13. poglavlje

Krštenje

»Krštenje je doslovno… prijelaz, ili uskrsnuće iz jednog života u drugi – iz života grijeha u duhovni život.«

Iz života Josepha Fieldinga Smitha

Na općem saboru u travnju 1951. godine, predsjednik Joseph Fielding Smith govori o svom iskustvu 67 godina ranije kada je bio kršten u dobi od 8 godina. Rekao je kako je na dan svog krštenja osjećao da je »bio čist pred Gospodinom«. Ali je naučio da se treba truditi tijekom svog života kako bi se održao u tom stanju. Prisjeća se: »Imao sam sestru koja je bila vrlo draga, kao i sve moje sestre, koje su u moj um usadile potrebu da se očuvamo neokaljani od svijeta. Njezine poduke za mene na dan mog krštenja ostale su sa mnom sve dane mog života.«¹

Predan učenjima svoje sestre, predsjednik Smith potaknuo je članove Crkve da se pridržavaju svojih krsnih saveza – da ostanu »unutar [granica] duhovnog života« koji su primili kad su se krstili.² Izjavio je:

»Ne postoji važniji savjet koji može biti dan bilo kojem članu Crkve od obdržavanja zapovijedi nakon krštenja. Gospodin nam nudi spasenje uz uvjet pokajanja i vjernost njegovim zakonima.«³

Naučavanja Josepha Fieldinga Smitha

Krštenje uranjanjem simbol je rođenja, smrti i uskrsnuća.

Krštenje, treće načelo i prva uredba evanđelja, presudno je za spasenje i uzvišenje u Božjem kraljevstvu. Krštenje je, prvo, sredstvo po kojem pokajnik prima otpust grijeha. Drugo, ono je prolaz u Božje kraljevstvo. Gospodin nam, razgovarajući s Nikodemom, to govori u Ivanu 3:1–11…

Krštenje se vrši uranjanjem u vodi… Krštenje se ne može izvršiti ni na jedan drugi način već uranjanjem cijelog tijela u vodu iz sljedećih razloga:

1.) je simbol smrti, pokopa i uskrsnuća Isusa Krista, i svih drugih koji su primili uskrsnuće.

2.) tenje je također rođenje i simbol rođenja djeteta na ovaj svijet.

3.) tenje je doslovno, kao što je i prikaz uskrsnuća, prijelaz, ili uskrsnuće iz jednog života u drugi – iz života grijeha u duhovni život.

Želim govoriti o drugom razlogu: Krštenje je također rođenje i simbol rođenja djeteta na ovaj svijet… U Mojsiju 6:58–60 čitamo:

»Dajem ti stoga zapovijed da o tomu slobodno podučavaš djecu svoju govoreći:

Da uslijed prijestupa dolazi pad, i taj pad smrt donosi, a kako se rodiste na svijet vodom, i krvlju, i duhom što ga stvorih, i tako od praha postadoste živa duša, isto tako morate se nanovo roditi u kraljevstvu nebeskomu iz vode i Duha i biti očišćeni krvlju, i to krvlju Jedinorođenca mojega, da biste se posvetili od svakoga grijeha i uživali riječi života vječnoga na ovome svijetu a život vječni u svijetu budućemu, to jest slavu neumrlu.

Vodom, naime, obdržavamo zapovijed. Duhom ste opravdani, a krvlju posvećeni.«…

Svako dijete koje dođe na ovaj svijet nošeno je u vodi, rođeno je u vodi, i od krvi i duha. Stoga kada smo rođeni u kraljevstvo Božje moramo biti rođeni na isti način: krštenjem smo rođeni od vode; kroz prolijevanje krvi Kristove očišćeni i posvećeni; a opravdani kroz Duha Božjega, jer krštenje nije potpuno bez krštenja Duhom Svetim. Vidite usporedbu između rođenja u svijet i rođenja u kraljevstvo Božje…

Dolazimo do trećeg razloga: krštenje je doslovno, kao što je i prikaz uskrsnuća, prijelaz, ili uskrsnuće iz jednog života u drugi – iz života grijeha u duhovni život…

Svi muškarci i žene… trebaju pokajanje… Oni su u duhovnoj smrti. Kako će se vratiti natrag? Tako što će biti zakopani u vodi. Oni su mrtvi, i pokopani su u vodi i ustaju u uskrsnuću duha natrag u duhovni život. To je krštenje.⁴

Ova slika prikazuje čovjeka krštenog u rijeci Dnjepar u blizini Kijeva, Ukrajina.

