranu. Tijekom posebice očajnog vremena brat Knight je doputovao do prorokovog doma kako bi Josephu i Oliveru dao »bačvu skuša i malo papira s crtama za pisanje«, kao i »devet ili deset mjerica žita te pet ili šest mjerica krumpira«. Brat Knight se prisjećao: »Joseph i Oliver… su se vratili kući te su me tamo našli s namirnicama i bili su sretni jer više nisu ništa imali.«²

Tijekom travnja i svibnja 1829. progoni su sve više prekidali prorokovo djelo prijevoda koje je obavljao kod kuće u Harmonyju u Pennsylvaniji. Oliver Cowdery je pisao prijatelju Davidu Whitmeru, ispričavši mu o svetom djelu i zamolivši ga da dopusti nastavak djela u domu Whitmerovih u Fayetteu u New Yorku. Tijekom kasnog svibnja ili ranog lipnja 1829. prorok i Oliver otputovali su s Davidom Whitmerom u njegovoj zaprežnoj kočiji s jednim konjem do doma Davidovog oca, Petera Whitmera st. Prijevod je bio dovršen Božjim darom i moći tijekom mjeseca lipnja u sobi na katu kuće Whitmerovih.

Oliver Cowdery je opisao čudesno iskustvo služenja kao prorokov pisar: »To bijahu dani koji se nikada zaboraviti neće – sjediti uz zvuk glasa što ga izriče nadahnuće s neba, to je budilo najveću zahvalnost u ovim grudima! Dan za danom nastavljao sam pišući neprekidno ono što naviraše na njegova usta dok je prevodio pomoću Urima i Tumima… povijest ili zapis zvan ‘Mormonova knjiga’.«³

Tijekom tog razdoblja Joseph Smith je spoznao kako je božanski dar s njime samo kada je bio dostojan vodstva Duha. David Whitmer je prepričao: »Jednog jutra dok se [Joseph Smith] pripremao nastaviti s prijevodom, nešto je pošlo krivo u kući i on je bio smeten zbog toga. Bilo je to nešto što je Emma, njegova žena, učinila. Oliver i ja smo otišli gore, a Joseph je uskoro došao nastaviti prijevod, no nije mogao ništa učiniti. Nije mogao prevesti niti jedan slog. Otišao je dolje, pa van u voćnjak gdje je uputio molbu Gospodinu. Nije ga bilo oko sat vremena, a tada se vratio u kuću, zatražio oprost od Emme i onda je došao gore gdje smo mi bili i prijevod se nastavio bez problema. Ništa nije mogao učiniti ako nije bio ponizan i vjeran.«⁴

Mladi je prorok ostvario naizgled nemoguć zadatak prijevoda gotovo cijele Mormonove knjige od početka travnja do kraja lipnja 1829, ponizno i vjerno koristeći dar kojeg mu je Bog dao.

Naučavanja Josepha Smitha

Svakom su od nas dani darovi Duha; darovi svake osobe neophodni su u Crkvi.

Članci vjere 1:7: »Vjerujemo u dar jezika, proricanja, objave, viđenja, liječenja, tumačenja jezika, itd.«⁵

»Vjerujemo u proroštva, jezike, viđenja i objave, darove i liječenja, i to se ne može uživati bez dara Duha Svetoga.«⁶

Amasa Potter se prisjećao: »Sjećam se kako je prorok ustao propovijedati velikoj kongregaciji u šumarku zapadno od hrama u Nauvoou. Izjavio je kako će propovijedati o duhovnim darovima… Joseph je rekao da svaki svetac posljednjih dana ima dar, a pravednim životom i traženjem tog dara Duh Sveti će ga objaviti njemu ili njoj.«⁷

»Pavao kaže: ‘Jednomu se daje dar jezika, drugomu dar proroštva, a trećemu dar iscjeljivanja’, i opet: ‘Zar svi prorokuju? Zar svi mogu govoriti jezike? Zar ih svi mogu tumačiti?’, očigledno pokazujući kako ne posjeduju svi ovih par darova, već da jedan prima jedan dar, a drugi prima drugi dar – nisu svi prorokovali, niti su svi govorili jezicima, niti su svi izvodili čudesa, ali svi su primili dar Duha Svetoga i ponekad su govorili jezicima i prorokovali u doba apostola, a ponekada nisu…

