Davati našem duhu kontrolu nad našim tijelom
Jedna je od najvažnijih stvari koju možemo naučiti u ovom životu ta kako naglasiti našu vječnu, duhovnu narav te kontrolirati naše zle želje.
Moja draga braćo i sestre, kako se približavao Opći sabor u listopadu prošle godine, pripremio sam svoj govor za sabor kojim bih naglasio 100. godišnjicu viđenja duhovnog svijeta koje je dano predsjedniku Josephu F. Smithu 3. listopada 1918.
Nekoliko dana nakon što sam predao svoj govor za prijevod, moja je ljubljena, vječna družica, Barbara, dovršila svoju smrtnu kušnju i prešla u svijet duhova.
Kako su dani prelazili u tjedne, zatim mjesece, a sada je već godina dana od kada je Barbara preminula, otkrivam da potpunije cijenim ovaj stih iz Svetih pisama: »Živite zajedno u ljubavi, tako da plačete zbog gubitka onih koji umiru.«1 Barbara i ja bili smo blagoslovljeni što smo »živ[jeli] zajedno u ljubavi« 67 godina. No na veoma sam stvaran način naučio što znači »pla[kati] zbog gubitka« onih koje volimo. O kako li je volim i koliko mi nedostaje!
Pretpostavljam da većina nas ne uspijeva u potpunosti cijeniti što drugi čine za nas sve dok ih ne bude. Znao sam da je Barbara uvijek bila zaposlena, no nisam u potpunosti razumio koliko su obitelj, Crkva i zajednica zahtijevali njezinog vremena. Postojala su svakodnevna posvećena nastojanja ponavljana tisućama puta tijekom godina zbog kojih je naša obitelj nastavljala funkcionirati. Kroz sve to, nitko je u našoj obitelji nikada nije čuo da je podignula svoj glas ili rekla neprijaznu riječ.
Bujice sjećanja preplavile su me tijekom ove protekle godine. Razmišljao sam o fizički zahtjevnim odabirima koje je donosila kako bi bila majka sedmero djece. Biti domaćica bila je jedina karijera koju je oduvijek htjela i u svakom je pogledu bila besprijekoran profesionalac.
Često sam se pitao kako je pratila našu djecu i mene. Samo priprema obroka bila je doista unezvjerujući zadatak, da ne spominjem aktivnosti poput pranja ogromnih hrpa rublja koje je naša obitelj stvarala svakog tjedna te pazeći da djeca imaju obuću i odjeću prikladne veličine. Svi smo joj se obraćali s neizmjernim količinama drugih pitanja koja su nam bila važna. Stoga što su bila važna nama, bila su važna i njoj. Ona je, jednom riječju, bila veličanstvena – kao supruga, majka, prijateljica, susjeda i kćer Božja.
Sada kada je preminula, sretan sam što sam odabirao sjediti uz nju kada bih došao kući iz ureda tijekom posljednjih nekoliko mjeseci njezinog života, držati njezinu ruku dok smo gledali završetke nekih od njezinih najdražih mjuzikla – opetovano iz početka jer joj Alzheimer nije dopuštao da se sjeti kako ih je pogledala baš tog popodneva. Sjećanja na ta posebna vremena držanja ruku sada su mi vrlo, vrlo dragocjena.
Braćo i sestre, molim vas nemojte propustiti prilike da s ljubavlju pogledate u oči članova svoje obitelji. Djeco i roditelji, posegnite jedni prema drugima i izrazite svoju ljubav i zahvalnost. Poput mene, neki bi se od vas mogli jednoga dana probuditi i otkriti da je vrijeme za tako važnu komunikaciju prošlo. Živite svakoga dana sa srcima ispunjenim zahvalnošću, dobrim sjećanjima, služenjem i puno ljubavi.
Tijekom ove sam protekle godine pažljivije promišljao nego ikada prije o naumu našega Nebeskog Oca. Podučavajući svojega sina Korijantona, Alma je govorio o njemu kao o »naum[u] sreće«.2
Riječ koja mi sada stalno pada na pamet kada razmatram ovaj naum jest »okupljanje«. To je naum koji je osmislio naš brižan Otac, a koji u svojoj srži ima velike i veličanstvene mogućnosti obiteljskog okupljanja – vječnog sjedinjenja muževa i žena, roditelja i djece, naraštaja za naraštajem u kućanstvu Božjem.
