3. poglavlje

Naum spasenja

»Naš Otac na Nebu uspostavio je naum spasenja za svoju duhovnu djecu… kako bi im omogućio napredovati dok ne zadobiju vječni život.«

Iz života Josepha Fieldinga Smitha

Dana 29. travnja 1901, 18-godišnja sestra Josepha Fieldinga Smitha, Alice, preminula je nakon duge bolesti. Joseph je upravo dovršavao cjelodnevnu misiju u Engleskoj. Njegov odgovor na vijest o Alicinom preminuću otkrio je njegovu ljubav za obitelj i njegovo svjedočanstvo o naumu spasenja. »Ovo je strašan udarac za sve nas«, zapisao je u svoj dnevnik. »Nisam shvaćao ozbiljnost njezine bolesti iako sam znao da je bila bolesna. Potpuno sam očekivao da ću je ponovno sresti s ostatkom obitelji u roku od nekoliko tjedana, ali neka se izvrši Božja volja. U ovakvim su nam trenucima nade koje donosi evanđelje najviše dobrodošle. Svi ćemo se ponovno sresti s druge strane kako bismo uživali u zadovoljstvima i blagoslovima nazočnosti jedan drugoga, gdje obiteljske veze više neće biti prekinute, već ćemo svi živjeti kako bismo primili blagoslove i spoznali blaga milosrđa našeg Oca na Nebu. Neka uvijek kročim stazama istine, i poštujem ime koje nosim, da susreti s mojim bližnjima budu za mene doista najslađi i vječni, moja je ponizna molitva.«¹

Služeći kao apostol, a kasnije kao predsjednik Crkve, predsjednik Joseph Fielding Smith opetovano je svjedočio o nadi koja dolazi kroz razumijevanje evanđelja. Podučio je: »Imamo naum spasenja; poslužujemo evanđelje; a evanđelje je jedina nada svijeta, jedini put koji će donijeti mir na zemlji i ispraviti nepravde koje postoje među svim narodima.«²

Naučavanja Josepha Fieldinga Smitha

U predsmrtničkom svijetu duhova, radovali smo se učenju o naumu spasenja Nebeskog Oca.

Svi smo mi članovi obitelji našeg Oca na Nebu. Živjeli smo i prebivali s njim prije nego što su postavljeni temelji ove zemlje. Vidjeli smo njegovo lice, osjetili njegovu ljubav i čuli njegova naučavanja, a on je odredio zakone po kojima možemo napredovati i zadobiti našu vlastitu vječnu obitelj.³

»Živjeli smo i prebivali s [našim Ocem na Nebu] prije nego što su postavljeni temelji ove zemlje.«

Naš Otac na Nebu uspostavio je naum spasenja za njegovu duhovnu djecu. Naum je osmišljen da im omogući unaprijediti se i napredovati dok ne zadobiju vječni život, što je naziv za način života kojim živi naš Otac na Nebu. Ovaj naum treba omogućiti Božjoj djeci da postanu poput njega te da imaju moć, mudrost i spoznaju koje on posjeduje.⁴

Iz Dragocjenog bisera učimo da je održano vijeće na nebu, kada je Gospodin sazvao duhove svoje djece i predstavio im naum po kojem oni mogu sići na ovu zemlju, okusiti smrtni život i fizička tijela, proći kroz kušnju smrtnosti, a zatim poći prema višem uzvišenju kroz uskrsnuće koje treba biti izvedeno pomirenjem njegovog Jedinorođenog Sina, Isusa Krista [vidi Mojsije 4:1–2; Abraham 3:22–28]. Pomisao na prolazak kroz smrtnost i sudjelovanje u svim promjenjivostima zemaljskog života u kojem će steći iskustva kroz patnju, bol, tugu, iskušenje i nevolju, kao i užitke života u ovom svjetovnom postojanju, a zatim, ako su vjerni, prođu kroz uskrsnuće do vječnog života u kraljevstvu Božjem, da budu poput njega [vidi 1. Ivanova 3:2], ispunila ih je duhom veselja, a oni su klicali od radosti. [Vidi Job 38:4–7.] Iskustvo i spoznaju stečenu u ovom smrtnom životu, oni ne bi mogli steći ni na jedan drugi način, a primanje fizičkog tijela bilo je presudno za njihovo uzvišenje.⁵

Pad Adama i Eve bio je dio nauma Nebeskog Oca.