Crkva je jedno tijelo sastavljeno od različitih članova i izrazito je slično ljudskom sustavu; a nakon što je govorio o različitim darovima, Pavao je rekao: ‘Vi ste tijelo Kristovo, a pojedinci udovi. I jedne je Bog postavio u Crkvi: prvo za apostole, drugo za proroke, treće za učitelje; zatim je dao dar čudesa, onda dar ozdravljenja, dar pružanja pomoći, dar upravljanja, dar različitih jezika… Zar [da] svi [budu] učitelji? Zar svi čudotvorci? Zar svi mogu govoriti jezike? Zar ih svi mogu tumačiti?’ Očito je da ne mogu, a ipak su oni svi članovi jednog tijela. Nisu svi članovi naravnog tijela oči, uši, glava ili ruka, pa ipak oko ne može reći uhu da ga ne treba, niti može glava reći nozi da ju ne treba, jer su svi oni mnogi sadržajni dijelovi savršenog stroja, jednog tijela, i ako jedan član pati, cijelo članstvo pati s njim, a ako se jedan član raduje, ostali su počašćeni time [vidi 1. Korinćanima 12:9-10; 18-21; 26-30].

To su onda svi darovi; dolaze od Boga, jesu od Boga i svi su darovi Duha Svetoga.«⁸

Primamo darove Duha kroz poslušnost i vjeru.

»Budući da nedostaje vjere, nedostaje plodova. Od početka svijeta niti jedan čovjek nije imao vjeru, a da nije imao još nešto uz nju. Drevni su ljudi njome gasili žestinu vatre, izbjegavali rub mača, žene su primale svoje mrtve itd. Vjerom su svjetovi stvoreni [vidi Hebrejima 11:3, 34-35]. Čovjek koji nema niti jedan od darova nema vjere; i vara se pretpostavlja li da je ima. Vjere nedostaje ne samo među poganima, već i među onima koji tvrde da su kršćani, pa nedostaju jezici, iscjeljivanja, proroci i apostoli, te svi darovi i blagoslovi.«⁹

»Ova je zima [1832-1833] bila provedena u prevođenju Svetih pisama, u školi proroka i sjedeći na saborima. Imao sam mnoga veličanstvena doba okrijepe. Darovi koji slijede one koji vjeruju i obdržavaju evanđelje, poput znakova da je Gospodin uvijek isti u svojim odnosima s krotkim osobama koje vole i slijede istinu, počeli su se izlijevati među nama, kao u drevnim danima.«¹⁰

Edward Stevenson je bio nazočan kada je Joseph Smith 1834. propovijedao u Pontiacu u Michiganu. Prisjetio se sljedećih prorokovih riječi: »Ako budete obdržavali evanđelje s cjelovitim srcem, obećavam vam u ime Gospodnje da će vam pritjecati darovi kako je naš Spasitelj obećao, a po tome me možete prosuditi da sam istinski Božji sluga.«¹¹

Darovi Duha obično se primaju potiho i privatno, bez vanjskih očitovanja.

»Mišljenja ljudi o daru Duha Svetoga različita su i oprečna. Neki su ljudi stekli naviku nazivati svaku nadnaravno očitovanje učincima Duha Božjega, dok drugi misle kako uopće ne postoje očitovanja povezana s istim, već da to nije ništa više od jednostavnog poticaja uma, nutarnjeg osjećaja, utiska, ili tajnog svjedočanstva ili dokaza kojeg ljudi posjeduju, te da ne postoji takvo nešto kao što su vanjska očitovanja.

Kada razmišljamo o tome kako je ljudska obitelj bila okružena potpunom tamom i neznanjem tijekom mnogih proteklih stoljeća, bez objava ili bilo kakvog pravednog mjerila [po kojem] bi došla do spoznaje o Božjim tajnama, koje se mogu spoznati samo Duhom Božjim, ne treba se čuditi što su ljudi uvelike neuki glede načela spasenja, a posebice o naravi, službi, moći, utjecaju, darovima i blagoslovima dara Duha Svetoga. Stoga se često dešava, kada starješine ove Crkve propovijedaju stanovnicima svijeta da će primiti dar Duha Svetoga ako budu obdržavali evanđelje, da ljudi očekuju vidjeti neko predivno očitovanje, veliki prikaz moći ili izvedeno neko nevjerojatno čudo…

