9. poglavlje

Dragocjeni dar svjedočanstva

»Govorimo različitim jezicima. Živimo u raznim okolnostima. No u srcu svakoga od nas kuca zajedničko svjedočanstvo.«

Iz života Gordona B. Hinckleyja

»Najraniji slučaj kojeg se sjećam o duhovnim osjećajima«, rekao je predsjednik Gordon B. Hinckley, »bio je kada sam imao otprilike 5 godina, kao mali dječak. Plakao sam zbog boli u uhu… Moja je majka pripremila vrećicu kuhinjske soli i stavila je na peć da je ugrije. Moj je otac lagano položio svoje ruke na moju glavu i dao mi blagoslov, koreći bol i bolest ovlašću svetog svećeništva i u ime Isusa Krista. Zatim me je brižno uzeo u naručje i stavio vrećicu s toplom soli na moje uho. Bol je splasnula i nestala. Zaspao sam u sigurnom zagrljaju svojega oca. Dok sam padao u san, riječi posluživanja lebdjele su mi kroz um. To je najranije sjećanje koje imam o primjenjivanju ovlasti svećeništva u Gospodinovo ime.

Kasnije u mojoj mladosti, moj brat i ja spavali smo u nezagrijanoj sobi tijekom zime… Prije negoli smo legli u topli krevet, kleknuli smo kako bismo izrekli svoje molitve. Bili su to izrazi jednostavne zahvalnosti… Sjećam se da sam uskočio u krevet nakon što sam rekao amen, navlačeći pokrivač oko svojeg vrata i razmišljajući o tome što sam upravo učinio razgovarajući sa svojim Ocem na Nebu u ime njegovog Sina. Nisam imao veliko znanje o evanđelju. No, postojao je nekakav trajan mir i sigurnost u razgovoru s nebesima kroz Gospodina Isusa…

To je svjedočanstvo raslo u mojem misionarskom srcu dok sam čitao Novi zavjet i Mormonovu knjigu koje su iznosile daljnje svjedočanstvo o njemu. To je znanje postalo temelj mojeg života, stojeći na temelju odgovorenih molitvi mojeg djetinjstva. Od tada je moja vjera izrasla još i više. Postao sam njegov apostol, postavljen da vršim njegovu volju i podučavam njegovu riječ. Postao sam njegov svjedok svijetu.«¹

Kao sveci posljednjih dana ujedinjeni smo u našem svjedočanstvu o Isusu Kristu.

Naučavanja Gordona B. Hinckleyja

Svjedočanstvo je velika snaga Crkve te izvor vjere i aktivnosti.

Postali smo poput velike obitelji rasprostranjene diljem velikog svijeta. Govorimo različitim jezicima. Živimo u raznim okolnostima. No u srcu svakoga od nas kuca zajedničko svjedočanstvo. Vi i ja znamo da Bog živi i za kormilom je ovog, njegovog svetog djela. Znamo da je Isus naš Otkupitelj koji stoji na čelu ove Crkve koja nosi njegovo ime. Znamo da je Joseph Smith bio prorok i da je prorok koji stoji na čelu ove rasporedbe punine vremena. Znamo da je svećeništvo obnovljeno na njegovu glavu, a došlo je nama u ovaj dan neprekinutom linijom. Znamo da je Mormonova knjiga istinito svjedočanstvo stvarnosti i božanstvenosti Gospodina Isusa Krista.²

Ovo što nazivamo svjedočanstvom je najveća snaga ove Crkve. To je izvor vjere i aktivnosti… Ono je jednako stvarno i moćno kao i bilo koja sila na zemlji. Gospodin ga je opisao kada je govorio Nikodemu i rekao: »Vjetar puše gdje god hoće. Čuješ mu šum, ali ne znaš ni odakle dolazi ni kamo ide. Tako je sa svakim koji je rođen od Duha« (Ivan 3:8). Ovo što zovemo svjedočanstvom teško je odrediti, no njegovi su plodovi jasno očiti. To je Sveti Duh koji svjedoči kroz nas.³

Svjedočanstvo je tih, poticajni glas koji nas podržava dok kročimo u vjeri i tjera nas na djelovanje.

Osobno svjedočanstvo je čimbenik koji okreće ljude u njihovom životu dok dolaze u ovu Crkvu. To je element koji motivira članstvo da se odrekne svega u službi Gospodinu. To je tihi, poticajni glas koji bez prestanka podržava one koji kroče u vjeri niz posljednje dane svojeg života.