Mala djeca koja nisu dosegla godine uračunljivosti ne trebaju krštenje jer su otkupljeni kroz pomirenje Isusa Krista.

Znam da su mala djeca koja nisu dosegla dob uračunljivosti, i stoga nisu kriva za grijeh… otkupljena kroz krv Kristovu, a ozbiljna je poruga tvrditi da trebaju krštenje, niječući pravdu i milosrđe Božje [vidi Moroni 8:20–23].⁵

U 29. odsjeku knjige Nauk i savezi Gospodin kaže sljedeće (stihovi 46–47):

»No, gle, kažem vam, mala su djeca otkupljena od postanka svijeta po Jedinorođencu mojemu.

Ona, dakle, ne mogu griješiti, jer moć nije dana Sotoni da napastuje malenu djecu sve dok ona ne postanu uračunljiva preda mnom.«

To zvuči dobro. »Mala su djeca otkupljena od postanka svijeta.« Što je mislio pod time? To znači da prije polaganja temelja ove zemlje, ovaj naum otkupljenja, naum spasenja koji trebamo slijediti u ovom smrtnom životu, sve je bilo pripremljeno, a Bog je, znajući svršetak prije početka, napravio odredbe za otkupljenje malene djece kroz pomirenje Isusa Krista…

Kada pogledate u lice djetešca i ono vas pogleda i nasmiješi vam se, možete li vjerovati da je to maleno dijete ukaljano bilo kakvim grijehom koje će ga lišiti nazočnosti Božje ako li umre?…

Sjećam se kada sam bio na misiji u Engleskoj, tamo je bila američka obitelj… Kada je [muž] čuo starješine kako propovijedaju na ulicama, pozvao ih je u svoj dom jer su bili njegovi sunarodnjaci. Nije bio zainteresiran za evanđelje; bio je zainteresiran za njih jer su također došli iz Sjedinjenih Država. Ja sam slučajno radio tamo. Nisam bio prvi kojega je čuo da propovijeda, ali sam kasnije bio pozvan u njegov dom…

Mislili smo da ćemo otići u njegov dom i razgovarati o bejzbolu, američkom nogometu i drugim stvarima, i uspoređivati stvari u Sjedinjenim Državama s onima u Velikoj Britaniji – stvarima koje ga zanimaju. To smo učinili, i isprva nismo rekli ni riječ o religiji. Vratili smo se nekoliko puta i on je pomislio kako smo mi prilično dobri momci jer mu nismo pokušavali nametnuti našu religiju. No, nakon nekog vremena počeli su postavljati pitanja – znali smo da hoće – i jedne večeri, dok smo sjedili u njihovom domu, žena se okrenula prema meni i rekla: »Starješino Smith, želim te nešto pitati.« Prije nego što je mogla postaviti svoje pitanje, počela je plakati. Nisam znao o čemu se radi. Jecala je, a kada se dovoljno sabrala kako bi postavila pitanja, ispričala mi je ovu priču:

Kada su otišli u Englesku imali su nesreću da su izgubili svoju bebu… Otišli su do svećenika [crkve koju su pohađali] i željeli su pokopati bebu na kršćanski način… Svećenik joj je rekao: »Ne možemo omogućiti kršćanski pokop vašem djetetu jer nije kršteno. Vaša je beba izgubljena.« To je bio prilično bezobziran način da se to kaže, ali ona je tako ispričala priču, a srce te žene bilo je bolno dvije ili tri godine. Stoga mi je postavila pitanje: »Je li moja beba izgubljena? Zar je neću nikada više vidjeti?« Otvorio sam i počeo joj čitati iz Mormonove knjige riječi Mormonove njegovom sinu Moroniju [vidi Moroni 8]. Rekao sam: »Vaša beba nije izgubljena. Nijedna beba nije izgubljena. Svaka je beba spašena u kraljevstvu Božjem kada umre.«…

»I ja uz to spazih da se sva djeca koja umru prije negoli prispiju k dobi uračunljivosti spašavaju u nebeskom kraljevstvu na nebu.« [NiS 137:10.] To je ono što je Gospodin rekao proroku Josephu Smithu u objavi ili viđenju koje je imao u hramu Kirtland. Zar to ne zvuči dobro? Nije li to pravedno? Nije li to pravo?… [Beba] nije odgovorna za izvorni grijeh, nije odgovorna za nijedan grijeh, a milosrđe Božje polaže pravo na nju i ona je otkupljena.

