Postojana predanost Isusu Kristu
Bog nas poziva da potpuno odbacimo stare puteve izvan dosega i započnemo novi život u Kristu.
Prošlog sam travnja imao povlasticu posvetiti hram Kinshasa Demokratska Republika Kongo.1 Riječi ne mogu izraziti radost koju smo vjerni žitelji Konga i ja osjetili kada smo vidjeli da je hram posvećen u njihovoj zemlji.
Osobe koje uđu u hram u Kinshasi vidjet će originalnu sliku nazvanu Slapovi Konga.2 Ona jedinstveno podsjeća posjetitelje hrama na postojanu predanost potrebnu da usidre sebe za Isusa Krista i slijede put saveza u naumu našeg Nebeskog Oca. Slapovi prikazani na slici podsjećaju na praksu koja je bila uobičajena prije više od stoljeća među ranim obraćenicima na kršćanstvo u Kongu.
Prije svojeg obraćenja štovali su nežive likove, vjerujući da ti predmeti posjeduju natprirodne moći.3 Nakon obraćenja mnogi su hodočastili do jednog od bezbrojnih slapova na rijeci Kongo, poput slapova Nzongo.4 Ovi su obraćenici bacali svoje prijašnje idole u slapove kao simbol Bogu i drugima da su odbacili svoje stare predaje i prihvatili Isusa Krista. Oni namjerno nisu bacili svoje likove u mirne, plitke vode; bacili su ih u uzburkane vode ogromnog slapa, gdje se nije moglo ponovno vratiti predmete. Ove su radnje bile znamen nove, ali postojane predanosti Isusu Kristu.
Ljudi na drugim mjestima i u drugim dobima pokazali su svoju predanost Isusu Kristu na slične načine.5 Ljudi iz Mormonove knjige poznati kao Anti-Nefi-Lehijci »položiše oružje pobune svoje«, zakapajući ga »duboko u zemlju« kao »svjedočanstvo Bogu… da nikada više neće koristiti [svoje] oružje«.6 Čineći to, obećali su da će slijediti Božja učenja i da nikada neće povući svoju predanost. Ovaj je čin bio početak stanja u kojem se »obratiše… ka Gospodu« i nisu nikada otpali.7
Biti »obraćen ka Gospodu« znači ostaviti svoj smjer djelovanja, kojim je upravljao stari sustav vjerovanja, i prihvatiti novi temeljen na vjeri u naum Nebeskog Oca i u Isusa Krista i njegovo Pomirenje. Ova je promjena više od intelektualnog prihvaćanja evanđeoskih učenja. Ona oblikuje naš identitet, preobražava naše razumijevanje značenja života i vodi k nepromjenjivoj vjernosti Bogu. Osobne želje koje su suprotne sidrenju za Spasitelja i slijeđenju puta saveza blijede i zamijenjene su odlučnošću da se podložimo volji Nebeskog Oca.
Biti obraćen ka Gospodinu započinje s postojanom predanošću Bogu, nakon čega slijedi učiniti tu predanost dijelom nas samih. Unošenje takve predanosti u sebe cjeloživotni je proces koji zahtijeva strpljivost i neprestano pokajanje. Naposljetku, ova predanost postaje dio nas samih, ugrađena u našu svijest o sebi i uvijek prisutna u našem životu. Baš kao što nikada ne zaboravljamo vlastito ime o čemu god drugom razmišljali, nikada ne zaboravljamo predanost koja je urezana u naše srce.8
Bog nas poziva da potpuno odbacimo stare puteve izvan dosega i započnemo novi život u Kristu. To se događa kada razvijamo vjeru u Spasitelja, što započinje slušanjem svjedočanstva onih koji imaju vjeru.9 Nakon toga, vjera se produbljuje kada djelujemo na načine koji nas čvršće sidre za njega.10
Dakle, bilo bi dobro kad bi se povećana vjera prenosila poput gripe ili obične prehlade. Tada bi jednostavno »duhovno kihanje« gradilo vjeru u drugima. No to ne funkcionira na taj način. Jedini način kako vjera raste jest kada osoba djeluje u vjeri. Ove su radnje često potaknute pozivima koje pružaju drugi, ali ne možemo »uzgojiti« nečiju vjeru ili se oslanjati samo na druge da bismo poduprli vlastitu. Kako bi naša vjera rasla, moramo odabrati radnje koje grade vjeru, poput molitve, proučavanja Svetih pisama, blagovanja sakramenta, obdržavanja zapovijedi i služenja drugima.