To je tajanstveno i predivno, dar od Boga čovjeku. Ono prevladava bogatstvo ili siromaštvo kada je osoba pozvana služiti. Ovo svjedočanstvo koje se nosi u srcu naših ljudi motivira na dužnost koja tjera. Nalazi se u mladima i starima. Nalazi se u polazniku vjeronauka, misionaru, biskupu i predsjedniku ogranka, predsjedniku misije, sestri u Potpornom društvu, svakom vrhovnom autoritetu. Čuje se kod onih koji nemaju nikakve službe osim članstva. Ono je od same srži ovog djela. To je ono što pokreće Gospodinovo djelo naprijed diljem svijeta. Tjera na djelovanje. Ono zahtijeva da činimo što se od nas traži. Ono sa sobom donosi utjehu da je život svrhovit, da su neke stvari puno važnije nego neke druge, da smo mi na putovanju ka vječnosti, da smo odgovorni Bogu…

To je taj čimbenik, u početku slab i ponešto nemoćan, koji pokreće svakog istraživača u smjeru obraćenja. Tjera svakog obraćenika prema sigurnosti u vjeri…

Gdje god je Crkva uspostavljena osjećala se njezina moć. Mi stojimo na svojim nogama i govorimo da znamo… Jednostavna je činjenica da mi doista znamo da Bog živi, da Isus jest Krist i da je ovo njihova svrha i kraljevstvo. Riječi su jednostavne; izričaj dolazi iz srca. Na djelu je gdje god je Crkva uspostavljena, gdje god postoje misionari koji naučavaju evanđelje, gdje god postoje članovi koji iznose svoju vjeru.

To je nešto što se ne može pobiti. Protivnici mogu beskrajno citirati Sveto pismo i raspravljati o nauku. Oni mogu biti pametni i uvjerljivi. No kada osoba kaže: »Ja znam«, ne može postojati daljnji argument. Možda neće postojati prihvaćanje, no tko može pobiti ili zanijekati tihi glas unutarnje duše koja govori s osobnim uvjerenjem?⁴

»Svjetlo u našem životu«

[David Castañeda], njegova žena Tomasa i njihova djeca živjeli su na malom, siromašnom ranču u blizini Torreóna [u Meksiku]. Imali su 30 kokoši, 2 svinje i jednog mršavog konja. Kokoši su nesle nekoliko jaja – dovoljno da obitelj preživi i da zarade pokoji pezo. Bili su siromašni. Zatim su ih posjetili misionari. Sestra Castañeda je rekla: »Starješine su skinuli povez s naših očiju i donijeli svjetlost u naše živote. Nismo znali ništa o Isusu Kristu. Nismo znali ništa o Bogu dok oni nisu došli.«

Ona je imala dva razreda škole, a njezin suprug nijedan. Starješine su ih podučavali, i na kraju su kršteni… Postupno su izgradili unosno poslovanje u kojem su radili otac i njegovih pet sinova. Uz jednostavnu vjeru plaćali su svoju desetinu. Imali su povjerenje u Gospodina. Živjeli su evanđelje. Služili su gdje god su bili pozvani služiti. Četvorica njihovih sinova i tri kćeri odslužili su misije… Njihovi kritičari su ih ismijavali. Njihov odgovor je svjedočanstvo o moći Gospodnjoj u njihovim životima.

Nekih 200 članova obitelji i prijatelja pridružili su se Crkvi zahvaljujući njihovom utjecaju. Više od 30 sinova i kćeri u obitelji i među prijateljima služili su misije. Donirali su zemljište na kojem se sada nalazi kapela.

Djeca, koja su sada odrasla, i roditelji naizmjence odlaze u Mexico City svaki mjesec kako bi obavljali hramsko djelo. Oni su živuće svjedočanstvo o velikoj moći ovog Gospodnjeg djela kako bi uzdigli i promijenili ljude. Oni su tipičan primjer tisuća i tisuća diljem svijeta koji iskuse čudo mormonstva kad svjedočanstvo o božanskom porijeklu rada dolazi u njihove živote.⁵

»Istinito je, zar ne? Onda, što je drugo važno?«

Upoznao sam mornaričkog časnika iz dalekog naroda, nadarenog mladića koji je doveden u Sjedinjene Države radi napredne obuke. Neki od njegovih kolega u mornarici Sjedinjenih Država, čije ga je ponašanje privuklo, na njegov su mu zahtjev iznijeli svoja vjerska uvjerenja. On nije bio kršćanin, no bio je zainteresiran. Pričali su mu o Spasitelju svijeta, Isusu Kristu, rođenom u Betlehemu, koji je dao svoj život za cijelo čovječanstvo. Rekli su mu o ukazanju Boga, Vječnog Oca, i uskrslog Gospodina dječaku Josephu Smithu. Govorili su o suvremenim prorocima. Podučili su ga Učiteljevom evanđelju. Duh je dotaknuo njegovo srce i on je kršten.