Naum spasenja, ili zakonik, koji je poznat kao evanđelje Isusa Krista, usvojen je na nebesima, prije postavljanja temelja svijeta. Tamo je određeno da Adam, naš otac, dođe na ovu zemlju i bude na čelu cijele ljudske obitelji. Bio je to dio ovog velebnog nauma, da blaguje od zabranjenog ploda i padne, tako donoseći patnju i smrt na svijet za konačnu dobrobit njegove djece.⁶

Pad je bio osnovni dio čovjekove smrtne kušnje… Da Adam i Eva nisu blagovali, ne bi primili veliki dar smrtnosti. Štoviše, ne bi imali potomstvo, a velika zapovijed koju im je dao Gospodin ne bi bila ispunjena.⁷

Pad Adama i Eve »donio je bol, patnju, smrt; ali… je također donio i blagoslove.«

Pad Adama donio je sve promjenjivosti smrtnosti. Donio je bol, patnju, smrt; ali mi ne smijemo izgubiti iz vida činjenicu da je također donio i blagoslove… Donio je blagoslov spoznaje, razumijevanja i smrtnog života.⁸

Isus Krist ponudio je sebe kao žrtvu da nas spasi od pada i od naših grijeha.

Adamov prijestup donio je ove dvije smrti, duhovnu i fizičku – čovjek je bio istjeran iz nazočnosti Božje, postajući smrtan i podložan svim nevoljama tijela. Kako bi se ponovno vratio, trebalo je nadoknaditi kršenje zakona. Pravda je to zahtijevala.⁹

Najprirodnije je i najpravednije da onaj koji učini nepravdu plati kaznu – pomiri za svoju nepravdu. Stoga, kada je Adam bio prekršitelj zakona, pravda je zahtijevala da on, i nitko drugi, odgovara za grijeh i plati kaznu svojim životom. No Adam je, kršenjem zakona, sam postao podložan prokletstvu, a pod prokletstvom nije mogao pomiriti, ili ispraviti ono što je učinio. Nisu mogla ni njegova djeca jer su i ona također bila pod tim prokletstvom, i to je zahtijevalo jednoga koji nije podložan prokletstvu da pomiri za taj izvorni grijeh. Štoviše, budući da smo svi pod prokletstvom, također smo nemoćni pomiriti za naše pojedinačne grijehe. Stoga je bilo potrebno da Otac pošalje svog Jedinorođenog Sina, koji je bio bez grijeha, da iskupi naše grijehe kao i Adamov prijestup, što je pravda zahtijevala da bude učinjeno. On je sukladno tome ponudio sebe kao žrtvu za grijehe, a kroz njegovu smrt na križu preuzeo je na sebe i Adamov prijestup i naše pojedinačne grijehe, tako nas otkupljujući od pada, i od naših grijeha, pod uvjetom pokajanja.¹⁰

Naša je dužnost podučavati o poslanju Isusa Krista. Zašto je došao? Što je učinio za nas? Kakvu korist mi imamo? Koliko ga je koštalo da to učini? Pa koštalo ga je njegovog života, da, više od njegovog života! Što je on učinio osim što je bio prikovan na križ? Zašto je bio prikovan? Bio je prikovan kako bi njegova krv mogla biti prolivena da nas otkupi od najužasnije kazne koja može doći, progona iz nazočnosti Božje. Umro je na križu da nas ponovno vrati, da naša tijela i duhovi budu ponovno sjedinjeni. Dao nam je tu povlasticu. Ako samo budemo vjerovali u njega i obdržavali njegove zapovijedi, on je umro za nas da možemo primiti otpust naših grijeha i ne budemo pozvani platiti kaznu. On je platio cijenu…

Nijedan čovjek nije mogao učiniti ono što je on učinio za nas. On nije morao umrijeti, mogao je odbiti. On je to učinio dobrovoljno. Učinio je jer je to bila zapovijed od njegovog Oca. Znao je kakva će biti patnja; a ipak, zbog njegove ljubavi za nas, bio je voljan to učiniti…

