Poruka, značenje i mnoštvo
Kroz neprekidan zveket i buku današnjice, nastojimo vidjeti Krista u središtu svoga života, svoje vjere i svojeg služenja.
Braćo i sestre, ovo je Sammy Ho Ching, star sedam mjeseci, kako gleda opći sabor na televiziji u svome domu prošloga travnja.
Kad je došlo vrijeme za podržavanje predsjednika Russella M. Nelsona i drugih općih autoriteta, Sammyjeve su ruke bile zauzete držanjem njegove bočice. Stoga je učinio sljedeću najbolju stvar.
Sammy daje potpuno novo značenje konceptu glasanja vašim nogama.
Dobrodošli na ovaj polugodišnji sabor Crkve Isusa Krista svetaca posljednjih dana. Kako bih pripremio sve za raspravu o značenju ovih okupljanja koja se održavaju dva puta godišnje, prizivam ovaj prizor iz Lukinog novozavjetnog zapisa:1
»Dok se Isus približavao Jerihonu, kraj puta sjedio i prosio neki slijepac.
Kad ču kako prolazi narod, zapita: ‘Tko je to?’
Rekoše mu da prolazi Isus Nazarećanin.
On povika: ‘Isuse, Sine Davidov, smiluj mi se!’«
Preneražena njegovom smjelošću, gomila je pokušala ušutkati čovjeka, ali je »on još jače vikao«, piše. Kao posljedica njegove upornosti, doveli su ga pred Isusa koji je saslušao njegovu molbu prepunu vjere da mu povrati vid i iscijeli ga.2
Svaki put kada je čitam, nadahnut sam ovom živopisnom sličicom. Možemo osjetiti bol ovog čovjeka. Gotovo ga možemo čuti kako zaziva Spasiteljevu pažnju. Smješkamo se na njegovo odbijanje da bude tih – uistinu, na njegovu odlučnost da bude glasniji kada su mu svi drugi govorili neka bude tiši. To je, sama po sebi, lijepa priča o vrlo odlučnoj vjeri. No kao sa svim Svetim pismima, što je više čitamo, više u njoj pronalazimo.
Jedna stvar koja me se dojmila tek nedavno jest razboritost koju je ovaj čovjek imao imajući oko sebe duhovno osjetljive ljude. Čitava važnost ove priče počiva na šačici nepoznatih žena i muškaraca koji su, kada ih je njihov kolega upitao: »Što znači ta strka?«, imali mudrosti, ako želite, prepoznati Krista kao razlog za komešanje; on je bio »utjelovljeno značenje« Postoji pouka u ovom kratkom razgovoru, za sve nas. U pitanjima vjere i uvjerenja, pomaže usmjeriti svoje istraživanje prema onima koji ih zapravo imaju! »Može li slijepac voditi slijepca?« Upitao je jednom Isus. »[Ako je tako,] zar neće obojica u jamu pasti?«3
Takvo traganje za vjerom i uvjerenjem naš je cilj na ovim saborima, a pridružujući nam se danas, shvatit ćete da je ta potraga nastojanje koje dijeli većina. Pogledajte oko vas. Ovdje na ovom tlu vidite obitelji različitih veličina koje dolaze sa svih strana. Stari se prijatelji grle u radosnom ponovnom susretu, veličanstveni se zbor upjevava, a prosvjednici viču sa svojih omiljenih postolja. Nekadašnji misionari traže bivše suradnike, dok misionari koji su se nedavno vratili s misije traže potpuno nove suradnike (ako shvaćate što želim reći!). A fotografije ? Bože, pomozi! S mobitelima u svakoj ruci, preobrazili smo se iz »svaki član misionar« u »svaki član fotograf«. Usred svog tog ljupkog komešanja, čovjek se može opravdano zapitati: »Što znači sve to?«
Kao i u našoj novozavjetnoj priči, oni blagoslovljeni vidom prepoznat će da, usprkos svemu drugome što nam tradicija ovog sabora može ponuditi, to će biti od malog ili nikakvog značaja ne pronađemo li Isusa u središtu svega. Kako bismo zadobili razumijevanje viđenja koje tražimo, ozdravljenja koje on obećava, značaja za koji nekako znamo da postoji, moramo presjeći kroz komešanje – kako god da je radosno – i usmjeriti svoju pažnju na njega. Molitva svakog govornika, nada svih koji pjevaju, pobožnost svakog gosta – sve je posvećeno pozivanju Duha onoga čija je Crkva – živoga Krista, Jaganjca Božjeg, Kneza mironosnog.
No ne moramo biti u konferencijskom centru da bismo ga pronašli. Kada dijete prvi put čita Mormonovu knjigu i opčinjeno je Abinadijevom hrabrošću ili koračanjem 2000 mladih ratnika, možemo nježno dodati da je Isus sveprisutna središnja ličnost u toj veličanstvenoj kronici, koji stoji poput gorostasa nad doslovno svakom njezinom stranicom i omogućava poveznicu do svih ostalih ličnosti u njoj koje potiču vjeru.