Kako naša vjera u Isusa Krista raste, Bog nas poziva da mu dajemo obećanja. Ovi su savezi, kako su ta obećanja poznata, očitovanja našeg obraćenja. Savezi također stvaraju siguran temelj za duhovno napredovanje. Kada biramo biti kršteni, počinjemo uzimati na sebe ime Isusa Krista11 i biramo povezati se s njim. Obvezujemo se postati poput njega i razviti njegove osobine.
Savezi nas sidre za Spasitelja i guraju nas putem koji vodi u naš nebeski dom. Moć saveza pomaže nam zadržati snažnu promjenu srca, produbiti naše obraćenje Gospodinu i potpunije primiti Kristovu sliku na naše lice.12 No malodušna predanost našim savezima neće nam jamčiti ništa.13 Možemo biti u iskušenju okolišati, odbaciti svoje stare puteve u mirnu vodu ili zakopati naše oružje pobune s virećim drškama. Ali podvojena predanost našim savezima neće otvoriti vrata posvećujućoj moći Nebeskog Oca i Isusa Krista.
Naša predanost obdržavanju naših saveza ne bi trebala biti uvjetna niti varirati s promjenjivim okolnostima našeg života. Naša postojanost prema Bogu treba biti poput pouzdane rijeke Kongo koja teče blizu hrama Kinshasa. Ova rijeka, za razliku od većine rijeka u svijetu, ima konstantan protok cijelu godinu,14 i ulijeva gotovo 41.5 milijuna litara vode u sekundi u Atlantski ocean.
Spasitelj je pozvao svoje učenike da budu tako pouzdani i postojani. Rekao im je da odluče u svojim srcima da će činiti stvari kojima će ih podučiti i koje će im zapovjediti.15 Odlučna ustrajnost da obdržavamo naše saveze omogućuje puno ostvarenje Božjeg obećanja trajne radosti.16
Mnogi su vjerni sveci posljednjih dana pokazali da su odlučni u obdržavanju svojih saveza s Bogom i da su zauvijek promijenjeni. Ispričat ću vam o tri takve osobe – brat Banza Mucioko, sestra Banza Régine i brat Mbuyi Nkitabungi.
Godine 1977. bračni par Banza živio je u Kinshasi u državi Zair, sada poznatoj kao Demokratska Republika Kongo. Bili su veoma poštovani u svojoj zajednici protestantske crkve. Zbog njihovih talenata, njihova je crkva dogovorila da njihova mlada obitelj ode u Švicarsku studirati i omogućili su fakultetsku stipendiju.
Dok su bili u Ženevi, na putovanju autobusom u školu, brat Banza je redovito viđao malo sastajalište s nazivom »Crkva Isusa Krista svetaca posljednjih dana«. Pitao se: »Ima li Isus Krist svece sada, u posljednjim danima?« Naposljetku je odlučio otići i vidjeti.
Brat i sestra Banza bili su toplo primljeni u ogranku. Postavili su neka od dosljednih pitanja koja su imali o naravi Boga, kao: »Ako je Bog duh, poput vjetra, kako mi možemo biti stvoreni na njegovu sliku? Kako on može sjediti na prijestolju?« Oni nikada nisu primili zadovoljavajući odgovor sve dok misionari nisu objasnili obnovljeni nauk u kratkoj lekciji. Kad su misionari otišli, oni su pogledali jedno drugoga i rekli: »Nije li ovo istina što smo čuli?« Nastavili su dolaziti u crkvu i susretati se s misionarima. Znali su da će krštenje u obnovljenoj Crkvi Isusa Krista imati posljedice. Njihove će im stipendije biti oduzete, njihove će vize biti poništene i oni i njihovo dvoje male djece morat će napustiti Švicarsku. Odabrali su biti kršteni i potvrđeni u listopadu 1979.