Ljudska je obitelj vrlo sklona odlaziti u krajnosti, posebice u vjerskim pitanjima, i time ljudi općenito ili žele nekakav čudesan prikaz ili uopće neće vjerovati u dar Duha Svetoga. Ukoliko starješina položi svoje ruke na glavu osobe, smatra se kako ta osoba treba odmah ustati te govoriti jezicima i prorokovati. Ta je ideja proizašla iz okolnosti u kojima je Pavao položio svoje ruke na glavu određenih osoba koje su bile ranije (kako su izjavile) krštene Ivanovim krštenjem, a kada ih je Pavao krstio oni su ‘govori[li] tuđim jezicima i proricali’ [vidi Djela 19:1-6]…

Vjerujemo da se Duh Sveti podjeljuje polaganjem ruku onih koji imaju ovlast, te da su dar jezika i dar prorokovanja darovi Duha koji se stječu preko njega, no ako bismo rekli da su ljudi uvijek prorokovali i govorili jezicima nakon što su na njih bile položene ruke, izjavili bismo nešto što nije istina, suprotno je običajima apostola i u suprotnosti sa Svetim pismima…

Nisu svi darovi Duha vidljivi naravnim očima ili razumijevanju čovjeka, već ih je uistinu vrlo malo vidljivo… Nekoliko njih je općenito dosta nepoznato ljudima. Petar i Ivan su bili apostoli, a ipak ih je židovski sud kaznio kao varalice. Pavao je bio i apostol i prorok, a ipak su ga kamenovali i bacili u zatvor. Iako je u svojem posjedu imao dar Duha Svetoga, ljudi nisu znali ništa o tome. Naš je Spasitelj bio ‘pomaza[n] uljem radosti mimo [njegovih] drugov[a]’ [Hebrejima 1:9], no ljudi su bili toliko udaljeni od njega da su, nepoznavajući ga, rekli da je Belzebub i raspeli ga kao varalicu. Pastor, učitelj i evanđelist imali su dar Duha Svetoga, a ipak, tko je mogao ukazati na njih po njihovom izgledu?

No, govorimo li o drugim članovima Crkve, i pregledamo li darove o kojima je govorio Pavao, otkrit ćemo kako svijet općenito ne može znati ništa o njima, a svega ih je jedan ili dva koje bi odmah prepoznali kada bi ih se sve odmah objavilo prilikom polaganja ruku. U [1. Korinćanima 12:4-11], Pavao je rekao: ‘Milosni su darovi različiti, ali je isti Duh. Različite su i službe, ali je isti Gospodin. Različiti su i učinci, ali je isti Bog koji čini sve u svima. Svakomu se daje objava Duha na opću korist. Jednomu se po Duhu daje mudrost, drugomu znanje — po istom Duhu; jednomu se daje vjera u istom Duhu, drugomu dar ozdravljenja u ovom jedinom Duhu; jednomu moć čudesa, drugomu dar proricanja; jednomu sposobnost razlikovanja duhova, drugomu različiti jezici, a trećemu dar tumačenja jezika. A sve to čini jedan te isti Duh koji to razdjeljuje svakomu kako hoće.’

Nekoliko je darova ovdje spomenuto, međutim koji bi od njih bio znan promatraču prilikom polaganja ruku? Riječ mudrosti i riječ spoznaje podjednako su darovi kao i bilo koji drugi, a ipak, ako osoba posjeduje oba ta dara, ili ih primi polaganjem ruku, tko bi to znao? Drugi bi mogli primiti dar vjere, a biti potpuno neupoznati s time. Ili, pretpostavimo da čovjek ima dar iscjeljivanja ili moć činiti čudesa, a to ne zna. Potrebni su vrijeme i okolnosti kako bi se ti darovi prizvali u aktivno djelovanje. Pretpostavimo li da čovjek ima moć razlučivanja duhova, tko bi bio mudriji zbog toga? Ili, ima li moć tumačenja jezika, ako netko ne progovori na nepoznatom jeziku, naravno da bi on ostao tih. Samo su dva dara koja mogu biti vidljiva — dar jezika i dar prorokovanja. To su darovi o kojima se najviše govori, a ipak, ako osoba progovori nepoznatim jezikom, prema Pavlovom svjedočanstvu, bila bi tuđinac onim nazočnima [vidi 1. Korinćanima 14:11]. Rekli bi kako je to glupost, a da prorokuje, nazvali bi to besmislicom. Dar jezika najvjerojatnije je najmanji dar među svima, a ipak je onaj kojeg se najviše traži.