Jednako tako, kada prijatelj uči o našoj vjeri, on ili ona mogu biti nadvladani nekim jedinstvenim dijelovima i nepoznatim rječnikom naše religijske prakse – prehrambenim ograničenjima, zalihama za samodostatnost, putevima pionira, digitaliziranim obiteljskim stablima, s nebrojenim centrima kolčića u kojima su neki, bez sumnje, očekivali da će im poslužiti odrezak, srednje pečen. Stoga, dok naši novi prijatelji doživljavaju gomilu novih prizora i zvukova, mi ih moramo usmjeriti mimo komešanja i buke te ih usredotočiti na značenje svega toga, na žilu kucavicu vječnog evanđelja – ljubav Nebeskih Roditelja, pomirbeni dar božanskog Sina, utješno vodstvo Duha Svetoga, obnovu svih ovih istina u posljednjim danima i puno više toga.
Kada osoba ide prvi put u hram, on ili ona mogu biti pomalo obuzeti strahopoštovanjem zbog tog iskustva. Naš je posao osigurati da sveti simboli i objavljeni obredi, obredno ruho i video prezentacije nikad ne odvrate pažnju od Spasitelja, već usmjere prema njemu, zbog čijeg smo štovanja tamo. Hram je njegova kuća i on bi u našim umovima i srcima trebao biti povrh svega – veličanstven nauk Krista koji prožima naše cijelo biće jednako kao što prožima hramske uredbe – od trenutka kada pročitamo natpis iznad ulaznih vrata do posljednjeg trenutka koji provedemo u zgradi. Usred svih čuda koja susrećemo, vidjet ćemo, povrh svega drugoga, značenje Isusa u hramu.
Uzmite u obzir vrtlog smjelih inicijativa i novih najava u Crkvi tijekom ovih posljednjih mjeseci. Dok poslužujemo jedni drugima, ili oplemenjujemo svoje iskustvo šabata, ili prihvaćamo novi program za djecu i mlade, propustit ćemo pravi razlog za te promjene dobivene objavom ako na njih gledamo kao na neusuglašene, nepovezane dijelove umjesto kao na međupovezano nastojanje koje će nam pomoći graditi još čvršće na Stijeni našeg spasenja.4 Zasigurno je to ono što predsjednik Russell M. Nelson ima na umu kada želi da koristimo objavljeni naziv Crkve.5 Ako Isus – njegovo ime, njegov nauk, njegov primjer, njegovo božanstvo – može biti u središtu našeg štovanja, ojačat ćemo veliku istinu koju je jednom podučavao Alma: »Mnogo će toga doći; [ali] gle, ima nešto što je od veće važnosti nego sve drugo – … Otkupitelj [koji] živ[i] i [koji] [će] doći među narod svoj«.6
Jedna zaključna misao: pogranično okruženje Josepha Smitha u 19. stoljeću izgaralo je skupinama kršćanskih svjedoka koji su se nadmetali.7 Ali u previranju koje su stvorili, ovi su živahni preporoditelji, ironično, sakrili Spasitelja za kojim je mladi Joseph iskreno tragao. Boreći se s onim što je nazvao »mrak i pomutnja«,8 povukao se u osamu šumarka u kojem je vidio i čuo slavnije svjedočanstvo o središnjoj ulozi Spasitelja u evanđelju od bilo čega što smo ovdje spomenuli ovog jutra. S nezamislivim i neočekivanim darom vida, Joseph je ugledao u viđenju svoga Nebeskog oca, velikog Boga svemira i Isusa Krista, njegovoga savršenoga jedinorođenog Sina. Zatim je Otac postavio primjer kojem se divimo jutros – pokazao je na Isusa, govoreći: »Ovo je moj ljubljeni Sin. Čuj ga!«9 Nema tog većeg izraza Isusovog božanskog identiteta, njegovog prvenstva u naumu spasenja i njegovog mjesta koje zauzima u očima Božjim koji bi ikada mogao nadmašiti tu kratku objavu od sedam riječi.
Metež i zbunjenost? Gomila i prijepor? Toga u našem svijetu ima napretek. Uistinu, skeptici i vjernici još uvijek debatiraju o ovom viđenju i zapravo svemu drugome na što sam se danas osvrnuo. U slučaju da vi možda težite jasnije vidjeti i pronaći značenje usred mnoštva mišljenja, usmjeravam vas k tom istom Isusu i apostolski svjedočim o iskustvu Josepha Smitha, koje je došlo nekih 1800 godina nakon što je naš slijepi prijatelj zadobio vid na drevnom putu za Jerihon. Svjedočim s tom dvojicom i vojskom drugih tijekom vremena da je zasigurno najuzbudljiviji prizor i zvuk u životu onaj Isusa koji ne prolazi samo,10 već koji dolazi k nama, zaustavlja se pored nas i čini svoje prebivalište s nama.11
Sestre i braćo, kroz neprekidan zveket i buku današnjice, nastojimo vidjeti Krista u središtu svoga života, svoje vjere i svojeg služenja. Tu leži istinski značaj. I ako je ponekad naš vid ograničen, ili naše samopouzdanje na izmaku, ili je naša vjera testirana i pročišćena – kao što će sigurno biti – zavapimo tada glasnije: »Isuse, Sine Davidov, smiluj mi se!«12 Obećavam s apostolskim žarom i proročkim uvjerenjem da će vas on čuti i reći, prije ili kasnije: »Progledaj! Vjera te tvoja spasila.«13 Dobrodošli na opći sabor. U ime Isusa Krista. Amen.