Nastojali su vidjeti tko je Isus
Svjedočim da Isus živi, da nas poznaje i ima moć iscijeliti, preobraziti i oprostiti.
Braćo, sestre i prijatelji, 2013. godine moja supruga Laurel i ja bili smo pozvani služiti kao misijski vođe u misiji Češka/Slovačka. Naše četvero djece služilo je s nama.1 Bili smo blagoslovljeni kao obitelj sa sjajnim misionarima te čudesnim češkim i slovačkim svetcima. Volimo ih.
Kada je naša obitelj ušla u misijsko polje, nešto što je starješina Joseph B. Wirthlin podučio pošlo je s nama. U govoru je naslova »Velika zapovijed« starješina Wirthlin upitao: »Volite li Gospodina?« Njegov savjet onima od nas koji bi odgovorili pozitivno bio je jednostavan i dubok: »Provedite vrijeme s njim. Razmišljajte o njegovim riječima. Uzmite njegov jaram na sebe. Nastojte razumjeti i biti poslušni.«2 Starješina Wirthlin zatim je obećao preobražavajuće blagoslove onima koji su voljni dati vremena i mjesta Isusu Kristu.3
Zdušno smo prihvatili savjet i obećanje starješine Wirthlina. Zajedno s našim misionarima, proveli smo duže vrijeme s Isusom proučavajući Mateja, Marka, Luku i Ivana iz Novog zavjeta te 3 Nefija iz Mormonove knjige. Na kraju svakoga misionarskog sastanka, vratili bismo se natrag onome što smo nazvali »Pet Evanđelja«,4 čitajući, raspravljajući, razmatrajući i učeći o Isusu.
Za mene, Laurel i naše misionare, provođenje vremena s Isusom u Svetim pismima promijenilo je sve. Stekli smo dublju zahvalnost za to tko je on bio i što mu je bilo važno. Zajedno smo razmotrili kako je on podučavao, što je podučavao, načine na koje je pokazao ljubav, što je učinio kako bi blagoslovio i služio, njegova čudesa, kako je reagirao na izdaju, što je učinio s teškim ljudskim osjećajima, njegove titule i imena, kako je slušao, kako je riješio sukob, svijet u kojem je živio, njegove usporedbe, kako je potaknuo na jedinstvo i ljubaznost, njegovu sposobnost da oprosti i iscijeli, njegove propovijedi, njegove molitve, njegovu pomirbenu žrtvu, njegovo Uskrsnuće, njegovo evanđelje.
Često smo se osjećali poput Zakeja »malog rasta« koji je otrčao kako bi se popeo na divlju smokvu dok je Isus prolazio kroz Jerihon jer smo, kako je Luka opisao, »nastoja[li]… vid[jeti] tko je Isus«.5 To nije bio Isus kakvog smo mi htjeli ili željeli da on bude, već prije Isus kakav je on doista bio i kakav jest.6 Baš kao što je starješina Wirthlin obećao, naučili smo na vrlo stvaran način da je »evanđelje Isusa Krista evanđelje preobrazbe. Uzima nas kao zemaljske muškarce i žene te nas pročišćava u muškarce i žene za vječnosti.«7
To su bili posebni dani. Počeli smo vjerovati da »Bogu ništa nije nemoguće«.8 Sveta poslijepodneva u Pragu, Bratislavi ili Brnu gdje smo doživljavali moć i stvarnost Isusa nastavljaju odjekivati u životima svih nas.
Često smo proučavali Marka 2:1–12. Dojmljiva je priča koja je tu zabilježena. Želim pročitati dio nje izravno iz Marka, a zatim je iznijeti kako sam je shvatio nakon opsežnog proučavanja i rasprave s našim misionarima i drugima.9
»Posije nekog vremena Isus opet dođe u Kafarnaum. I kad se proču da je u kući,
skupiše se mnogi tako da nije više bilo mjesta ni pred vratima. On im je navješćivao Radosnu vijest.
Tada četvorica, noseći uzetoga, pođu k njemu.
Kako ga zbog mnoštva naroda ne mogaše donijeti do njega, skinuše krov nad mjestom gdje je bio Isus te kroz otvor spustiše postelju na kojoj je ležao uzeti.
Isus vidje njihovu vjeru i reče uzetomu: ʻSinko, opraštaju ti se grijesi.ʼ«
Nakon razgovora s nekima iz mnoštva,10 Isus je pogledao uzetog čovjeka i iscijelio ga fizički, govoreći:
»‘Zapovijedam ti… ustani, uzmi postelju svoju i hajde kući svojoj!’
