Svesrdno
Trebamo biti sljedbenici Isusa koji su radosni i svesrdni u svojem osobnom putovanju učeništva.
Ponekad pomaže znati što očekivati.
Pred kraj svojeg službeništva Isus je rekao svojim apostolima da će doći teška vremena. No također je rekao: »Gledajte da se ne uznemirujete!«1 Da, trebao je otići, ali nije ih mislio ostaviti samima.2 Namjeravao je poslati svojeg Duha da im pomogne sjećati se, stajati čvrsto i pronaći mir. Spasitelj ispunjava svoje obećanje da će biti s nama, svojim učenicima, no moramo se stalno oslanjati na njega da nam pomogne prepoznati njegovu nazočnost i uživati u njoj.
Kristovi učenici uvijek su se susretali s teškim vremenima.
Moj dragi prijatelj poslao mi je stari članak iz časopisa Nebraska Advertiser, novina na srednjem zapadu Sjedinjenih Država, s datumom 9. srpnja 1857. U njemu je pisalo: »Jutros je rano skupina Mormona prošla ovuda na svojem putovanju prema Slanom jezeru. Žene (svakako ne vrlo nježne) vukle su ručna kolica poput životinja, jedna se [žena] srušila u ovo crno blato, što je uzrokovalo kratki zastoj u povorci, mala su djeca klipsala dalje u svojoj [čudnoj] stranoj odjeći, izgledajući jednako odlučno kao i njihove majke.«3
Puno sam razmišljala o ovoj blatnjavoj ženi. Zašto je vukla sama? Je li bila samohrana majka? Što joj je dalo unutarnju snagu, borbenost, ustrajnost da poduzme tako mučno putovanje kroz blato, vukući svu svoju imovinu u ručnim kolicima u nepoznat pustinjski dom – dok su joj se s vremena na vrijeme rugali promatrači?4
Predsjednik Joseph F. Smith govorio je o unutarnjoj snazi ovih pionirskih žena, rekavši: »Biste li mogli odvratiti jednu od ovih žena od njihovih uvjerenja u Crkvi Isusa Krista svetaca posljednjih dana? Možete li potamnjeti njihove umove gledom na poslanje proroka Josepha Smitha? Možete li ih zaslijepiti u odnosu na božansko poslanje Isusa Krista, Sina Božjega? Ne, nikada na svijetu ne biste to mogli učiniti. Zašto? Zato što su to znale. Bog im je to objavio, i one su to razumjele, i nikakva ih moć na Zemlji ne bi mogla odvratiti od onoga za što su znale da je ta istina.«5
Braćo i sestre, biti takvi muškarci i žene poziv je našeg doba – učenici koji kopaju duboko kako bi pronašli snagu da i dalje vuku kada su pozvani hodati kroz divljinu, učenici s uvjerenjima koja nam je objavio Bog, sljedbenici Isusa koji su radosni i svesrdni na našem osobnom putovanju učeništva. Kao učenici Isusa Krista, mi vjerujemo u tri važne istine i možemo rasti u njima.
Prvo, možemo obdržavati svoje saveze, čak i kada nije lako
Kada se vaša vjera, vaša obitelj ili vaša budućnost osporavaju – kada se pitate zašto je život tako težak kada činite najbolje što možete kako biste živjeli evanđelje – sjetite se da nam je Gospodin rekao da očekujemo nevolje. Nevolje su dio nauma i ne znače da ste napušteni; one su dio toga što znači biti njegov.6 On je, naposljetku, bio »čovjek boli, vičan patnjama«.7
Učim da je Nebeski Otac više zainteresiran za moj rast kao učenice Isusa Krista nego što je za moju udobnost. Možda neću uvijek htjeti da to bude tako – ali jest!
Življenje u udobnosti ne donosi moć. Moć koju trebamo da se odupremo vrućini našeg doba Gospodinova je moć, a njegova moć teče kroz naše saveze s njim.8 Naginjati se naprijed s našom vjerom kada se suočavamo sa snažnim vihorima – iskreno nastojati svakoga dana činiti ono što smo sklopili savez sa Spasiteljem da ćemo činiti, čak i posebno kada smo umorni, zabrinuti i borimo se s uznemirujućim pitanjima i problemima – znači postupno primiti njegovo svjetlo, njegovu snagu, njegovu ljubav, njegova Duha, njegov mir.
Svrha je hodanja putem saveza pristupiti Spasitelju. On je svrha, ne naš savršeni napredak. To nije utrka i ne smijemo uspoređivati naše putovanje s drugima. Čak i kada posrnemo, on je tu.
