Obitelj: najljepša zajednica u vremenu i vječnosti

»Naš je dom prožimalo najljepše jedinstvo i sreća. Ni sukob niti nesloga nisu ometali naš mir pa je spokojstvo vladalo među nama« (Lucy Mack Smith).

Iz života Josepha Smitha

Prorok je do 1843. priopćio nauk spasenja za mrtve te je poslužio hramsko podarivanje grupi vjernih svetaca, iako hram u Nauvoou još nije bio dovršen. No važan dio svetog djela u hramovima tek je trebao biti uspostavljen. Dana 16. svibnja 1843. prorok je otputovao iz Nauvooa u Ramus u Illinoisu gdje je odsjeo u domu svojeg bliskog prijatelja Benjamina F. Johnsona. Te je večeri podučavao brata i sestru Johnson i nekoliko bliskih prijatelja o »novom i vječnom savezu braka«. Objasnio je da je ovaj savez »red svećeništva« neophodan kako bi se zadobio najviši stupanj celestijalnog kraljevstva (vidi NiS 131:1-4). Također je naučavao da ako muškarac i žena ne uđu u savez vječnog braka »prestat će im prirast kada umru; to jest, neće imati više djece nakon uskrsnuća«. Oni koji uđu u ovaj savez i ostanu vjerni »nastavit će prirast i imat će djece u celestijalnoj slavi«.¹

Dva mjeseca kasnije, 12. srpnja 1843, u sobi na gornjem katu svojeg dućana Red Brick, prorok je Williamu Claytonu izdiktirao objavu o nauku vječnog braka (vidi NiS 132). Prorok je ovaj nauk poznavao i naučavao već neko vrijeme. U toj je objavi Gospodin izjavio da ako muž i žena nisu zapečaćeni moću svetog svećeništva, oni se »ne mogu umnožavati, već ostaju odvojeni i samci bez uzvišenja u svome spašenom stanju za svu vječnost« (vidi NiS 132:15-18). Da bi zadobili uzvišenje, supružnici moraju biti zapečaćeni svećeničkom moću i ostati vjerni svojim savezima:

»I opet, zaista, kažem vam, vjenča li se muškarac sa ženom po riječi mojoj, a to je zakon moj, i to novim i vječnim savezom, i taj im se opečati Svetim Duhom obećanim po onomu koji je pomazan, komu sam udijelio tu vlasti i ključe toga svećeništva… njima će biti tako u svemu kako god sluga moj na njih stavi, u vremenu i kroz svu vječnost. A bit će to u punoj snazi i onda kad iz svijeta iziđu. I prolazit će oni kraj anđela, i bogova, koji su postavljeni ondje za uzvišenje njihovo i slavu u svemu, kako bî zapečaćeno na glavama njihovim, a ta će slava biti punina i nastavak potomstva u vijeke vjekova.

Oni će tad biti bogovi, jer svršetka nemaju. Oni će, dakle, biti od vijeka do vijeka, jer se nastavljaju. Tad će oni biti vrhu svega, jer im je sve podložno. Tad će oni biti bogovi, jer svu vlast imaju, a anđeli su im podanici. Zaista, zaista kažem vam, ne budete li se zakona mojega pridržavali, te slave doseći ne možete« (NiS 132:19-21).

Za starješinu Parleyja P. Pratta iz Zbora dvanestorice, spoznaja ovog nauka produbila je njegovu ljubav za njegovu obitelj: »Joseph Smith me je naučio kako da cijenim brižne odnose oca i majke, muža i žene, brata i sestre, sina i kćeri. Od njega sam naučio da mi žena mojeg srca može biti osigurana za vrijeme i svu vječnost; te da su pročišćeni osjećaji i privrženost koji su nas približili jedno drugome potekli iz izvora božanske vječne ljubavi. Od njega sam naučio da možemo njegovati te osjećaje, te rasti i jačati u istima za cijelu vječnost; dok će rezultat našeg beskrajnog jedinstva biti potomstvo brojno poput zvijezda nebeskih, ili pijeska na morskoj obali… Prije sam volio, ali nisam znao zašto. No sada volim – čistoćom – jačinom uzdignutog, uzvišenog osjećaja koji će podići moju dušu iznad prolaznih stvari ovog bijednog svijeta i proširiti je poput oceana… Ukratko, sada mogu voljeti i duhom i razumijevanjem.«²

Naučavanja Josepha Smitha

Supružnici se međusobno poštuju iskazivanjem ljubavi, ljubaznosti i privrženosti.

