Istinski Spasiteljevi učenici
Možemo osjetiti trajnu radost kada naš Spasitelj i njegovo evanđelje postanu okvir oko kojeg gradimo naše živote.
Pomalo skriven u starozavjetnoj knjizi Hagajevoj opis je skupine ljudi kojima bi dobro došao savjet starješine Hollanda. Griješili su jer nisu stavili Krista u središte svojeg života i svojeg služenja. Hagaj iznosi neke slikovite izraze koji potiču na razmišljanje jer kori ovaj narod zbog ostajanja u njihovim udobnim kućama umjesto da izgrade Gospodinov hram:
»A vama je vrijeme da stanujete u pokrivenim kućama, dok je ovaj Dom razvaljen.
I zato, ovako sada govori Jahve nad Vojskama: Razmotrite svoje putove!
Sijete mnogo, malo dovozite; jedete, a niste siti; pijete, a napojit se ne možete; odijevate se, a nije vam toplo. Poslenik zarađuje plaću, a stavlja je u prodrt tobolac!
Ovako govori Jahve nad Vojskama: Razmotrite svoje putove!«1
Nisu li divni ovi opisi uzaludnosti stavljanja prioriteta na ono što nije od vječne važnosti iznad onoga što je Božje?
Na nedavnom sakramentalnom sastanku kojem sam prisustvovao, bivši je misionar naveo oca koji je sažeo ovu ideju savršeno kad je rekao svojoj djeci: »Treba nam ovdje manje Wi-Fija i više Nefija!«
Budući da sam živio u Zapadnoj Africi pet godina, vidio sam mnogo primjera kada su ljudi stavljali evanđelje na prvo mjesto prirodno i bez stida. Jedan je takav primjer naziv djelatnosti za popravljanje guma i balansiranje kotača u Gani. Vlasnik ju je nazvao »Thy Will Alignment« [Poravnavanje: Tvoja volja].
Možemo osjetiti trajnu radost2 kada naš Spasitelj i njegovo evanđelje postanu okvir oko kojeg gradimo naše živote. Međutim, tako je lako da taj okvir umjesto toga postane ono što je od svijeta, kada evanđelje sjedi kao izborni dodatak, ili kao jednostavno odlaženje u crkvu dva sata nedjeljom. Kada je to slučaj, to je jednako kao stavljanje naše plaće u »prodrt tobolac«.
Hagaj nam govori da budemo predani – da budemo, kao što mi u Australiji kažemo, »fair dinkum« u vezi življenja evanđelja. Ljudi su fair dinkum kada su ono što kažu da jesu.
Naučio sam malo o tome kako biti fair dinkum i biti predan igrajući ragbi. Naučio sam da je, kada igram najbolje što mogu, kada dam sve od sebe, moje uživanje u igri najveće.
Moja najdraža godina ragbija bila je godina nakon srednje škole. Ekipa čiji sam bio član bila je i talentirana i predana. Bili smo pobjednička ekipa te godine. Međutim, jednog smo dana trebali igrati protiv nisko pozicionirane ekipe i nakon utakmice svi smo planirali odvesti djevojke na veliki, godišnji fakultetski ples. Mislio sam da će ovo biti laka utakmica i da se zato trebam nastojati zaštititi od ozljede tako da mogu potpuno uživati u plesu. U toj utakmici nismo bili tako predani u izravnim kontaktima kao što smo mogli biti i izgubili smo. Da bude još gore, završio sam utakmicu s vrlo natečenom, izudaranom usnom što nije poboljšalo moj izgled za moj veliki izlazak. Možda sam trebao naučiti nešto.
Veoma drugačije iskustvo dogodilo se na kasnijoj utakmici na kojoj sam bio potpuno predan. U jednom sam trenutku utrčao s pravom nakanom u kontakt i odmah sam osjetio bol u licu. Budući da me moj otac podučio da nikada ne pokažem protivniku ako sam ozlijeđen, nastavio sam igrati igru. Te večeri, dok sam pokušavao jesti, otkrio sam da ne mogu gristi. Sljedećeg sam jutra otišao u bolnicu, gdje je rendgenska snimka potvrdila da mi je čeljust slomljena. Moja su usta bila žicom zatvorena sljedećih šest tjedana.
Lekcije su bile naučene iz ove usporedbe o izudaranoj usni i slomljenoj čeljusti. Unatoč mojim uspomenama o nezadovoljenim žudnjama za čvrstom hranom tijekom šest tjedana kada sam mogao uzimati samo tekućine, ne žalim zbog slomljene čeljusti jer se dogodila kad sam dao sve od sebe, ali žalim zbog izudarane usne jer je simbolizirala moje ustručavanje.
Davati sve od sebe ne znači da ćemo stalno biti okruženi blagoslovima ili da ćemo uvijek imati uspjeh, ali znači da ćemo imati radost. Radost nije prolazno zadovoljstvo ili čak privremena sreća. Radost je trajna i temelji se na našim naporima da nas Gospodin prihvati.3
Primjer takvog prihvaćanja je priča o Oliveru Grangeru. Kao što je predsjednik Boyd K. Packer izjavio: »Kada su sveci bili istjerani iz Kirtlanda… Oliver je ostao kako bi prodao njihovu imovinu za koji god novac može. Nije bilo mnogo izgleda da će uspjeti. I uistinu, nije uspio!«4 Bio je zadužen od strane Prvog predsjedništva da izvrši zadatak koji je bio težak, ako ne nemoguć. Ali Gospodin ga je pohvalio za njegove očigledno neuspješne napore ovim riječima:
»Spominjem se sluge svojega Olivera Grangera; gle, zaista kažem mu da će se ime njegovo čuvati u svetoj uspomeni iz naraštaja u naraštaj, u vijeke vjekova, govori Gospod.