Drugo, možemo djelovati u vjeri
Kao učenici Isusa Krista, razumijemo da vjera u njega zahtijeva djelovanje – posebice u teškim vremenima.9
Prije mnogo godina, moji su roditelji odlučili zamijeniti tepih u kući. Večer prije nego što je novi tepih stigao, moja je mama zatražila od moje braće da uklone namještaj i počupaju tepihe iz spavaće sobe kako bi novi tepih mogao biti postavljen. Moja je tada sedmogodišnja sestra Emily već spavala. Stoga, dok je spavala, oni su u tišini uklonili sav namještaj iz njezine sobe, osim kreveta, a zatim iščupali tepih. Pa, kao što starija braća ponekad čine, odlučili su izvesti podvalu. Uklonili su ostatak njezinih stvari iz ormara i sa zidova, ostavljajući sobu praznom. Zatim su napisali poruku i prilijepili je na zid: »Draga Emily, preselili smo se. Pisat ćemo za nekoliko dana i reći gdje smo. S ljubavlju, tvoja obitelj.«
Sljedećeg jutra kada Emily nije došla na doručak, moja su je braća otišla pronaći – našli su je, tužnu i samu iza zatvorenih vrata. Emily se kasnije osvrnula na ovo iskustvo: »Bila sam slomljena. No što bi se dogodilo da sam samo otvorila vrata? Što bih čula? Što bih namirisala? Znala bih da nisam sama. Znala bih da sam doista voljena. Nikada mi nije palo na pamet da učinim nešto u vezi svoje situacije. Jednostavno sam odustala i ostala u svom ormaru plačući. Pa ipak, da sam samo otvorila vrata.«10
Moja je sestra pretpostavila nešto na temelju onoga što je vidjela, no to nije bio odraz pravoga stanja. Nije li zanimljivo da mi, poput Emily, možemo postati toliko opterećeni tugom, povrijeđenošću, obeshrabrenjem, brigom, usamljenošću, ljutnjom ili frustracijom da nam čak niti ne padne na pamet da jednostavno učinimo nešto, otvorimo vrata, djelujemo s vjerom u Isusa Krista?
Sveta pisma ispunjena su primjerima muškaraca i žena, Kristovih učenika, koji su, kada su se suočili s nemogućim, jednostavno djelovali – koji su ustali u vjeri i hodali.11
Gubavcima koji su tražili iscjeljenje, Krist je rekao: »Idite i pokažite se svećenicima. I očistiše se dok su išli.«12
Otišli su pokazati se svećenicima kao da su već bili iscijeljeni, a u postupku djelovanja, bili su.
Također želim reći, ako se pomisao na poduzimanje radnje posred vaše boli čini nemogućom, molim vas neka vaša radnja bude da posegnete za pomoći – prijatelju, članu obitelji, vođi Crkve, profesionalnoj osobi. To može biti prvi korak prema nadi.
Treće, možemo biti svesrdni i radosni u našoj predanosti13
Kada dođu teška vremena, pokušavam se sjetiti da sam odabrala slijediti Krista prije nego što sam došla na Zemlju i da su izazovi za moju vjeru, moje zdravlje i moju izdržljivost svi dio razloga zašto sam ovdje. I zasigurno ne bih nikada trebala misliti da današnja kušnja dovodi u pitanje Božju ljubav za mene ili dopustiti da ona okrene moju vjeru u njega u sumnju. Kušnje ne znače da je naum neuspješan; one su dio nauma namijenjenog da mi pomogne tražiti Boga. Ja postajem više poput njega kada strpljivo ustrajem i kada se poput njega, nadam se, u agoniji još iskrenije molim.14
Isus Krist je bio savršeni primjer ljubavi prema našem Ocu svim svojim srcem – vršenja njegove volje, bez obzira na cijenu.15 Želim slijediti njegov primjer čineći isto.
Nadahnuta sam svesrdnim, zdušnim učeništvom udovice koja je ubacila svoje dvije lepte u hramsku riznicu. Ona je dala svoje sve.16
Isus Krist prepoznao je obilje njezinog svega tamo gdje su drugi vidjeli samo njezinu nedostatnost. Isto vrijedi i za svakoga od nas. On ne vidi naš nedostatak kao neuspjeh, već radije kao priliku da oživotvorimo vjeru i rastemo.
Zaključak
Moji sudrugovi učenici Isusa Krista, svim svojim srcem ja odabirem stajati uz Gospodina. Odabirem stajati s njegovim odabranim slugama – predsjednikom Russellom M. Nelsonom i njegovim sudrugovima apostolima – jer oni govore u njegovo ime i upravitelji su uredbi i saveza koji me svezuju za Spasitelja.
Kada posrnem, nastavit ću ustajati se, oslanjajući se na milost i osposobljavajuću moć Isusa Krista. Ostat ću u svojem savezu s njim i prolaziti kroz svoja pitanja proučavanjem Božje riječi, vjerom i uz pomoć Duha Svetoga, u čije vodstvo vjerujem. Tražit ću njegova Duha svaki dan čineći male i jednostavne stvari.
To je moj put učeništva.
I do dana kada svakodnevne rane smrtnosti budu iscijeljene, iščekivat ću Gospodina i imati povjerenja u njega – njegov raspored, njegovu mudrost, njegov naum.17
Ruku pod ruku s vama, želim stajati s njim zauvijek. Svesrdno. Znajući da, kada volimo Isusa Krista svim svojim srcem, on nama daje sve zauzvrat.18 U ime Isusa Krista. Amen.