»Brak [je] institucija neba, osnovana u Edenskom vrtu.«³

»Dužnost je supruga da voli, cijeni i njeguje svoju suprugu te prianja uz nju i nijednu drugu [vidi NiS 42:22]; treba je poštovati kao samog sebe te se obzirno brinuti o njezinim osjećajima jer je ona njegovo meso i njegova kost, stvorena da mu bude pomoć i u vremenitom i u duhovnom; ona na čije grudi on može bez ustručavanja iznijeti sve svoje žalbe, ona koja je voljna (tako stvorena) da preuzme dio njegovog tereta, ublaži i ohrabri njegove osjećaje svojim blagim glasom.

Dužnost je muškarca da stoji kao glava svoje obitelji… ne da vlada nad svojom ženom kao tiranin, niti kao osoba koja je bojažljiva ili ljubomorna da će njegova žena prestupiti svoje granice i spriječiti ga u korištenju njegovih ovlasti. Njegova je dužnost da bude Božji čovjek (jer je Božji čovjek, čovjek mudrosti) spreman u svako vrijeme da iz Svetih pisama, objava ili s visina primi one poduke koje su neophodne za podučavanje i spasenje njegovih ukućana.«⁴

Na sastanku sestara Potpornog društva Joseph Smith je rekao: »Ne zadirkujte svoje supružnike zbog njihovih djela, već dopustite da se osjeti težina vaše nevinosti, ljubaznosti i privrženosti, što je moćnije od mlinskog kamena obješenog oko vrata; ne rat, ne larma [prepirka], ne proturječnost ili spor, već krotkost, ljubav, čistoća – to je ono što bi vas trebalo veličati u očima svih dobrih ljudi…

Kad je čovjek opterećen problemima, kad je uznemiren brigama i teškoćama, ako može naći smiješak umjesto svađe i mrmljanja – ako može naći blagost, to će umiriti njegovu dušu i ublažiti njegove osjećaje; kada um zapada u očaj potrebna mu je utjeha privrženosti i ljubaznosti… Kada odete kući, nikada nemojte izreći srditu ili neljubaznu riječ svojem suprugu, već dopustite da ljubaznost, dobrotvornost i ljubav okrune vaša djela od sada nadalje.«⁵

Eliza R. Snow je izvijestila: »[Prorok Joseph Smith] je preklinjao sestre da uvijek usredotoče svoju vjeru i molitve na svojeg supruga, te se uzdaju u njega, kojeg je Bog odredio da ga poštuju.«⁶

Djeca poštuju svoje roditelje izražavanjem zahvalnosti za njih i poštujući ih cijeli njihov život.

Nekoliko dana u listopadu 1835, prorok je svakodnevno posjećivao svojeg teško bolesnog oca, brinući se o njemu »s velikom brigom«. U prorokovom dnevniku je zabilježeno: »Ponovno njegovao svojeg oca koji je bio vrlo bolestan. U osobnoj jutarnjoj molitvi Gospodin je rekao: ‘Slugo moja, tvoj će otac živjeti.’ Njegovao sam ga cijeli današnji dan sa srcem uzdignutim Bogu u ime Isusa Krista da mu obnovi zdravlje, kako bih mogao biti blagoslovljen njegovim društvom i savjetom, smatrajući to jednim od najvećih zemaljskih blagoslova – biti blagoslovljen društvom roditelja, čije ih zrele godine i iskustvo čine sposobnima davati najkorisniji savjet. Uvečer je došao brat David Whitmer. Prizvali smo Gospodina u snažnoj molitvi u ime Isusa Krista, položili svoje ruke na njega i prekorili bolest. A Bog je čuo i uslišao naše molitve – na veliku radost i zadovoljstvo naših duša. Naš stari otac je ustao i odjenuo se, klicao i slavio Gospoda.«⁷

»Blagoslovljena je moja majka jer je njezina duša uvijek ispunjena dobrohotnošću i čovjekoljubljem; i bez obzira na njezinu dob ona će ipak zaprimiti snagu i bit će utješena posred svojeg doma, i imat će vječni život. I blagoslovljen je moj otac jer će ruka Gospodinova biti nad njim, i on će vidjeti kako nevolje njegove djece prolaze; a kada njegovo djelo posve dozri vidjet će sebe kao stablo masline čije su se grane pognule zbog mnoštva plodova; on će također zadobiti stan na visini.«⁸

»Upamtio sam prizore svojeg djetinjstva. Razmišljao sam o svojem ocu koji je preminuo… Bio je plemenitog stasa i posjedovao je velik, svet, uzvišen i krepostan um. Njegova se duša vinula iznad tih osrednjih i nečasnih načela koja su bliska ljudskom srcu. Sada kažem da po mojem saznanju on nikada nije učinio zlo djelo u svojem životu i ne može se reći da nije bio velikodušan. Volim svojeg oca i uspomenu na njega, a uspomena na njegova plemenita djela duboko je urezana u mojem umu, te su mnoge od njegovih ljubaznih roditeljskih riječi za mene upisane na ploču mojega srca.

