20. poglavlje

Ljubav i skrb za svu djecu našega Oca

»Mislim da kada bi svi ljudi znali i razumjeli tko su, i bili svjesni božanskog izvora iz kojeg proistječu… gajili bi osjećaje dobrote i srodstva jedni za druge što bi promijenilo njihov cijeli način življenja i donijelo mir na zemlju.«

Iz života Josepha Fieldinga Smitha

Joseph Fielding Smith i John Stewart napomenuli su: »U razmatranju promišljenih malih stvari u životu moglo se najjasnije vidjeti pravog Josepha Fieldinga Smitha.« Zatim su iznijeli tri primjera »promišljenih malih stvari« koje je on učinio:

»Jednog dana na crkvenom saboru u Mormon Tabernacleu na hramskom trgu, 12-godišnji dječak, uzbuđen što je tamo po prvi put, došao je ranije kako bi bio siguran da će dobiti mjesto blizu prednjeg dijela… Prije nego što je sastanak počeo, i kada su sva sjedala bila zauzeta, redar je zamolio dječaka da prepusti svoje sjedalo kako bi ga mogao imati senator Sjedinjenih Država koji je kasnio. Dječak je pokorno pristao i stao između redova, razočaran, posramljen, u suzama.« Predsjednik Joseph Fielding Smith »primijetio je dječaka i pokazao mu da dođe [za govornicu]. Kada mu je dječak rekao što se dogodilo, rekao je: ‘Taj redar nije imao pravo to učiniti. Ali evo, sjedni pored mene’, i podijelio je svoje sjedalo s njim među apostolima Crkve.

Jednog dana dok je intervjuirao skupinu mladića koji su išli na dvogodišnju misiju za Crkvu, primijetio je mladog farmera koji je dobio poziv u istočnu Kanadu. ‘Sine, tamo je hladno. Imaš li dobar topli kaput?’ ‘Ne gospodine, nemam.’ Odveo je dječaka preko ceste u robnu kući i kupio mu najtopliji raspoloživi kaput.

Na dan kada je bio podržan na saboru kao predsjednik Crkve, djevojčica se probila kroz masu nakon sastanka i posegnula prema njegovoj ruci. Bio je toliko dirnut gestom da se zaustavio i uzeo dijete u svoje naručje. Saznao je da je njezino ime Venus Hobbs… koja će uskoro imati četiri godine. Na njezin rođendan Venus je primila iznenadni telefonski poziv: nazvali su je Joseph Fielding Smith i njegova žena kako bi joj otpjevali ‘Sretan rođendan’.«¹

Ta djela ljubaznosti nisu bili izolirani događaji, već dio cjeloživotnog obrasca. Predsjednik Smith bio je »čovjek velike nježnosti i sućuti. Njegov je život bio događaj za događajem davanja pomoći potrebitima, utjehe onima slomljena srca, savjeta smetenima i primjera dobrotvornosti koja je ‘čista Kristova ljubav’. [Moroni 7:47.]«²

Naučavanja Josepha Fieldinga Smitha

Sa spoznajom da je Bog Otac svih ljudi, mi želimo voljeti i blagosloviti druge.

Mislim da kada bi svi ljudi znali i razumjeli tko su, i bili svjesni božanskog izvora iz kojeg proistječu, i beskrajnog potencijala koji je dio njihovog naslijeđa, gajili bi osjećaje dobrote i srodstva jedni za druge što bi promijenilo njihov cijeli način življenja i donijelo mir na zemlju.

Mi vjerujemo u dostojanstvo i božansko porijeklo čovjeka. Naša je vjera utemeljena na činjenici da je Bog naš Otac, i da smo mi njegova djeca, i da su svi ljudi braća i sestre u istoj vječnoj obitelji.

Kao članovi njegove obitelji, živjeli smo s njim prije nego što su položeni temelji ove zemlje, a on je zaredio i uspostavio naum spasenja po kojem smo stekli povlasticu napredovati kao što to nastojimo učiniti.

Bog kojeg štujemo proslavljeno je Biće u kojem se nalazi sva moć i savršenstvo, i on je stvorio čovjeka prema svom liku i naličju, s onim osobinama i obilježjima koje on sam posjeduje.

I stoga je naše vjerovanje u dostojanstvo i sudbinu čovjeka presudan dio naše teologije i našeg načina življenja. To je sam temelj naučavanja našeg Gospodina da »prva i velika zapovijed« glasi: »Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom pameti svojom«, a druga velika zapovijed: »Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe.« (Vidi Matej 22:37–39.)