Ta mi pomisao donosi utjehu i jamstvo da ću ponovno biti s Barbarom. Iako je fizički patila pred kraj svojeg života, njezin je duh bio snažan, plemenit i čist. Pripremila se u svemu tako da kada dan dođe može stati pred »ugodnim sudom Božjim«,3 puna pouzdanja i mirnog jamstva. No eto mene koji ću za 2 dana navršiti 91 godinu, a još uvijek se pitam: »Jesam li spreman? Činim li sve što trebam kako bih bio kadar ponovno je držati?«
Najjednostavnija, temeljna sigurnost života je ova: svi ćemo mi preminuti. Bilo da preminemo stari ili mladi, lako ili teško, bogati ili siromašni, voljeni ili usamljeni, nitko ne može pobjeći smrti.
Prije nekoliko je godina predsjednik Gordon B. Hinckley rekao nešto o tome što je posebice značajno: »Kako li je draženo jamstvo, kako ohrabrujući mir koji dolaze iz spoznaje da će se, ako se ispravno vjenčamo i ako ispravno živimo, naši odnosi nastaviti bez obzira na sigurnost smrti i prolazak vremena.«4
Ja sam se zasigurno vjenčao s pravom osobom. Oko toga nema nikakve sumnje. No prema predsjedniku Hinckleyju to nije dovoljno. Ja također trebam ispravno živjeti.5
Danas, »ispravno živ[jeti]« može biti prilično zbunjujući pojam, posebice ako provodimo puno vremena na društvenim medijima na kojima svaki glas može izjaviti stvarne istine ili lažne ideje o Bogu i njegovom naumu za njegovu djecu. Srećom, članovi Crkve imaju vječno istinita evanđeoska načela da bismo znali kako živjeti i mogli biti bolje pripremljeni kada moramo umrijeti.
Tek nekoliko mjeseci prije nego sam rođen, moj je djed – apostol, starješina Melvin J. Ballard, izložio govor kojim je, za neke ljude, uhvatio bit onoga što znači ispravno živjeti. Pod naslovom »The Struggle for the Soul« [Borba za dušu], njegov je govor bio usmjeren na stalnu bitku između našega fizičkog tijela i našega vječnog duha.
Rekao je: »Najveći sukob koji će svaki muškarac ili žena ikada voditi… bit će bitka koja se vodi u nama«, objašnjavajući da nas Sotona, »neprijatelj naših duša«, napada kroz »požude, apetite, težnje tijela«.6 »Stoga se osnovna bitka vodi između naše božanske i duhovne naravi te putenoga, naravnog čovjeka.« Braćo i sestre, upamtite, možemo primiti duhovnu pomoć kroz utjecaj Duha Svetoga koji nas može »sjetiti… svega«.7 On također može doći kroz moć i blagoslove svećeništva.
Dakle pitam, kako svatko od vas napreduje u toj bitci?
Predsjednik je David O. Mckay rekao: »Čovjekovo je zemaljsko postojanje tek provjera hoće li on posvetiti svoje napore, um, dušu za ono što doprinosi udobnosti i zadovoljavanju njegove tjelesne naravi ili će stjecanje duhovnih vrednota učiniti [svrhom] svojega života.«8
Ova bitka između naše putene i duhovne naravi nije nešto novo. U svojoj je posljednjoj propovijedi svojem narodu, kralj Benjamin naučavao da »naravan je čovjek neprijatelj Bogu, i bijaše od pada Adamova, i bit će u vijeke vjekova, osim ako se ne prepusti poticajima Svetoga Duha, i odloži naravnoga čovjeka te postane svetac kroz pomirenje Krista Gospodina«.9
Apostol Pavao naučavao je da »oni koji žive po tijelu teže za tjelesnim stvarima; no oni koji žive po Duhu teže za onim što je od Duha.