On ustade, smjesta uze postelju i iziđe naočigled sviju. Svi se snebivali, slavili Boga i govorili: ‘Takvo što još nigda ne vidjesmo!’«11
Dakle, priča kako sam je ja shvatio: Početkom svojeg službeništva Isus se vratio u Kafarnaum, malo ribarsko selo smješteno na sjevernoj obali Galilejskog mora.12 Nedavno je izveo niz čuda iscjeljujući bolesne i izbacujući zle duhove.13 Željni čuti i doživjeti čovjeka koji se zvao Isus, seljani su se okupili u kući za koju se govorkalo da će u njoj odsjesti.14 Kada su učinili to, Isus je počeo podučavati.15
Kuće su u to vrijeme u Kafarnaumu bile boravišta ravnog krova, jednog kata, građena jedna do drugog.16 Krov i zidovi bili su mješavina kamena, drva, gline i slame, a u njih se ulazilo setom jednostavnih stepenica smještenih uz kuću.17 Mnoštvo je brojem brzo poraslo u kući, ispunilo prostoriju u kojoj je Isus podučavao i raširilo se ulicom.18
Priča je usmjerena na »uzetoga« i njegova četiri prijatelja.19 Uzetost je oblik paralize, često popraćena slabošću i drhtavicama.20 Zamišljam da je jedan od četvorice rekao drugima: »Isus je u našem selu. Svi znamo za čuda koja je on izveo i o onima koje je iscijelio. Ako bismo samo mogli dovesti našeg prijatelja k Isusu, možda i on može biti iscijeljen.«
Stoga je svatko od njih uzeo jedan rub prostirke ili kreveta te su ga počeli nositi kroz krivudave, uske, nepopločene ulice Kafarnauma.21 Bolnih mišića, prošli su posljednji ugao samo kako bi otkrili da je, kako piše u Svetim pismima, »mnoštvo« ljudi okupljenih da slušaju toliko veliko da je nemoguće doći do Isusa.22 S ljubavlju i vjerom, četvorica ne odustaju. Umjesto toga, oni se mukom popnu stepenicama na ravni krov, pažljivo podižući svojeg prijatelja i njegov krevet sa sobom, otvore krov iznad prostorije u kojoj Isus podučava i spuste svojeg prijatelja dolje.23
Razmotrite to kako, usred onoga što je zasigurno bio ozbiljan trenutak podučavanja, Isus čuje buku grebanja, pogleda gore i vidi sve veću rupu u stropu dok prašina i slama pada u prostoriju. Uzetog čovjeka na krevetu zatim se spušta na pod. Čudesno, Isus razlučuje da ovo nije prekid, već nešto što je bitno. On gleda čovjeka na krevetu, javno oprašta njegove grijehe i iscjeljuje ga fizički.24
S tom pričom o Marku 2 na umu, nekoliko važnih istina postaje jasno o Isusu kao Kristu. Prvo, kada nastojimo pomoći nekome koga volimo doći Kristu, možemo to učiniti s pouzdanjem da Krist ima sposobnost uzdignuti teret grijeha i oprostiti. Drugo, kada Kristu donesemo fizičke, emocionalne ili druge bolesti, možemo to učiniti znajući da on ima moć iscijeliti i utješiti. Treće, kada uložimo napor poput četvorice da dovedemo druge Kristu, možemo to činiti sa sigurnošću da on vidi naše istinske nakane i da će ih primjereno poštivati.
Upamtite, Isusovo je naučavanje bilo narušeno pojavljivanjem rupe na krovu. Umjesto da ukori ili otjera tu četvoricu koja su napravila rupu zbog prekidanja, u Svetim pismima piše da »Isus vidje njihovu vjeru«.25 Oni koji su svjedočili čudu tada se »prestraši[še]… i poče[še] slaviti Boga, koji je takvu vlast dao ljudima«.26
Braćo i sestre, završio bih s dva dodatna zapažanja. Bilo kao misionari, poslužitelji, predsjednice Potpornog društva, biskupi, učitelji, roditelji, braća i sestre ili prijatelji, svi smo mi uključeni, kao učenici svetci posljednjih dana, u djelo dovođenja drugih Kristu. Tako, osobine koje su iskazala četvorica prijatelja vrijedna su razmatranja i oponašanja.27 Oni su odvažni, prilagodljivi, otporni, kreativni, svestrani, puni nade, odlučni, vjerni, optimistični, ponizni i ustrajni.
Uz to, ta četvorica naglašavaju duhovnu važnost zajednice i druženja.28 Kako bi doveli svojeg prijatelja Kristu, svako je od njih četvero morao nositi svoj rub. Ako jedan pusti, stvari postaju teže. Ako dvojica odustanu, zadatak postaje gotovo nemoguć. Svako od nas ima ulogu za odigrati u kraljevstvu Božjem.29 Dok djelujemo u toj ulozi i činimo svoj dio, nosimo svoj rub. Bilo u Argentini ili Vijetnamu, Accri ili Brisbaneu, ogranku ili odjelu, obitelji ili misionarskom suradništvu, svatko od nas ima rub za nositi. Dok to činimo, i ako želimo, Gospodin nas sve blagoslivlja. Kao što je vidio njihovu vjeru, tako će vidjeti našu i blagosloviti nas kao narod.
U različitim sam trenutcima nosio rub kreveta, a u drugim sam trenutcima bio nošen. Dio moći ove čudesne priče o Isusu jest da nas podsjeća na to koliko trebamo jedni druge, kao braća i sestre, kako bismo došli Kristu i bili preobraženi.
Ovo je dio onoga što sam naučio iz provođenja vremena s Isusom u Marku 2.
»Neka Bog udijeli da možemo [nositi svoj rub], da ne ustuknemo, ne bojimo se, već da možemo biti snažni u svojoj vjeri i odlučni u našem djelu kako bismo ostvarili svrhe Gospodnje.«30
Svjedočim da Isus živi, da nas poznaje i ima moć iscijeliti, preobraziti i oprostiti. U ime Isusa Krista, amen.