Zabijanje čavala u Spasiteljeve ruke i u njegova stopala bio je najmanji dio njegove patnje. Mislim da nam postaje navika, ili tako osjećamo, ili mislimo da je njegova velika patnja bila to što je prikovan na križ i ostavljen da visi na njemu. To je bilo vrijeme u svjetskoj povijesti kada su tisuće ljudi patili na taj način. Stoga njegova patnja, što se toga tiče, nije bila ništa veća od patnje drugih ljudi koji su tako razapeti. Što je, onda, bila njegova velika patnja? Želio bih kada bismo mogli usaditi ovu činjenicu u umove svakog člana ove Crkve: njegova velika patnja dogodila se prije nego što je otišao na križ. Bilo je to u Getsemanskom vrtu, tako nam Pisma kažu, gdje je krv curila iz svake pore njegovog tijela; a u ekstremnoj agoniji svoje duše, zavapio je svom Ocu. Nisu to bili čavli zabijeni u njegove ruke i stopala. Nemojte me pitati kako je to učinjeno jer ne znam. Nitko ne zna. Sve što znamo jest da je na neki način preuzeo na sebe tu ekstremnu kaznu. Uzeo je na sebe naše prijestupe i platio cijenu, cijenu mučenja.

Razmišljajte o Spasitelju kako nosi zajedničko breme svakog pojedinca – muku – na neki način za koji kažem da ne mogu razumjeti; ja samo prihvaćam – koja je u njemu prouzročila agoniju, u usporedbi s kojom je zabijanje čavala u njegove ruke i stopala bila vrlo mala. U svojoj tjeskobi zavapio je svom Ocu: »Ako je moguće, neka me mine ovaj kalež!«, no on ga nije mogao minuti [vidi Matej 26:42; Marko 14:36; Luka 22:42]. Dopustite mi da vam pročitam riječ-dvije što Gospodin kaže vezano uz to:

»Jer, gle, ja, Bog, pretrpjeh to za sve da ne bi trpjeli oni koji se obrate.

No, ne obrate li se oni, moraju trpjeti kao i ja;

To trpljenje prouzroči da ja, kao Bog, najveći od svih uzdrhtim od bola, i da krvarim iz svake pore i da mi trpi tijelo i duh – I htjedoh da ne pijem tu gorku čašu, i zgrozih se –

Ipak, slava budi Ocu, ja ispih i dovrših priprave svoje sinovima ljudskim.« [NiS 19:16–19.]

Kada to čitam, to me ponizi. Njegova ljubav za čovječanstvo, za svijet, bila je tako velika da je bio voljan nositi breme koje nijedan čovjek nije mogao nositi i platiti strašnu cijenu koju nijedna osoba nikada ne bi mogla platiti, kako bi mi mogli izbjeći.¹¹

»Naš Spasitelj Isus Krist središnji je lik u ovom velebnom naumu napretka i spasenja.«

Sin Božji [je rekao]: »Poći ću dolje i platiti cijenu. Ja ću biti Otkupitelj i otkupit ću ljude od Adamovog prijestupa. Na sebe ću preuzeti grijehe svijeta i otkupiti ili spasiti svaku dušu od vlastitih grijeha koji se pokaju.«¹²

Opišimo to: Čovjek koji hoda uz cestu slučajno upadne u jamu toliko duboku i mračnu da se ne može popeti na površinu i ponovno zadobiti svoju slobodu. Kako se može spasiti iz ove teške situacije? Nikakvim vlastitim naporom jer nema načina pobjeći iz jame. On poziva pomoć, a neka ljubazna duša, čuvši njegove vapaje za pomoć, požuri kako bi mu pomogla i spuštajući ljestve daje mu sredstvo pomoću kojeg se može ponovno uspeti na površinu zemlje. Ovo je upravo stanje u koje je Adam stavio sebe i svoje potomstvo kada je blagovao od zabranjenog ploda. Budući da su svi zajedno u jami, nitko ne može doseći površinu i izbaviti druge. Ova je jama progon iz nazočnosti Gospodnje i vremenita smrt, raspadanje tijela. Budući da su svi podložni smrti, nitko ne može pružiti sredstvo za bijeg.¹³

Spasitelj dolazi, koji nije podređen toj jami, i spušta ljestve. On ulazi u jamu i omogućava nam da koristimo ljestve za bijeg.¹⁴