Jer biti putene naravi je smrt, a biti duhovne naravi je život i mir«.10
Čini mi se jasnim da je jedna od najvažnijih stvari koju možemo naučiti u ovom životu ta kako naglasiti našu vječnu, duhovnu narav te kontrolirati naše zle želje. To ne bi smjelo biti tako teško. Naposljetku, naš duh, koji postoji puno duže nego naše fizičko tijelo, već je bio uspješan u biranju pravednosti umjesto zla u predsmrtnom svijetu. Prije nego što je ova Zemlja stvorena, živjeli smo u svijetu duhova kao sinovi i kćeri Nebeskih Roditelja koji su nas voljeli te nas i dalje vole.
I da, u toj smo predsmrtnoj sferi morali donijeti odluke i odabire koji mijenjaju život. Svaka osoba koja je ikada živjela ili koja će ikada živjeti na ovoj planeti donijela je ključnu odluku da će odabrati prihvatiti naum Nebeskog Oca za naše spasenje. Stoga smo svi došli na Zemlju s dokazanim postignućem uspješne duhovne naravi i vječne sudbine.
Razmislite na trenutak o tome. To je ono tko vi i ja doista jesmo i tko ste oduvijek bili: Božji sin ili kćer s duhovnim korijenima u vječnosti te budućnosti koja prelijeva beskonačnim mogućnostima. Vi ste – prvo, prije svega i uvijek – duhovno biće. Stoga kada odaberemo staviti svoju putenu narav ispred svoje duhovne naravi, odabiremo nešto što je suprotno stvarnim, istinitim, autentičnim nama samima.
Ipak, neupitno je da tijelo i zemaljski porivi kompliciraju donošenje odluka. S velom zaborava prevučenim između predsmrtnoga, duhovnog svijeta i ovoga smrtnog svijeta, možemo izgubiti iz vida naš odnos s Bogom i našu duhovnu narav pa naša putena narav može pružiti prioritet onome što mi želimo upravo sada. Učiti da se odabere ono što je od Duha prije onoga što je od tijela jedan je od osnovnih razloga zašto je ovo zemaljsko iskustvo dio nauma Nebeskog Oca. To je također razlog iz kojeg je naum izgrađen na čvrstom, sigurnom temelju Pomirenja Gospodina i Spasitelja, Isusa Krista, kako bi naši grijesi, uključujući pogreške koje donosimo kada se prepustimo tijelu, mogli biti prevladani stalnim pokajanjem i da mi možemo živjeti usredotočeni na duhovno. Sada je vrijeme za kontroliranje naših tjelesnih žudnji s Kristovim duhovnim naukom. To je razlog zbog kojeg ne smijemo odgađati dan našeg pokajanja.11
Stoga, pokajanje postaje neizostavno oružje u našoj bitci nad nama samima. Baš je na proteklom Općem saboru predsjednik Russell M. Nelson govorio o toj bitci i podsjetio nas: »Kada biramo pokajati se, biramo promijeniti se! Dopuštamo Spasitelju da nas preobrazi u najbolju verziju nas samih. Odabiremo rasti duhovno i primiti radost – radost otkupljenja u njemu. Kada biramo pokajati se, biramo postati više poput Isusa Krista!«12
Svake večeri u molitvi preispitujem svoj dan sa svojim Ocem na Nebu, tražim za oprost ako sam učinio nešto krivo te obećavam da ću nastojati biti bolji sutra. Vjerujem da ovo redovito, svakodnevno pokajanje pomaže mojem duhu podsjetiti moje tijelo na to tko je odgovoran nada mnom.
Drugi je jedan resurs ona tjedna prilika koju imamo da se duhovno obnovimo blagovanjem od sakramenta u sjećanje na Pomirenje i savršenu ljubav koju naš Gospodin i Spasitelj, Isus Krist, ima za nas.
Braćo i sestre, potičem vas da malo usporite i razmislite o tome gdje se sada nalazite u podlaganju vaše putene naravi te ojačavanju vaše božanske, duhovne naravi, tako da, kada dođe vrijeme, možete preći u svijet duhova u radosno okupljanje sa svojim voljenima – o čemu svjedočim i za što se ponizno molim, u sveto ime Gospodina Isusa Krista. Amen.