Budući da je Bog naš Otac, imamo prirodnu želju voljeti ga, služiti mu i biti dostojni članovi njegove obitelji. Osjećamo obvezu da činimo ono što bi on htio da činimo, da obdržavamo njegove zapovijedi i živimo u skladu s mjerilima evanđelja – sve osnovni dijelovi istinitog bogoštovlja.

A budući da su svi ljudi naša braća, imamo želju voljeti ih, blagoslivljati i pružati prijateljstvo – i to također prihvaćamo kao osnovni dio bogoštovlja.

Stoga, sve što činimo u Crkvi usredotočeno je na božanski zakon da trebamo voljeti i štovati Boga i služiti našim bližnjima.

Stoga nije čudo da kao crkva i kao narod duboko i stalno brinemo za dobrobit sve djece našeg Oca. Tražimo njihovu vremenitu i duhovnu dobrobit uz našu vlastitu. Molimo se za njih kao i za sebe, i pokušavamo živjeti tako da bi oni, vidjevši naša dobra djela, mogli biti vođeni slaviti našeg Oca koji je na nebu. [Vidi Matej 5:16.]³

»Tada mu reče Petar: ‘Ja nemam ni srebra ni zlata, ali što imam, to ti dajem: u ime Isusa Nazarećanina ustani i hodaj’« (Djela 3:6).

Dok ljubimo i podržavamo jedan drugoga u Crkvi, postajemo moć u svijetu za dobro.

»Ako me ljubite, vršit ćete moje zapovijedi.« [Ivan 14:15.]

Ove je riječi uputio Učitelj svojim učenicima svega nekoliko sati prije svoje smrti, kad ih je okupio da blaguju pashu, i dao im posljednje upute prije nego što će patiti za grijehe svijeta. Tom je istom prigodom, i malo prije nego što su ove napomene izrečene, osvrnuo se na istu temu kada je rekao:

»Sinci, još sam malo s vama. Tražit ćete me, ali kako već Židovima rekoh, i vama sada kažem: Kamo ja idem, vi ne možete doći. Novu vam zapovijed dajem: Ljubite jedan drugoga; kao što sam ja ljubio vas, ljubite i vi jedan drugoga.« [Ivan 13:33–34.]…

Mi nismo samo prijatelji; mi smo braća i sestre, djeca Božja, koji su izašli, kako sam rekao, iz svijeta da uđu u savez, obdržavaju njegove zakone i žive po svim stvarima koje su nam dane nadahnućem. Zapovjeđeno nam je da ljubimo jedni druge. »Novu… zapovijed«, Gospodin je rekao, i poput mnogih drugih zapovijed, stara je kao vječnost. Nikada nije bilo doba kada ta zapovijed nije postojala i nije bila presudna za spasenje, a ipak je uvijek nova. Nikada ne stari jer je istinita.⁴

Vjerujem da je naša svečana dužnost ljubiti jedni druge, vjerovati jedni u druge, imati vjere jedni u druge, da je naša dužnost previdjeti greške i mane jedni drugima i ne veličati ih u našim očima niti u očima svijeta. Ne bi trebalo biti traženja pogrešaka, klevetanja, psovki, jedni protiv drugih, u Crkvi Isusa Krista svetaca posljednjih dana. Trebali bismo biti odani jedni drugima i svakom načelu naše religije ne zavidjeti jedni drugima. Ne bismo trebali biti ljubomorni jedni na druge, niti se srditi jedni na druge, i u našim srcima ne bi trebalo biti osjećaja da nećemo praštati jedni drugima naše prijestupe. U srcima djece Božje ne bi trebalo biti osjećaja nepraštanja nijednom čovjeku, bez obzira tko on bio…

Ne bismo trebali učvršćivati osjećaje jedni protiv drugih, već imati osjećaj praštanja te bratske i sestrinske ljubavi, jedni za druge. Neka se svatko od nas sjeti svojih osobnih mana i slabosti te pokušaja da ih ispravimo. Još nismo dosegli stanje savršenstva, a teško je i očekivati da hoćemo za ovog života, no ipak, uz pomoć Duha Svetoga, moguće nam je da budemo ujedinjeni gledajući na isti način i prevladavajući naše grijehe i nesavršenosti. Ako ćemo to učiniti, poštujući sve zapovijedi Gospodnje, bit ćemo moć u svijetu za dobro; prepravit ćemo i prevladati svako zlo, svaku oprečnost istini, te donijeti pravednost na lice zemaljsko. Jer evanđelje će biti prošireno i ljudi će u svijetu osjetiti utjecaj koji će proizaći iz naroda Sionskog, i bit će skloniji pokajati se od svojih grijeha i primiti istinu.⁵

Iskazujemo svoju ljubav za bližnje služeći im.