Stoga, prema svjedočanstvu Svetih pisama i očitovanju Duha u drevnim danima, mnoštvo koje nas okružuje može vrlo malo znati o tome, osim u nekim izvanrednim prilikama kao na dan pedesetnice. Promatrač ne bi ništa znao o najvećim, najboljim i najkorisnijim darovima…

Očitovanja dara Duha Svetoga, posluživanje anđela, ili otkrivanje Božje moći, veličanstvenosti i slave, vrlo se rijetko očituju javno, i tada u pravilu samo Božjem narodu, kao Izraelcima. Međutim, kada su anđeli došli ili se Bog objavio, u pravilu je to bilo pojedincima u privatnosti, u njihovim odajama, u divljini ili na poljima, i to je u pravilu bilo bez galame ili buke. Anđeo je Petra izbavio iz zatvora u gluho doba noći, a došao mu je tako da ga ostali nisu primijetili. Mariji i Elizabeti ukazao se bez da su drugi znali. Govorio je Ivanu Krstitelju, a drugi oko njega nisu bili upućeni u to.

Kada je Elizej vidio Izraelske kočije i njihove konjanike, drugi nisu znali za to. Gospodin se ukazao Abrahamu kad je ovaj sjedio na ulazu u svoj šator, a kada su anđeli otišli Lotu, nitko ih nije spoznao osim samog Lota, što je najvjerojatnije bio i slučaj s Abrahamom i njegovom ženom. Kada se Gospodin ukazao Mojsiju, bilo je to u gorućem grmu, u hramu ili na vrhu gore. Ilija je bio odnesen u ognjenim kolima, a ostatak svijeta to nije primijetio. Kada je Ilija bio u rascjepu stijene, glasno je grmjelo, ali Gospodin nije bio u grmljavini, zatim je bio potres, ali Gospodin nije bio u potresu, i nakon toga je bio šapat laganog i blagog lahora, i to je bio Gospodinov glas koji je rekao: ‘Što ćeš ovdje, Ilija?’ [vidi 1. Kraljevi 19:11-13].

Gospodina se ne može uvijek spoznati po grmljavini njegova glasa, prikazu njegove slave ili očitovanju njegove moći, a oni koji najviše žele vidjeti takve stvari oni su koji su najmanje pripremljeni za njih, i kada bi Gospodin očitovao svoju moć kao što je očitovao djeci Izraela, takve bi osobe bile prve koje bi rekle: ‘Neka nam Bog ne govori, da ne pomremo’ [vidi Izlazak 20:19].«¹²

Prijedlozi za proučavanje i podučavanje

Razmotrite ove ideje dok proučavate poglavlje ili dok se pripremate podučavati. Za dodatnu pomoć pogledajte stranice vii-xii.

Gospodin je proroku Josephu Smith dao dar koji ga je osposobio prevoditi zlatne ploče (stranice 115-116). Kada vam je Gospodina dao darove kako biste sudjelovali u njegovom djelu?
Što možemo naučiti iz priče koju je ispričao David Whitmer na stranici 116? Koja su vas iskustva iz vašeg života naučila da trebate biti dostojni kako biste koristili svoje duhovne darove?
Pregledajte posljednji odsjek na stranici 116. Na koje načine Crkva ima koristi od toga što njezini članovi imaju različite darove Duha? Kako ste bili blagoslovljeni kroz duhovne darove drugih? Kada ste vidjeli ljude s različitim darovima kako zajedno rade da bi si međusobno pomogli?
Proučite odsjek na stranici 118. Razmislite o nekim duhovnim darovima koji bi vas ojačali osobno ili bi vam pomogli služiti Gospodinu i drugima. Odlučite što ćete činiti kako biste »traži[li] revno najbolje darove« (NiS 46:8).
Pregledajte poglavlje koje započinje na kraju stranice 117. Razmislite ili raspravite o određenim savjetima koje čete pronači o tome kako se očituju duhovni darovi. Zašto je važno sjetiti se da se duhovni darovi »vrlo.. rijetko očituju javno«? (stranica 120). Što mislite zašto mnogi duhovni darovi dolaze potiho i privatno? Zašto je važno zapamtiti da mnogi darovi zahtijevaju »vrijeme i okolnosti kako bi [bili]… prizva[ni] u aktivno djelovanje«? (Stranica 120.)
Nakon što ste pročitali ovo poglavlje, što biste rekli koje su neke od svrha duhovnih darova?

Povezani stihovi iz Svetih pisama: 1. Korinćanima 12:1-31; 3. Nefi 29:6; Moroni 10:6-23; NiS 46:8-33.