Svete su mi misli koje njegujem o povijesti njegovog života, koje su se prolazile kroz moj um, te su tamo posađene mojim promatranjem od kada sam rođen. Svet mi je njegov prah i mjesto gdje je položen. Sveta mi je grobnica koju sam napravio da ga okruži. Neka sjećanje na mojeg oca živi vječno… Neka Bog kojeg volim pogleda dolje s visine i spasi me od mojih neprijatelja ovdje, i primi me za ruku kako bih mogao stajati na gori Sion, i s mojim me ocem okruni tamo za vječnost.

Riječi i jezik nisu dovoljni da izraze zahvalnost koju dugujem Bogu što mi je dao tako čestito porijeklo.

Moja je majka također jedna od najplemenitijih i najboljih žena. Neka joj Bog podari da joj se produže njezini dani i moji, kako bismo mogli doživjeti da dugo uživamo u međusobnom društvu.«⁹

»Kada razmišljamo s kojom su nas brigom i s kojom neprekidnom marljivošću naši roditelji nastojali paziti, i koliko su sati proveli u tuzi i zabrinuti nad našim kolijevkama i pokraj kreveta u vremenima bolesti, koliko bismo trebali biti obazrivi prema njihovim osjećajima u njihovoj starosti! Ne bi nam bio izvor dragog prisjećanja kada bismo rekli ili učinili nešto što bi spustilo njihovu sijedu glavu s tugom u grob.«¹⁰

Ljubav među braćom i sestrama može biti dražesna i trajna.

Prorok je o svojoj dvojci braće koji su preminuli kao mladići napisao: »Alvin, moj najstariji brat – dobro se sjećam tuge koja je nadimala moja mladenačka njedra i skoro raspuknula moje nježno srce kada je on preminuo. On je bio najstariji i najplemenitiji u obitelji moga oca. Bio je jedan od najplemenitijih sinova ljudi… U njemu nije bilo prijevare. Živio je bez mrlje od vremena kada je bio dijete… Bio je jedan od najrazboritijih ljudi i kad je umro, anđeo ga je posjetio u njegovim posljednjim trenucima…

Moj dragi brat Don Carlos Smith… također je bio plemeniti dječak; nikada nisam znao ni za jednu manu u njemu; nikada nisam vidio prvi nemoralan čin, prvu nevjerničku ili podlu sklonost u tom djetetu od trenutka kada se rodio do trenutka njegove smrti. Bio je dražesno, dobroćudno, dobrodušno, kreposno, vjerno i čestito dijete; i kamo njegova duša ide, neka ide i moja.«¹¹

Joseph Smith je svojem starijem bratu Hyrumu napisao sljedeće u pismu: »Moj dragi, ljubljeni brate Hyrum, puno sam se brinuo zbog tebe, no uvijek te se sjetim u svojim molitvama, prizivajući Boga da te čuva od ljudi ili demona… Bog te zaštitio.«¹²

O Hyrumu je prorok napisao: »Mogao bih se moliti u svom srcu da sva moja braća budu poput mog voljenog brata Hyruma, koji posjeduje blagost jaganjca, poštenje Joba i ukratko, krotkost i poniznost Kristovu; i volim ga onom ljubavlju koja je jača od smrti.«¹³

Roditelji koji vole, podržavaju i mole se za svoju djecu donose nemjerljive blagoslove u život svoje djece.

Nakon svojeg posjeta brdu Cumorah u rujnu 1823, Joseph Smith je prepričao svoje iskustvo svojoj obitelji te je nastavio dijeliti svoja iskustva s njima. Prorokova majka je zabilježila: »Svaku bismo večer okupili svoju djecu. Mislim da smo predstavljali najsvojstveniji prizor bilo koje obitelji koja je ikada živjela na zemlji, svi sjedeći u krugu, otac, majka, sinovi i kćeri, slušajući sa željom koja oduzima dah vjerska naučavanja [sedamnaestogodišnjeg] dječaka…

Bili smo uvjereni da će Bog upravo iznijeti na vidjelo nešto na čemu će naše misli prebivati, nešto što bismo mogli jasnije razumjeti nego bilo što čemu smo bili ranije podučavani, i radovali smo se u tome s izuzetno velikom radošću. Naš je dom prožimalo najljepše jedinstvo i sreća. Ni sukob ni nesloga nisu ometali naš mir pa je spokojstvo vladalo među nama.«¹⁴

