1 I ja, Gospod Bog, prozborih Mojsiju, govoreći: Onaj ^aSotona, kojemu ti zapovjedi u ime Jedinorođenca mojega, isti je koji bijaše od ^bpočetka, i on dođe preda me, govoreći — Gle, evo me, pošalji mene, ja ću biti sin tvoj, i ja ću otkupiti sav ljudski rod, tako da nijedna duša neće biti izgubljena, i zasigurno ću ^cto učiniti; stoga podaj mi čast svoju.

2 No, gle, Ljubljeni ^aSin moj, koji bijaše Ljubljeni i ^bIzabrani moj od početka, reče mi — ^cOče, neka bude tvoja ^dvolja, i neka ^eslava bude tvoja zauvijek.

3 Dakle, zato što se Sotona ^apobuni protiv mene, te nastojaše uništiti ^bopredjeljivanje čovjekovo, koje mu ja, Gospod Bog, dadoh, i također, da mu ja trebam dati moć svoju; moću Jedinorođenca svojega, učinih da on bude ^cbačen dolje;

4 I on postade Sotona, da, i to đavao, otac svih ^alaži, da obmanjuje i zasljepljuje ljude, i da ih odvodi zasužnjene po volji svojoj, i to sve one koji ne htjedoše poslušati glas moj.

5 I evo, zmija bijaše ^alukavija od sve zvjeradi poljske koju ja, Gospod Bog, načinih.

6 I Sotona stavi to u srce zmije, (naime, on bijaše odvukao mnoge za sobom) i on nastojaše također prevariti ^aEvu; naime, on ne poznavaše misao Božju, stoga nastojaše uništiti svijet.

7 I on reče ženi: Da, reče li Bog — Nemojte jesti sa svakog stabla u ^avrtu? (A on govoraše ustima zmije.)

8 I žena reče zmiji: Smijemo jesti od plodova sa stabala u vrtu;

9 Ali od ploda sa stabla koje vidiš posred vrta, Bog reče — Nemojte jesti od njega, niti ga dodirujte, da ne umrete.

10 I zmija reče ženi: Nećete zasigurno umrijeti;

11 Naime, Bog znade da u dan kad budete jeli od njega, tad će se ^aoči vaše otvoriti, i vi ćete biti poput bogova, ^bpoznavajući dobro i zlo.

12 I kad žena vidje da stablo bijaše dobro za hranu, i da ono postade ugodno očima, i stablo ^apoželjno da je učini mudrom; ona uze od ploda njegova, i ^bpojede, i također dade mužu svojemu uz nju, i on pojede.

13 I oči se obadvoma otvoriše, i oni spoznaše da bijahu ^agoli. I oni sašiše smokvino lišće zajedno i napraviše sebi pregače.

14 I oni začuše glas Gospoda Boga, dok ^ahodahu vrtom, na svježini dana; i Adam i žena njegova pođoše se sakriti pred nazočnošću Gospoda Boga među stablima u vrtu.

15 I ja, Gospod Bog, zovnuh Adama, i rekoh mu: Kamo ^aideš?

16 A on reče: Čuh glas tvoj u vrtu; i pobojah se, zato što vidjeh da bijah gol, pa se sakrih.

17 I ja, Gospod Bog, rekoh Adamu: Tko ti kaza da si bio gol? Jesi li jeo sa stabla s kojega ti zapovjedih da ne smiješ jesti, a bude li tako zasigurno ćeš ^aumrijeti?

18 I čovjek reče: Žena koju si mi dao, i zapovjedio da treba ostati uz mene, ona mi dade od ploda sa stabla i ja sam jeo.

19 I ja, Gospod Bog, rekoh ženi: Što je ovo što si učinila? A žena reče: Zmija me ^aprevarila, i ja sam jela.

20 I ja, Gospod Bog, rekoh zmiji: Zato što si učinila ovo, bit ćeš ^aprokleta nad svom stokom, i nad svakom zvijeri poljskom; po trbuhu ćeš se svome kretati, i prah ćeš jesti sve dane života svojega;

21 I postavit ću neprijateljstvo između tebe i žene, između potomstva tvojega i potomstva njezina; i ono će ranjavati glavu tvoju, a ti ćeš ranjavati petu njegovu.

22 Ženi ja, Gospod Bog, rekoh: Uvelike ću umnožiti žalost tvoju i začeće tvoje. U ^ažalosti ćeš rađati djecu, i tvoja će želja biti za mužem tvojim, i on će vladati nad tobom.

23 A Adamu ja, Gospod Bog, rekoh: Zato što si poslušao glas žene svoje, i jeo od ploda sa stabla o kojemu ti zapovjedih, govoreći — Nemoj jesti od njega, prokleta će biti zemlja zbog tebe; u žalosti ćeš jesti s nje sve dane života svojega.

24 Trnjem također, i čičkom će ti rađati, i jest ćeš raslinje poljsko.

25 ^aZnojem lica svojega kruh ćeš jesti, sve dok se ne vratiš u zemlju — jer zasigurno ćeš umrijeti — jer iz nje bijaše uzet: jer ti ^bprah bijaše, i u prah ćeš se vratiti.

26 I Adam nadjenu ženi svojoj ime Eva, zato što ona bijaše majka svima živima; naime, tako ja, Gospod Bog, prozvah prvu od svih žena, kojih je ^amnogo.

27 Adamu, i također ženi njegovoj, ja, Gospod Bog, načinih odjeću od kože, pa ih ^aodjenuh.

28 I ja, Gospod Bog, rekoh Jedinorođencu svojemu: Gle, ^ačovjek postade kao jedan od nas, ^bpoznavajući dobro i zlo; a sad, da ne bi pružio ruku svoju i ^cblagovao također sa ^dstabla života, te jeo i živio zauvijek,

29 Zato ću ja, Gospod Bog, istjerati njega iz ^aEdenskog vrta, da obrađuje zemlju iz koje bijaše uzet;

30 Jer kao što ja, Gospod Bog, živim, upravo se tako ^ariječi moje ne mogu vratiti ništetne, jer se one, pošto izlaze iz usta mojih, moraju ispuniti.

31 Tako ja istjerah čovjeka, i postavih istočno od Edenskog vrta ^akerubine i plameni mač, koji se okretaše u svakom smjeru kako bi čuvao put do stabla života.

32 (I ovo su riječi koje ja izrekoh sluzi svojemu Mojsiju, i one su istinite onako kako ja želim; i ja ih izrekoh tebi. Gledaj da ih ne pokazuješ nijednomu čovjeku, dok ti ja ne zapovjedim, osim onima koji vjeruju. Amen.)