Ali što je s vama i sa mnom? Evo nas, sposobnih razumjeti, a Gospodin kaže: »Zar ikome tko spoznaju ima ne zapovjedih da se obrati?« [NiS 29:49.] Zapovjeđeno nam je da se pokajemo, zapovjeđeno nam je da budemo kršteni, zapovjeđeno nam je da operemo naše grijehe u vodama krštenja, jer smo sposobni razumjeti i svi smo sagriješili. Ali ja nisam bio kršten, niti ste vi bili kršteni za ništa što je Adam učinio. Bio sam kršten kako bih mogao biti očišćen od onoga što sam učinio sâm, a tako je i s vama, i da ja mogu doći u kraljevstvo Božje…

Gospodin je donio odredbe za one koji su bez zakona, a mala djeca nisu podložna zakonu pokajanja. Kako biste mogli podučiti malo dijete da se pokaje? Ono se nema za što pokajati.

Gospodin je odredio – i to prema svom vlastitom sudu – osam godina za doba uračunljivosti. Nakon što navršimo osam godina trebali bismo imati dovoljno razumijevanja da bismo trebali biti kršteni. Gospodin se brine za one koji su ispod te dobi.⁶

Svaka osoba krštena u Crkvu sklopila je savez s Gospodinom.

Svaka osoba, dok ulazi u vode krštenja, uzima na sebe savez.

»I opet, pod zapovijed Crkvi gledom na obred krštenja – Svi oni koji se pred Bogom ponize i žele biti kršteni, i pristupe srca skršena i duha raskajana, i zasvjedoče pred crkvom da se istinski obratiše od svih grijeha svojih te da su voljni preuzeti ime Isusa Krista, odlučni da mu služe do svršetka, i istinski očituju djelima svojim da primiše od Duha Kristova na otpust grijeha svojih, imaju se krštenjem primiti u crkvu njegovu.« (NiS 20:37.)⁷

»Svaka osoba krštena u Crkvu sklopila je savez s Gospodinom da će obdržavati njegove zapovijedi.«

Čitat ću iz 59. odsjeka knjige Nauk i savezi:

»Dajem vam [misleći na članove Crkve] zapovijed koja glasi ovako: Ljubi Gospodina, Boga svojega svim srcem svojim, svom snagom svojom, umom i jakošću, i služi mu u ime Isusa Krista.

Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe. Ne ukradi; i ne čini preljuba, i ne ubij, i ne čini ništa krivo.

U svemu zahvaljuj gospodu Bogu svojemu.« [NiS 59:5–7.]

Svaka osoba krštena u ovu Crkvu sklopila je savez s Gospodinom da obdržava njegove zapovijedi, a u ovoj zapovijedi, ponovno naglašenoj u ovoj rasporedbi u kojoj živimo, rečeno nam je da trebamo služiti Gospodinu svim srcem i umom, i svom snagom koju imamo, i to također u ime Isusa Krista. Sve što činimo treba biti učinjeno u ime Isusa Krista.

U vodama krštenja sklopili smo savez da trebamo obdržavati ove zapovijedi; da ćemo služiti Gospodinu; da ćemo obdržavati ovu prvu i najveću od svih zapovijedi, i ljubiti Gospodina, našega Boga; da ćemo obdržavati sljedeću najveću zapovijed, da ćemo ljubiti naše bližnje kao sebe; i sa svom moću koju imamo, sa svom snagom, sa svim našim srcima pokazati mu da ćemo »živjet… od svake riječi što izlazi iz usta Božjih« [NiS 84:44] da ćemo biti poslušni i ponizni, marljivi u njegovoj službi, voljni slušati, čuti savjete onih koji predsjedavaju nad nama i činiti sve stvari s okom uprtim jedino na slavu Božju.

Ne bismo trebali zaboraviti ove stvari, jer ova je zapovijed obvezujuća za nas kao članove Crkve.⁸

Kako bismo stekli puninu blagoslova evanđelja, moramo nastaviti biti ponizni, raskajani i poslušni nakon što smo kršteni.