Naš Spasitelj došao je na svijet kako bi nas podučio ljubavi jednih za druge, i kako je ta velebna lekcija očitovana njegovom velikom patnjom i smrću da bismo mi mogli živjeti, ne bismo li mi trebali pokazati našu ljubav za naše bližnje služeći im?

Služenje mora biti dano u ime drugih. Mi moramo ispružiti naše ruke pomoći nesretnima, onima koji nisu čuli istinu i nalaze se u duhovnoj tami, potrebitima, potlačenima. Ne uspijevate li u tome? Prisjetimo se riječi pjesnika, Willa Thompsona… Pjesma počinje ovako:

»Jesam li danas učinio dobro u svijetu?
Jesam li pomogao nekome u potrebi?
Jesam li razvedrio tužnog,
I obradovao nekoga?
Ako ne, onda sam podbacio.« [Hymns, br. .]6                        

Kada drugima pružimo ruku pomoći, pokazujemo svoju ljubav za njih.

Naša je misija za cijeli svijet – za mir, nadu, sreću te vremenito i vječno spasenje svakog djeteta našeg Oca… Sa svim mojim moćima uvjeravanja potičem ove ljude da nastave posezati i blagoslivljati živote svakog djeteta našeg Oca posvuda.⁷

Trebamo cijeniti i voljeti ljude kakvi jesu.

Kada sam bio dječak, imali smo kobilu koja se zvala Junie. Ona je bila jedna od najinteligentnijih životinja koje sam ikada vidio. Sa svojim sposobnostima djelovala je gotovo ljudski. Nisam je mogao držati zaključanu u staji jer svaki put uklonila traku s vrata svoje pregrade. Stavljao sam traku povezanu na sredini vrata pregrade preko vrha stupa, ali bi je ona jednostavno podigla svojim nosom i zubima. Zatim bi izašla na dvorište.

U dvorištu se nalazilo crijevo za vodu koje se koristilo za punjenje korita za vodu za životinje. Junie bi to otvorila svojim zubima, a zatim ostavila vodu da curi. Moj mi je otac prigovarao jer nisam mogao zadržati tu kobilu u staji. Nikada nije pobjegla; samo bi pustila vodu, a zatim hodala po dvorištu, preko travnjaka ili kroz vrt. Usred noći, čuo bih vodu kako curi, a zatim bih morao ustati, zatvoriti vodu i ponovno zaključati Junie.

Moj je otac spomenuo da se činilo kako je kobila pametnija od mene. Jednog je dana odlučio da će je zaključati tako da ne može izaći. Uzeo je traku koja se obično prebacivala preko vrha stupa i svezao je oko stupa te ispod prečke, a zatim je rekao: »Mlada damo, ajmo sada vidjeti kako ćeš izaći!« Moj otac i ja izašli smo iz staje i počeli se vraćati u kuću; i prije nego što smo došli do nje, Junie je bila pored nas. Zatim je otišla i ponovno pustila vodu.

Spomenuo sam da je sada, možda, pametna kao mi obojica. Jednostavno nismo mogli zadržati Junie da ne izađe iz svog pregratka. Ali to ne znači da je bila loša, jer nije. Otac ju nije htio prodati ili zamijeniti jer je toliko drugih kvaliteta koje su nadomještale ovu malu manu.

Kobila je bila sigurna i pouzdana pri vuči naše kočije kao što je bila vješta izlazeći iz pregradka. A to je bilo važno jer je majka bila ovlaštena babica. Kada bi bila pozvana na rođenje negdje u dolini, obično usred noći, trebao sam ustati, iznijeti lampu u staju i privezati Junie na kočiju.

Tada sam imao svega deset ili jedanaest godina; a taj konj morao je biti nježan, a ipak dovoljno snažan da vodi mene i majku po cijeloj dolini, po svakakvom vremenu. Međutim, jedna stvar koju nikada nisam mogao razumjeti, bila je zašto se većina djece rađala po noći, i toliko njih u zimi.

Često bih majku čekao u kočiji, a tada je bilo lijepo imati društvo dobre stare Junie. Ovo iskustvo s ovom kobilom bilo je dobro za mene jer sam rano u životu morao naučiti kako je voljeti i cijeniti zbog nje same. Ona je bila predivna kobila sa svega par loših navika. Ljudi su uglavnom slični. Nitko od nas nije savršen; no svako od nas pokušava postati savršen, poput našeg Oca na Nebu. Trebamo cijeniti i voljeti ljude kakvi jesu.

