Uzdignut na križ
Kako bi bila sljedbenik Isusa Krista, osoba mora ponekad ponijeti breme i ići tamo gdje je žrtva potrebna, a patnja je neizbježna.
Prije mnogo godina, nakon rasprave na fakultetu o američkoj vjerskoj povijesti, kolega me je upitao: »Zašto svetci posljednjih dana nisu prihvatili križ koji drugi kršćani koriste kao simbol svoje vjere?«
Budući da su takva pitanja o križu često pitanje o našoj predanosti Kristu, odmah sam mu rekao da Crkva Isusa Krista svetaca posljednjih dana smatra da je pomirbena žrtva Isusa Krista središnja činjenica, ključni temelj, glavni nauk i krajnji izraz božanske ljubavi u Božjem velikom naumu za spasenje njegove djece.1 Objasnio sam da je spasonosna milost svojstvena tom činu bila ključna za cijelu ljudsku obitelj od Adama i Eve do kraja svijeta te sveopći dar za njih.2 Citirao sam proroka Josepha Smitha koji je rekao: »Sve… što se odnosi na našu religiju samo je dodatak« Pomirenju Isusa Krista.3
Zatim sam mu pročitao ono što je Nefi napisao 600 godina prije Isusova rođenja: »I… anđeo [mi] prozbori… govoreći: Gledaj! I ja pogledah te spazih Jaganjca Božjega… da on bijaše uzdignut na križ i pogubljen za grijehe svijeta.«4
U svojoj revnosti za »ljubav, iznošenje i pozivanje« koja je sada ušla u visoku brzinu, nastavio sam čitati! Nefijcima je u Novom svijetu uskrsli Krist rekao: »Otac me moj posla da budem uzdignut na križ… da mogu privući sve ljude k sebi… I iz tog razloga bijah uzdignut.«5
Upravo sam htio citirati apostola Pavla kada sam primijetio odsutnost u očima mojeg prijatelja. Brzi pogled na njegov sat očito ga je podsjetio da treba biti negdje – bilo gdje – te je odjurio na svoj zamišljeni sastanak. Tako je završio naš razgovor.
Ovoga jutra, nekih 50 godina kasnije, odlučan sam dovršiti to objašnjenje – čak i ako baš svatko od vas počne gledati u svoj sat. Dok pokušavam objasniti zašto općenito ne koristimo ikonografiju križa, želim jasno izraziti naše duboko poštovanje i duboko divljenje prema motivima ispunjenim vjerom i predanim životima onih koji to čine.
Jedan od razloga zašto ne naglašavamo križ kao simbol proizlazi iz naših biblijskih korijena. Budući da je raspeće bilo jedan od najstrašnijih oblika pogubljenja u Rimskom carstvu, mnogi od prvih sljedbenika Isusa odabrali su ne naglašavati to okrutno oruđe patnje. Značenje Kristove smrti zasigurno je bilo u središtu njihove vjere, no nekih 300 godina obično su nastojali prenijeti svoj evanđeoski identitet na druge načine.6
Do četvrtog i petog stoljeća, križ je bio predstavljan kao simbol generaliziranog kršćanstva, no naše nije »generalizirano kršćanstvo«. Budući da nismo ni katolici ni protestanti, mi smo, umjesto toga, obnovljena crkva, obnovljena novozavjetna Crkva. Stoga, naše porijeklo i naša ovlast idu unatrag prije vremena vijeća, vjerovanja i ikonografije.7 U tom smislu, odsutnost simbola koji se kasnije bio počeo uobičajeno koristiti još je jedan dokaz da je Crkva Isusa Krista svetaca posljednjih dana obnova istinskih kršćanskih početaka.
Još je jedan razlog za ne korištenje ikoniziranih križeva naš naglasak na potpuno čudo Kristova poslanja – njegova slavnoga Uskrsnuća kao i njegove žrtvene patnje i smrti. U naglašavanju tog odnosa, ističem dva umjetnička dijela8 koja služe kao pozadina Prvom predsjedništvu i Zboru dvanaestorice apostola tijekom njihovih svetih tjednih hramskih sastanaka svakog četvrtka u Salt Lake Cityju. Ovi prikazi služe nam kao stalni podsjetnici na cijenu koja je plaćena i pobjedu koju je izvojevao onaj čiji smo mi sluge.