U svom beskrajnom milosrđu, Otac je čuo vapaje svoje djece i poslao svog Jedinorođenog Sina koji nije bio podložan ni smrti ni grijehu da pruži sredstvo za bijeg. To je učinio kroz svoje beskrajno pomirenje i vječno evanđelje.¹⁵

Zahvalnost naših srdaca trebala bi biti prepunjena ljubavlju i poslušnošću za [Spasiteljevo] veliko i blago milosrđe. Zbog onoga što je učinio za nas, nikada ga ne bismo smjeli iznevjeriti. Otkupio nas je za cijenu, cijenu njegove velike patnje i prolijevanja njegove krvi žrtvom na križu.¹⁶

Gradeći na temelju pomirenja Isusa Krista, mi postižemo svoje spasenje tijekom smrtnosti.

Naš Spasitelj Isus Krist središnji je lik u ovom velebnom naumu napretka i spasenja.¹⁷

Gradeći na temelju pomirenja, naum spasenja sastoji se od sljedećeg:

Prvo, moramo imati vjeru u Gospodina Isusa Krista; moramo ga prihvatiti kao Sina Božjega; moramo se uzdati u njega, osloniti na njegovu riječ i željeti steći blagoslove koji dolaze poslušnošću njegovim zakonima.

Drugo, moramo se pokajati za svoje grijehe; moramo se odreći svijeta; moramo odlučiti u našim srcima, bez suzdržavanja, da ćemo živjeti pobožan i čestit život.

Treće, moramo biti kršteni u vodi, rukama ovlaštenog predstavnika, koji ima moć vezati na zemlji i pečatiti na nebu; moramo, kroz ovu svetu uredbu, ući u savez služiti Gospodinu i obdržavati njegove zapovijedi.

Četvrto, moramo primiti dar Duha Svetoga; moramo biti ponovno rođeni; moramo sažgati grijeh i neposluh iz naših duša kao vatrom; moramo steći novo biće moću Duha Svetoga.

Peto, moramo ustrajati do kraja; moramo obdržavati zapovijedi nakon krštenja; moramo postići naše spasenje sa strahom i trepetom pred Gospodom; moramo živjeti tako da usvojimo osobine božanskog i postanemo ljudi koji mogu uživati slavu i čudesa celestijalnog kraljevstva.¹⁸

Sada svjedočim da su ovi zakoni koje ljudi moraju slušati kako bi stekli spasenje, i koji sačinjavaju evanđelje Isusa Krista, objavljeni u ovo doba prorocima i apostolima, i sada ih poslužuje ova crkva, koju je ponovno uspostavio na zemlji.¹⁹

Mi smo, svi mi ovdje u ovom smrtnom svijetu, pod kušnjom. Ovdje smo prvenstveno poslani kako bismo primili šatore [tijela] za naše vječne duhove; drugo, da budemo provjereni kušnjom, da imamo nevolje kao i obilje radosti i sreće koji se mogu primiti kroz sveti savez poslušnosti vječnim načelima evanđelja. Smrtnost je, kako je Lehi izvijestio svoju djecu, »stanje kušnje«. (2. Nefi 2:21.) Ovdje trebamo biti iskušani i ispitani kako bi vidjeli hoćemo li, kada budemo isključeni iz nazočnosti našeg Vječnog Oca, ali još uvijek upućeni putom vječnog života, ljubiti njega i biti odani njegovom ljubljenom Sinu, Isusu Kristu.²⁰

Došli smo ovdje kako bismo bili ispitani i iskušani dolazeći u kontakt sa zlom, kao i s dobrom… Otac je dopustio Sotoni i njegovoj vojsci da nas dovedu u iskušenje, ali uz vodstvo Duha Gospodnjeg i zapovijedi dane kroz objavu, pripravni smo donijeti naše odluke. Ako činimo zlo, obećano nam je da ćemo biti kažnjeni; ako činimo dobro, primit ćemo vječnu nagradu pravednosti.²¹

Ova smrtna kušnja kratko je razdoblje, samo kratak razmak koji povezuje vječnost prošlosti s vječnošću budućnosti. Ipak, to je razdoblje od izuzetne važnosti… Ovaj život najvažnije je razdoblje našeg vječnog postojanja.²²

Svi ljudi primit će blagoslove uskrsnuća kroz pomirenje Isusa Krista.