Možda to trebate zapamtiti kada procjenjujete svoje roditelje, učitelje ili vođe odjela i okola ili prijatelje – ili braću i sestre. Ova je lekcija uvijek bila uz mene – vidjeti dobro u ljudima iako im pokušavamo pomoći prevladati jednu ili dvije loše navike…

Naučio sam rano u životu voljeti i ne osuđivati druge, pokušavajući uvijek prevladati svoje vlastite mane.⁸

Kada ljubimo Gospodina svim našim srcima i naše bližnje kao sebe, u skladu smo sa svim svetim zakonom.

»Ljubi Boga svoga… svim srcem svojim, svom dušom svojom, svom snagom svojom i svom pameću svojom.

To je najveća i prva zapovijed.

Druga je toj jednaka: ʻLjubi bližnjega svoga kao samoga sebe!ʼ

O tim dvjema zapovijedima ovisi sav Zakon i Proroci.« (Matej 22:37–40.)

Drugim riječima, sve što je bilo objavljeno za spasenje čovjeka od početka do našeg vremena obuhvaćeno je, uključeno i dio ova dva velika zakona. Ako ljubimo Gospodina svim srcem, svom dušom i svim umom, i naše bližnje kao sebe, tada nema ništa više za poželjeti. Tada ćemo biti u skladu s cijelim svetim zakonom. Kada bismo bili voljni živjeti u skladu s ove dvije velike zapovijedi – i naposljetku to moramo učiniti ako smo dostojni živjeti u nazočnosti Božjoj – tada opačina, ljubomora, ambicija, pohlepa, krvoproliće i sav grijeh svakog oblika bili bi protjerani sa zemlje. Tada bi došao dan vječnog mira i sreće. Kakav bi veličanstven dan to bio! Podareni smo dovoljnim razumom da znamo kako je takvo stanje najpoželjnije i kako će uspostaviti među ljudima Očinstvo Boga i savršeno bratstvo ljudi…

Možemo li reći da ljubimo Gospodina svom dušom svojom? Možemo li reći da se zalažemo za dobrobit naših bližnjih kao i za našu vlastitu?⁹

Ljubiti Gospodina za to temelj je svega. To je prva zapovijed, a druga zapovijed, ljubiti naše bližnje kao sebe, je poput nje, i kada to učinimo ispunit ćemo zakon jer nema ništa što će biti neriješeno.¹⁰

Prijedlozi za proučavanje i podučavanje

Pitanja

Razmislite o promišljenim malim stvarima koje je predsjednik Joseph Fielding Smith učinio za druge (vidi »Iz života Josepha Fieldinga Smitha«). Što možemo učiniti kako bismo uspostavili slične obrasce dobrote u našim životima?
Kako nam nauci u 1. odsjeku pomažu da budemo ljubazni i brižni prema onima oko nas?
Što vas se dojmilo u savjetu predsjednika Smitha u 2. odsjeku? Što mislite zašto ćemo biti »moć u svijetu za dobro« dok slijedimo njegov savjeti?
Što je Isus Krist učinio kako bi nas »podučio ljubavi jednih za druge«? (Vidi 3. odsjek.) Na koje načine možemo slijediti njegov primjer?
Proučite priču o kobili Junie (vidi 4. odsjek). Što mislite zašto je važno »cijeniti i voljeti ljude kakvi jesu«? Što mi možemo učiniti kako bismo vidjeli dobro u drugima čak i ako im pokušavamo pomoći prevladati loše navike?
Što za vas znači obdržavati zapovijedi u Mateju 22:37–40? (Za neke primjere, vidi 5. odsjek.) Zašto smo »u skladu s cijelim svetim zakonom« kada obdržavamo ove zapovijedi?

Povezani stihovi iz Svetih pisama

Djela 17:28–29; Rimljanima 8:16–17; 1. nova 4:18–21; Mosija 2:17; 18:8–10; Moroni 7:45–48

Pomoć pri podučavanju

Razmislite da pozovete sudionike čitati podnaslove u poglavlju i izabrati odjeljak koji je značajan njima ili njihovoj obitelji. Pozovite ih da proučavaju naučavanja predsjednika Smitha u tom odsjeku, uključujući odgovarajuća pitanja na kraju poglavlja. Zatim zamolite polaznike da iznesu ono što su naučili.