Javniji prikaz Kristove dvodijelne pobjede naša je uporaba ove male Thorvaldsenove slike uskrslog Krista kako izlazi u slavi iz grobnice s ranama od njegova Raspeća još uvijek očitima.9
Naposljetku, podsjećamo se da je predsjednik Gordon B. Hinckley jednom podučio: »Životi naših ljudi moraju [biti]… simbol naše [vjere]«.10 Ova me razmatranja – posebice drugo – dovode do onoga što bi moglo biti najvažnije od svih svetopisamskih spominjanja križa. To nema nikakve veze s privjescima ili nakitom, sa zvonicima ili putokazima. Umjesto toga, to je povezano s čestitošću snažnom poput stijene i čvrstim moralnim karakterom kojim bi se kršćani trebali odazivati pozivu koji je Isus uputio svakom od svojih učenika. U svakoj je zemlji i dobi svima nama govorio: »Ako, dakle, tko hoće ići za mnom, neka se odreče samog sebe, neka uzme svoj križ i neka me slijedi.«11
Time se govori o križevima koje preuzimamo, umjesto o onima koje nosimo. Kako bi bila sljedbenik Isusa Krista, osoba mora ponekad ponijeti breme – svoje ili tuđe – i ići tamo gdje je žrtva potrebna, a patnja je neizbježna. Pravi kršćanin ne može slijediti Učitelja samo u onim pitanjima s kojima se slaže. Ne. Slijedimo ga posvuda, uključujući, ako je potrebno, u arene ispunjene suzama i nevoljama gdje ponekad možemo stajati vrlo usamljeni.
Poznajem ljude, u Crkvi i izvan nje, koji slijede Krista baš toliko vjerno. Poznajem djecu s teškim tjelesnim poteškoćama i poznajem roditelje koji se brinu o njima. Vidim kako svi oni rade ponekad do stupnja potpune iscrpljenosti, tražeći snagu, sigurnost i nekoliko trenutaka radosti koji ne dolaze na ijedan drugi način. Poznajem mnoge odrasle samce koji žude za brižnim suputnikom, predivnim brakom i domom punim vlastite djece te koji zaslužuju to. Nijedna želja ne može biti pravednija, ali godinu za godinom takva sreća još ne dolazi. Poznajem one koji se bore s mnogim mentalnim bolestima, koji preklinju za pomoć dok se mole, čeznu i grabe za obećanom zemljom emocionalne stabilnosti. Poznajem one koji žive s iscrpljujućim siromaštvom, ali, prkoseći očaju, traže samo priliku da učine život boljim za svoje voljene i druge u potrebi oko sebe. Poznajem mnoge koji se bore s mučnim pitanjima identiteta, spola i seksualnosti. Plačem zbog njih i plačem s njima, znajući koliko će značajne biti posljedice njihovih odluka.
To su samo neke od tako mnogo izazovnih okolnosti s kojima se možemo suočiti u životu, ozbiljni podsjetnici da postoji cijena učeništva. Araunu je, koji je pokušao besplatno dati Davidu volove i besplatna drva za njegovu paljenicu, kralj David rekao: »Ne, nego hoću da kupim od tebe i da platim; neću prinositi Jahvi, svome Bogu, paljenica koje su mi poklonjene.«12 Tako kažemo svi mi.
Dok uzimamo svoje križeve i slijedimo ga, doista bi bilo tragično kada nas težina naših izazova ne bi učinila više suosjećajnijima i više pažljivijima prema bremenima koja drugi nose. To je jedan od najsnažnijih paradoksa Raspeća – da su Spasiteljeve ruke bile potpuno raširene, a zatim pribijene tamo; nenamjerno, ali točno prikazujući da svaki muškarac, žena i dijete u cijeloj ljudskoj obitelji nisu samo dobrodošli, već su pozvani u njegov otkupljujući zagrljaj koji uzvisuje.13
Kao što je veličanstveno Uskrsnuće slijedilo nakon bolnog Raspeća, tako se blagoslovi svake vrste izlijevaju na one koji su voljni, kao što prorok Jakov iz Mormonove knjige kaže, »uzvjer[ovati] u Krista, i promatra[ti] smrt njegovu, i trp[jeti] križ njegov.« Ponekad ti blagoslovi dolaze odmah, a ponekad dolaze kasnije, no čudesan zaključak našega osobnog puta via dolorosa14 obećanje je samog Učitelja da oni dolaze i da će doći. Kako bismo stekli takve blagoslove, slijedimo ga – nepogrešivo, nikada ne posustajući niti bježeći, bez da ikada ustuknemo od zadatka, ne kada naši križevi mogu biti teški i ne kada, na neko vrijeme, put može biti pomračen. Za vašu se snagu, odanost i ljubav duboko osobno zahvaljujem. Danas iznosim apostolsko osvjedočenje o njemu koji je bio »uzdignut«15 te o vječnim blagoslovima koje on udjeljuje onima koji su »uzdig[nuti]« s njim, i to o Isusu Kristu. Amen.