Došli smo na ovaj svijet da umremo. To je bilo jasno prije nego što smo došli. To je dio nauma, sve o čemu se raspravljalo i dogovorilo davno prije nego što je čovjek stavljen na zemlju… Bili smo spremni i voljni krenuti na to putovanje iz Božje nazočnosti u svijetu duhova do smrtnog svijeta, da iskusimo sve što se odnosi na ovaj život, užitke i patnje, te da umremo; smrt je jednako važna kao i rođenje.²³

Tjelesna smrt, ili smrt smrtnoga čovjeka, nije trajno odvajanje duha i šatora tjelesnog, bez obzira na činjenicu da se tijelo vraća počelima, radi se o privremenom odvajanju koje će prestati na dan uskrsnuća kada će tijelo biti pozvano iz praha da živi ponovno oživljeno duhom. Ovaj blagoslov dolazi svim ljudima kroz pomirenje Kristovo, bez obzira na njihovu dobrotu ili opačinu tijekom smrtnosti. Pavao je rekao da treba biti uskrsnuće i pravednih i nepravednih (Djela 24:15), a Spasitelj je rekao da svi koji budu u svojim grobovima trebaju čuti njegov glas i izići »koji su činili dobro, na uskrsnuće – na život; koji su činili zlo, na uskrsnuće – na propast« (Ivan 5:29).²⁴

Svaki temeljni dio svakog tijela bit će ponovno obnovljen na svoje mjesto u uskrsnuću, bez obzira što se dogodilo tijelu u smrti. Ako ga spali vatra, pojedu morski psi, bez obzira što se dogodilo. Svaki temeljni dio bit će obnovljen na svoje pravo mjesto.²⁵

Duhovi ne mogu postati savršeni bez tijela od mesa i kostiju. Ovo tijelo i duh primaju besmrtnost i blagoslove spasenja kroz uskrsnuće. Nakon uskrsnuća ne može ponovno doći do odvajanja, tijelo i duh postaju nerazdvojno spojeni da čovjek može primiti puninu radosti. Ni na jedan drugi način, osim kroz rođenje u ovaj život i uskrsnuće, duhovi ne mogu postati poput našeg vječnog Oca.²⁶

Vjerni će baštiniti vječni život sa svojim obiteljima u nazočnosti Nebeskog Oca.

Neki ljudi nasljeđuju bogatstvo radišnošću svojih očeva. Neki su ljudi kroz naslijeđe podignuti na svjetovne tronove, do moći i položaja među svojim sugrađanima. Neki teže naslijeđu svjetovnog znanja i slave primjenom svojeg truda i ustrajnosti; no postoji jedno naslijeđe koje vrijedi više od svega, a to je naslijeđe vječnog uzvišenja.

Sveta pisma kazuju da je vječni život – što je život koji posjeduju naš Vječni Otac i njegov Sin, Isus Krist – najveći Božji dar [vidi NiS 14:7]. Primit će ga samo oni koji su očišćeni od svakog grijeha. Njima je obećano »koji su prožeti vjerom i opečaćeni obećanim Duhom Svetim koga Otac izlijeva na sve one koji su pravedni i istiniti. To su oni koji su crkva Prvorođenčeva. To su oni u čije ruke Otac sve predade.« [NiS 76:53–55; vidi i redak 52.]²⁷

Naum spasenja usredotočen je na obitelj… Osmišljen je kako bi nam omogućio da stvorimo vlastite obitelji.²⁸

Oni koji prime uzvišenje u celestijalnom kraljevstvu imat će »nastavak potomstva u vijeke vjekova«. Oni će živjeti u obiteljskom odnosu.²⁹

Podučeni smo u evanđelju Isusa Krista da će obiteljska organizacija biti, po pitanju celestijalnog uzvišenja, potpuna, organizacija koja povezuje oca, majku i djecu jednog pokoljenja s ocem, majkom i djecom sljedećeg pokoljenja, i tako će se širiti i granati do svršetka vremena.³⁰