Dakle, nek se on usrdno bori za otkupljenje Prvog predsjedništva Crkve moje, govori Gospod; a kad padne, ustat će ponovno, naime, žrtva će njegova biti svetija meni nego dobitak njegov, govori Gospod.«5
To može biti istina za sve nas – naša su žrtva i napori, ne naši uspjesi, ono što je važno Gospodinu.
Još jedan primjer istinske učenice Isusa Krista je naša draga prijateljica u Obali Bjelokosti u Zapadnoj Africi. Ova je divna, vjerna sestra pretrpjela strašno emocionalno, a i dijelom fizičko, zlostavljanje od strane svog muža tijekom dužeg vremenskog razdoblja i naposljetku su se razveli. Ona nikada nije posustala u svojoj vjeri i dobroti, ali zbog njegove okrutnosti prema njoj, bila je duboko povrijeđena dugo vremena. Svojim riječima ona opisuje što se dogodilo:
»Iako sam rekla da sam mu oprostila, uvijek sam spavala s ranom; provodila sam dane s tom ranom. Bila je poput opekline u moj srcu. Mnogo sam se puta molila Gospodinu da je uzme, ali toliko je boljelo da sam snažno vjerovala da ću provesti ostatak svog života s njom. Boljelo je više nego kad sam izgubila svoju majku u mladoj dobi; boljelo je više nego kad sam izgubila svog oca i čak svog sina. Činilo se da se širi i prekriva moje srce, dajući mi dojam da ću čak umrijeti u bilo kojem trenutku.
U nekim sam se drugim situacijama pitala što bi Spasitelj učinio na mom mjestu i radije bih rekla: ‘Ovo je previše, Gospodine.’
Tada sam jednog jutra potražila bol koja dolazi iz svega ovoga u mom srcu i otišla sam dublje, tražeći je u svojoj duši. Nisam je mogla pronaći. Moj je um brzo prošao kroz sve razloge koje sam [imala] da se osjećam povrijeđeno, ali nisam osjećala bol. Čekala sam cijeli dan da vidim hoću li osjetiti bol u svom srcu; nisam je osjećala. Tada sam kleknula i zahvalila Bogu što je učinio da pomirbena žrtva Gospodina djeluje za mene.«6
Ova je sestra sada sretno zapečaćena za divnog, vjernog muškarca koji je duboko voli.
Dakle, što bi naš stav trebao biti ako smo istinski Kristovi učenici? I koliko nam je evanđelje vrijedno kada »razmotri[mo] svoje putove« kako je Hagaj predložio?
Volim primjer ispravnog stava koji je pokazao otac kralja Lamonija. Sjetit ćete se njegovog početnog gnjeva kad je otkrio da njegovog sina prati Amon, Nefijac – iz naroda kojeg su Lamanci mrzili. Potegnuo je svoj mač kako bi se sukobio s Amonom i uskoro je otkrio Amonov mač pod svojim grlom. »Tad kralj, bojeći se da će izgubiti život svoj, reče: Poštediš li me, udijelit ću ti što god zaišteš, sve do polovine kraljevstva.«7
Uočite njegovu ponudu – pola svog kraljevstva za svoj život.
Ali kasnije je, nakon što je razumio evanđelje, dao drugu ponudu. »Kralj reče: Što trebam činiti da bih mogao imati taj vječni život o kojemu ti govoraše? Da, što trebam činiti da bih se mogao roditi od Boga, i da ovaj opaki duh bude iščupan iz grudiju mojih, te primiti Duha njegova, kako bih se mogao ispuniti radošću, da ne bih bio odbačen u posljednji dan? Gle, reče on, odreći ću se svega što posjedujem, da, ostavit ću kraljevstvo svoje, da bih mogao primiti tu veliku radost.«8
Ovaj je put bio spreman odreći se cijelog svog kraljevstva, jer je evanđelje bilo vrednije od svega što je imao! Bio je fair dinkum u vezi evanđelja.
Stoga je pitanje za svakoga od nas jesmo li i mi fair dinkum u vezi evanđelja? Zato što biti neodlučan nije biti fair dinkum! A Bog nije poznat po izlijevanju hvale na ravnodušne.9
Nema nikakvog blaga, nikakvog hobija, nikakvog statusa, nikakvih društvenih medija, nikakvih video igara, nikakvog sporta, nikakvih veza s poznatim osobama, ničega na Zemlji što je dragocjenije od vječnog života. Stoga je Gospodinov savjet svakoj osobi: »Razmotrite svoje putove!«
Moji su osjećaji najbolje izraženi Nefijevim riječima: »Ushićen sam jasnoćom; ushićen sam istinom; ushićen sam Isusom mojim, jer on otkupi dušu moju od pakla.«10
Jesmo li mi istinski sljedbenici onoga koji je dao sve od sebe za nas? Onoga koji je naš Otkupitelj i naš Zagovornik kod Oca? Onoga koji je sam bio potpuno predan u svojoj pomirbenoj žrtvi i koji sada to jest u svojoj ljubavi, svojem milosrđu i svojoj želji da imamo vječnu radost? Preklinjem sve one koji slušaju i čitaju ove riječi: Molim vas, molim vas, nemojte odlagati svoju potpunu predanost dok vam ne dođe na red u nekom nepostojećem, budućem vremenu. Postanite fair dinkum sada i osjetite radost! U ime Isusa Krista. Amen.