Jedna od velikih svrha istinite crkve jest podučavati ljude što moraju učiniti nakon krštenja kako bi stekli puninu blagoslova evanđelja.⁹

Svaka krštena duša, doista krštena, morala je poniziti se; njezino srce je skršeno; njezin duh je raskajan; sklopila je savez pred Bogom da će obdržavati njegove zapovijedi i odrekla se svih svojih grijeha. Zatim, nakon što dođe u Crkvu, je li njezina povlastica sagriješiti nakon što uđe? Može li se opustiti? Može li se naslađivati u nekim stvarima za koje je Gospodin rekao da ih treba izbjegavati? Ne. Jednako je potrebno da ima taj raskajan duh, to skršeno srce, nakon što je krštena kao i prije.¹⁰

Čuo sam neke naše mladiće, i neke ne tako mlade, kako govore o krštenju. Oni kažu da ne znaju zašto je tako, nakon krštenja za otpust grijeha, da čovjek ne mora biti kršten svaki put kada počini grijeh. Vidite li razlog? Dok god čovjek griješi i ostane u okvirima duhovnog života on je živ, može se pokajati i primiti oprost. On ne mora biti kršten kako bi bio vraćen tamo gdje je već bio.¹¹

Tko, među svecima posljednjih dana, traži mjesto u telestijalnom kraljevstvu? Tko, među svecima posljednjih dana, traži mjesto u terestrijalnom kraljevstvu? Ne bismo trebali imati ništa s tim kraljevstvima; nije namjera čovjeka koji je kršten u Crkvu, ili ne bi trebala biti, živjeti tako da ne pronađe mjesto u celestijalnom kraljevstvu Božjem; jer krštenje je, samo po sebi, put u to kraljevstvo. Krštenje ima dvostruku narav; prvenstveno za otpust grijeha, a zatim, ulazak u kraljevstvo Božje, ne telestijalno kraljevstvo, ne terestrijalno kraljevstvo, već ulazak u celestijalno kraljevstvo, gdje boravi Bog. To je svrha krštenja; to je svrha dara Duha Svetoga polaganjem ruku – pripremiti nas da mognemo, kroz poslušnost, nastavljati sve dalje, obdržavajući zapovijedi Gospodnje, dok ne primimo puninu u celestijalnom kraljevstvu.¹²

Prijedlozi za proučavanje i podučavanje

Pitanja

Dok čitate sjećanja predsjednika Smitha u djelu »Iz života Josepha Fieldinga Smitha«, osvrnite se na svoje krštenje. Kako je vaše razumijevanje krštenja poraslo od tada? Kako možemo pomoći članovima obitelji ili prijateljima koji se pripremaju biti kršteni?
Kakve ste uvide stekli o krštenju iz naučavanja predsjednika Smitha u 1. odsjeku? Kako njegova naučavanja o simbolizmu krštenja povećavaju naše razumijevanje krsnih saveza?
Što nas zapis u 2. odsjeku podučava o ljubavi Nebeskog Oca za njegovu djecu? Razmislite o ljudima koje poznajete koji mogu imati koristiti od učenja nauka podučenog u ovom zapisu.
Razmislite o svojim nastojanjima da obdržavate krsne saveze (vidi 3. odsjek). Kako ovaj savez utječe na vašu komunikaciju s vašom obitelji i drugima?
Razmotrite izjavu predsjednika Smitha na početku 4. odsjeka. Što mislite čemu ljudi trebaju biti podučeni nakon što se krste? Kako možemo pomoći jedni drugima u obdržavanju krsnih saveza?

Povezani stihovi iz Svetih pisama

Matej 3:13–17; 2. i 31:5–13; Mosija 18:8–13; 3. i 11:31–39; NiS 68:25–27; Članci vjere 1:4

Pomoć pri podučavanju

»Možete pomoći onima koje podučavate da se osjećaju sigurniji u svojoj sposobnosti sudjelovanja u raspravi, ako pozitivno odgovorite na svaki iskreni komentar. Na primjer, možete reći: ‘Hvala vam na odgovoru. To je bilo vrlo promišljeno’… ‘To je dobar primjer’ ili ‘Cijenim sve što ste danas rekli’« (Podučavanje, nema većeg poziva, [1999], 64).