Ovi velebni blagoslovi vječnog naslijeđa… ne dolaze osim kroz voljnost da obdržavamo zapovijedi, pa čak i patimo s Kristom ako je potrebno. Drugim riječima, od kandidata za vječni život – najveći Božji dar – očekuje se da će staviti sve što imaju na oltar, ako se to od njih traži, jer čak ni tada, ako se od njih bude tražilo da polože svoje živote za ovaj cilj, nikada mu neće moći platiti za obilje blagoslova koji su primljeni i obećani prema poslušnosti njegovim zakonima i zapovijedima.³¹

Kada izađemo iz svijeta i primimo evanđelje u svojoj punini, mi smo kandidati za celestijalnu slavu; ne, mi smo više od kandidata, ako smo vjerni, jer Gospodin nam je dao jamstvo da ćemo kroz našu vjernost ući u celestijalno kraljevstvo…

Živimo tako da budemo sigurni u naše mjesto, i tako ćemo znati, kroz život koji živimo, da ćemo ući u njegovu nazočnost i živjeti s njim, primajući puninu blagoslova koji su bili obećani. Tko će među svecima posljednjih dana biti zadovoljan s bilo čime što je manje od punine spasenja koje nam je obećano?… Za nas je neophodno, u našoj poniznosti, i duhu pokajanja, ići prema naprijed; obdržavajući zapovijedi do kraja, jer naša je nada i cilj vječni život, a to je život u nazočnosti Oca i Sina; »a ovo je vječni život«, rekao je Gospodin, »spoznati tebe, jedino pravog Boga, i onoga koga si poslao, Isusa Krista«. [Ivan 17:3.]³²

Sada stojim, mogu reći u sumraku svog života, sa shvaćanjem da ću uskoro biti pozvan predati izvješće o svom smrtnom upravništvu…

Siguran sam da svi ljubimo Gospodina. Znam da on živi, i radujem se onom danu kada ću vidjeti njegovo lice, i nadam se da ću čuti njegov glas kako mi govori: »Dođite, blagoslovljeni Oca mog, i primite u posjed kraljevstvo koje vam je pripravljeno od postanka svijeta!« (Matej 25:34.)

I molim se da to može biti sretno iskustvo za svakoga od nas, u naše vrijeme.³³

Prijedlozi za proučavanje i podučavanje

Pitanja

Dok čitate zapis iz dnevnika u dijelu »Iz života Josepha Fieldinga Smitha«, razmislite o trenutku kada ste vi pronašli utjehu u svjedočanstvu o naumu spasenja. Kako vi možete pomoći članu obitelji ili prijatelju primiti takvu utjehu?
Kako nam naučavanja predsjednika Smitha o vijeću na nebu pomažu kada se suočimo s kušnjama? (Vidi 1. odsjek.)
Predsjednik Smith podučio je da »mi ne smijemo izgubiti iz vida činjenicu da je [pad Adama i Eve] donio i blagoslove« (2. odsjek). Što mislite zašto je važno zapamtiti ovu istinu? Koji su neki od blagoslova koje ste primili zbog pada?
U 3. odsjeku, kako se primjer predsjednika Smitha o čovjeku koji pada u jamu odnosi na naše živote? Razmislite kako vas je Spasitelj izbavio kroz svoje pomirenje.
Što riječi predsjednika Smitha u 4. odsjeku govore o svrsi našeg života na zemlji? Što nam je Gospodin dao kako bi nam pomogao sigurno proći kroz vrijeme kušnje?
Kako vi možete pomoći nekome razumjeti izjavu predsjednika Smitha u 5. odsjeku da je »smrt… jednako važna kao i rođenje«? Kako je nauk o uskrsnuću utjecao na vaš život?
Na koje se načine svjetovno bogatstvo razlikuje od »vječnog naslijeđa« koje možemo primiti kroz naum spasenja? (Vidi 6. odsjek.) Kako nam razumijevanje ovih razlika pomaže da se pripremimo za vječni život?

Povezani stihovi iz Svetih pisama

Job 38:4–7; 2. Nefi 2:15–29; 9:5–27; Alma 12:20–35; NiS 19:16–19; Mojsije 5:10–12

Pomoć pri podučavanju

»Da bi nam pomogla u podučavanju iz Svetih pisama i riječi proroka posljednjih dana, Crkva je izdala priručnike s lekcijama i ostale materijale. Potreba za komentarima i drugim referentnim materijalima je mala.« (Podučavanje, nema većeg poziva: Vodič s materijalima za podučavanje evanđelja [1999], 52).