Pred kraj marša Tabora sionskog u lipnju 1834, Joseph i Hyrum Smith su, među mnogim drugima, bili zahvaćeni kolerom. Njihova majka prisjećala se sljedećeg o njihovom iskustvu: »Hyrumova i Josephova… radost, kada su se ponovno susreli s nama zdravi, bila je izrazito velika, neizmjerljiva, zbog opasnosti kojima su pobjegli tijekom svoje odsutnosti. Sjeli su, svaki s moje jedne strane, Joseph me držao za jednu ruku, a Hyrum za drugu, te su ispričali sljedeće:

‘Bolest nas je odmah zahvatila i u nekoliko minuta bili smo u strašnoj boli. Bešumno smo si signalizirali i napustili kuću kako bi otišli na neko osamljeno mjesto i zajedno se pomolili da nas Bog izbavi od tog strašnog utjecaja. No prije nego što smo mogli preći dovoljnu udaljenost kako bismo bili sigurni da neće biti prekida, jedva smo mogli stajati na svojim nogama i jako smo se uznemirili, bojeći se da ćemo umrijeti u toj zapadnoj divljini tako daleko od svojih obitelji, bez povlastice da blagoslovimo svoju djecu ili im damo jednu riječ oproštajnog savjeta. Hyrum je povikao: ‘Josephe, što ćemo učiniti? Moramo li biti uklonjeni s lica zemlje ovim strašnim prokletstvom?’ ‘Spustimo se’, rekao je [Joseph], ‘na svoja koljena i pomolimo se Bogu da ukloni grč i ostale opasnosti te nas obnovi u zdravlju, kako bismo se mogli vratiti svojim obiteljima.’ Tako smo i učinili, no bez ikakve koristi, već nam se stanje pogoršavalo…

Ubrzo smo odlučili ponovno se pomoliti Bogu za milosrđe i ne dići se s koljena dok jedan od nas ne zadobije svjedočanstvo da ćemo biti iscijeljeni… Neko smo se vrijeme molili, prvo jedan, a zatim drugi, i uskoro smo uvidjeli da je grč počeo popuštati. Kratko zatim, Hyrum je poskočio na svoje noge i izjavio: ‘Josephe, vratit ćemo se jer sam vidio viđenje u kojem sam vidio majku na svojim koljenima pod stablom jabuke kako se moli za nas, pa čak i sada u suzama moli Boga da nam poštedi život kako bi nas mogla ponovno vidjeti u tijelu. A Duh mi svjedoči da će njezine i naše molitve biti uslišane.’ Od tog smo trenutka bili iscijeljeni te smo nastavili svojim putem, radujući se.’

‘O, moja majko’ rekao je Joseph, ‘koliko su nam često tvoje molitve bile sredstvo pomoći kada su nas sjene smrti okruživale.’«¹⁵

Ljubav Lucy Mack Smith za njezine sinove prikazana je njezinim zapisom o događaju kada su prorok i njegov brat Hyrumu bili zarobljeni u Far Westu u Missouriju u studenom 1838. i prevezeni u Independence, a zatim Richmond u Missouriju, gdje su bili zatočeni. Obitelj se bojala da će Joseph i Hyrum biti ubijeni: »Kada nam je bilo obznanjeno da će naši sinovi biti odvedeni, glasnik nam je rekao da ako želimo ikada ponovno vidjeti svoje sinove žive morat ćemo ići k njima, jer su bili u kolima koja će ih odvesti, a trebala su krenuti za nekoliko minuta. Moj je suprug bio previše bolestan da bi mogao ići, no ja i Lucy [kćer] krenule smo same, jer smo bile jedine zdrave u obitelji.

Kada smo došle na oko 365 metara od kola nismo mogle prići bliže zbog ljudi koji su ih okružili. ‘Ja sam prorokova majka’, zavapila sam, ‘pa zar ovdje nema gospodina koji bi mi pomogao kroz ovu gomilu do kola da bih mogla posljednji put pogledati svoju djecu i razgovarati s njima još jednom prije nego što umru? Jedna se osoba dobrovoljno javila da napravi put kroz vojsku, pa smo krenule posred mačeva, mušketa, pištolja i bajuneta, ugrožene smrću pri svakom koraku, dok naposljetku nismo stigle. Čovjek koji me je pratio razgovarao je s Hyrumom koji je sjedio naprijed, i rekao mu da mu je majka tamo i želi da on posegne prema njoj. On je to učinio, no nije mi bilo dopušteno vidjeti ih jer je pokrov kola bio načinjen od vrlo teške tkanine, povezan skoro s dnom kola naprijed, a s čavlima učvršćen sa svake strane…