Dva tjedna nakon njihovog krštenja brat i sestra Banza vratili su se u Kinshasu kao prvi i drugi član Crkve u svojoj zemlji. Članovi ogranka u Ženevi ostali su u kontaktu s njima i pomogli su im povezati se s vođama Crkve. Obitelj Banza bila je potaknuta vjerno iščekivati obećano vrijeme kada će Bog uspostaviti svoju Crkvu u Zairu.
U međuvremenu, još jedan student na razmjeni iz Zaira, brat Mbuyi, studirao je u Belgiji. Bio je kršten 1980. u odjelu u Briselu. Ubrzo nakon toga služio je cjelodnevnu misiju u Engleskoj. A Bog je činio svoja čuda. Brat Mbuyi vratio se u Zair kao treći član Crkve u svojoj zemlji. S dopuštenjem roditelja, sastanci Crkve održavali su se u njegovom obiteljskom domu. U veljači 1986. peticija je podnesena vladi za službeno priznanje Crkve. Bili su potrebni potpisi troje građana Zaira. Tri sretna potpisnika peticije bili su brat Banza, sestra Banza i brat Mbuyi.
Ovi odani članovi spoznali su istinu kad su je čuli; sklopili su savez na krštenju koji ih je usidrio za Spasitelja. Oni su metaforički odbacili svoje stare puteve u uzburkani slap nemajući namjeru vratiti ih natrag. Put saveza nikada nije bio lagan. Politička previranja, rijetki kontakti s vođama Crkve i izazovi svojstveni izgradnji zajednice svetaca možda bi odvratili manje predane pojedince. No brat i sestra Banza i brat Mbuyi ustrajali su u svojoj vjeri. Bili su nazočni na posvećenju hrama Kinshasa, 33 godine nakon što su potpisali peticiju koja je dovela do službenog priznanja Crkve u Zairu.
Brat i sestra Banza danas su ovdje u Konferencijskom centru. Prate ih njihova dva sina, Junior i Phil, te snahe, Annie i Youyou. Godine 1986. Junior i Phil bili su prve dvije osobe krštene u Crkvu u Zairu. Brat Mbuyi gleda ovaj prijenos iz Kinshase sa svojom suprugom Maguy i njihovo petero djece.
Ovi pioniri razumiju značenje i posljedice saveza kroz koje su bili dovedeni »k spoznaji o Gospodu Bogu njihovu, te da se raduju u Isusu Kristu, Otkupitelju svojemu«.17
Kako se možemo usidriti za Spasitelja i ostati vjerni poput ovih i mnogih desetaka tisuća svetaca iz Konga koji su ih slijedili te milijuna drugih diljem svijeta? Spasitelj nas je podučio kako. Svakog tjedna mi blagujemo od sakramenta i sklapamo savez s našim Nebeskim Ocem. Obećavamo da ćemo povezati svoj identitet sa Spasiteljevim jamčeći svoju spremnost da ćemo uzeti na sebe njegovo ime, uvijek ga se spominjati i obdržavati njegove zapovijedi.18 Svjesno se pripremati za ove saveze i dostojno ih sklapati svaki tjedan sidri nas na Spasitelja, pomaže nam unijeti u sebe našu predanost,19 i snažno nas gura putem saveza.
Pozivam vas da se obvežete na cjeloživotni proces učeništva. Sklapajte i obdržavajte saveze. Bacite svoje stare puteve u duboke uzburkane slapove. Potpuno zakopajte svoje oružje pobune tako da drške ne vire vani. Zbog Pomirenja Isusa Krista sklapanje saveza s pravom nakanom da ćete ih s pouzdanjem poštivati blagoslovit će vaš život zauvijek. Postat ćete više poput Spasitelja kada ga se uvijek spominjete, kada ga slijedite i obožavate. Svjedočim da je on čvrsti temelj. On je pouzdan i njegova su obećanja sigurna. U ime Isusa Krista. Amen.