Zatim nas je naš prijatelj poveo do stražnjeg dijela kola gdje je bio Joseph te je razgovarao s njime, rekavši: ‘G. Smith, vaša majka i sestra su ovdje i žele se rukovati s vama.’ Joseph je progurao svoju ruku između kola i pokrova gdje je pokrov bio čavlima pričvršćen za krajnju dasku. Uhvatile smo ga za ruku, no on nam nije progovorio. Nisam mogla podnijeti da ga napustim bez da čujem njegov glas. ‘O, Josephe’, rekla sam, ‘razgovaraj sa svojom sirotom majkom još jednom. Ne mogu otići dok te ne čujem kako govoriš.’

‘Bog te blagoslovio, majko’, rekao je, a zatim se začuo vapaj i kola su krenula, istrgnuvši ruku mojeg sina iz naših upravo kada se Lucy približavala njegovoj ruci kako bi podala posljednji sestrinski poljubac, jer smo znali da su bili osuđeni na smrt strijeljanjem.

Uspjele smo ponovno doći svojoj kući, iako smo jedva mogle pridržavati jedna drugu… Neko se vrijeme u kući nije čulo ništa osim uzdaha i jecaja, jer smo tada vjerovali da smo vidjeli Josepha i Hyruma po posljednji puta. No posred svoje tuge otkrila sam utjehu koja je nadilazila bilo kakvu zemaljsku utjehu. Bila sam ispunjena Duhom Božjim i darom proroštva primila sam sljedeće: ‘Neka se utješi srce tvoje zbog djece tvoje jer neće oni povrijediti niti vlas s njihove glave’… ‘Djeco moja’, rekla sam, ‘više ne plačem. Rulja ih neće ubiti jer mi je Gospodin ukazao da će ih izbaviti iz ruku njihovih neprijatelja.’ To nam je svima bila velika utjeha, i nakon toga više nismo bili toliko ražalošćeni po pitanju hoće li im njihovi životi biti oduzeti.«¹⁶

Prijedlozi za proučavanje i podučavanje

Razmotrite ove ideje dok proučavate poglavlje ili dok se pripremate podučavati. Za dodatnu pomoć pogledajte stranice vii-xii.

Pregledajte opis starješine Parleyja P. Pratta o tome kako je spoznaja o nauku vječnog braka blagoslovila njegov život (stranica 478). Na koje načine ovaj nauk može utjecati na to što osjećamo o svojoj obitelji i kako se odnosimo jedni prema drugima kod kuće?
Pročitajte savjet Josepha Smitha supružnicima (stranica 479-480). Razmislite kako se ovaj savjet odnosi i na žene i na muškarce. Zašto je važno da očevi i majke proučavaju Sveta pisma i primaju objave da bi vodili obitelj? Što muškarac može učiniti kada vidi da je njegova žena »opterećen[a] problemima«? Zašto supružnici trebaju izbjegavati korištenje »srdit[ih] ili neljubazn[ih] riječ[i]«?
Kao odrasla osoba prorok Joseph je i dalje uživao biti sa svojim roditeljima, tražiti njihov savjet i poštivati ih (stranice 480-482). Koje su vas se prorokove izjave o njegovim roditeljima dojmile? Koje ste primjere vidjeli o trajnom pozitivnom utjecaju kojeg roditelji mogu imati na svoju djecu? Razmislite što možete učiniti kako biste bolje poštivali svoje roditelje.
Pregledajte prorokove izjave o njegovoj braći Alvinu, Don Carlosu i Hyrumu (stranice 482-483). Što mislite zašto odnos između braće i sestara može biti tako trajan i snažan? Što mogu roditelji učiniti kako bi potaknuli svoje sinove i kćeri da budu dobri prijatelji? Što mogu braća i sestre učiniti kako bi njegovali svoje međusobno prijateljstvo?
Pročitajte zapisano sjećanje Lucy Mack Smith o tome kako je njezin sin Joseph podučavao obitelj (stranica 483). Koja iskustva možete iznijeti tijekom kojih ste osjetili »jedinstvo i sreću« s članovima obitelji? Što mogu roditelji naučiti iz iskustva kojeg su Joseph i Hyrum imali kada su bili iscijeljeni od kolere? (Vidi stranice 483-485.)

Povezani stihovi iz Svetih pisama: Izlazak 20:12; 1. Korinćanima 11:11; Efežanima 6:1-4; Mosija 4:14-15; Mojsije 3:18, 21-24.