Upoznali su me s njim baš prije nego što se vratio u svoju domovinu. Govorili smo o tome, a zatim sam rekao: »Vaš narod nije kršćanski. Što će se dogoditi kad se vratite kući kao kršćanin, i to štoviše kao mormon kršćanin?«

Lice mu se smrknulo i on je odgovorio: »Moja će obitelj biti razočarana. Mogli bi me izbaciti i smatrati mrtvim. A što se tiče moje budućnosti i karijere, sve bi mi mogućnosti mogle biti zatvorene.«

Upitao sam: »Jeste li spremni platiti tako veliku cijenu za evanđelje?«

Njegove su tamne oči, navlažene suzama, zasjale s njegovog naočitog, smeđeg lica dok je odgovarao: »Istinito je, zar ne?

Posramljen što sam postavio pitanje, odgovorio sam: »Da, istinito je.«

Na to je odgovorio: »Onda, što je drugo važno?«

Ovo su pitanja koja bih htio uputiti vama: »Istinito je, zar ne? Onda, što je drugo važno?«⁶

Novi pogled na život

Jednom sam slušao iskustvo inženjera koji se nedavno pridružio Crkvi. Misionari su navratili kod njega kući, a njegova ih je supruga pozvala unutra. Ona je revno odgovorila na njihovu poruku dok se on osjećao kao da ga se uvlači protiv njegove volje. Jedne je večeri natuknula da bi htjela biti krštena. On je zapao u nalet ljutnje. Nije li znala što bi to značilo? To bi značilo vrijeme. To bi značilo plaćanje desetine. To bi značilo odreći se svojih prijatelja. To bi značilo da više nema pušenja. Nabacio je svoj kaput i išetao u noć, zalupivši vrata za sobom. Hodao je ulicama, psujući svoju ženu, misionare, sebe što je nedavno dopustio da ih podučavaju. Kako je postajao umorniji, tako je njegova ljutnja splasnula, a duh molitve je nekako ušao u njegovo srce. Molio se dok je hodao. Preklinjao je Boga za odgovor na svoje pitanje. A zatim je došao dojam, jasan i nedvosmislen, gotovo poput glasa koji mu je izrekao riječi: »Istina je«.

»Istina je«, opetovano si je govorio. »Istina je.« Mir je ušao u njegovo srce. Dok je hodao kući, ograničenja, zahtjevi, uvjeti nad kojima je toliko bjesnio počeli su izgledati kao prilike. Kada je otvorio vrata, pronašao je svoju suprugu na koljenima kako se moli…

Pred kongregacijom kojoj je ispričao ovo, govorio je o radosti koja je ušla u njihov život. Desetina nije bila problem. Iznošenje njihovih suština Bogu, koji im je dao sve, činilo se premalim. Vrijeme za služenje nije bilo problem. To je samo zahtijevalo malo pažljivog planiranja sati tjedna. Odgovornost nije bila problem. Iz nje je proizašao rast i novi pogled na život. A zatim je ovaj čovjek razuma i obuke, ovaj inženjer naučen nositi se s činjenicama fizičkog svijeta u kojem živimo, iznio svečano svjedočanstvo sa suzama u očima o čudu koje je došlo u njegov život.⁷

»Tko može pobiti ili zanijekati tihi glas unutarnje duše koja govori s osobnim uvjerenjem?«

»Najdragocjenije u mojem životu«

Prije nekoliko je godina sjajna, visoko obrazovana djevojka govorila u Berchtesgadenu u Njemačkoj na saboru vojnog osoblja koji su bili članovi Crkve. Bio sam tamo i čuo sam ju. Ona je bila bojnica u vojsci, liječnica, visoko poštovani stručnjak u svojem području. Rekla je:

»Htjela sam služiti Bogu više od ičega drugog u životu. No, koliko god sam se trudila, nisam ga mogla pronaći. Čudo toga svega je da je on pronašao mene. Jednog sam subotnjeg poslijepodneva u rujnu 1969. bila kod kuće u Berkeleyju u Kaliforniji i čula sam zvono na svojim vratima. Tamo su bila dvojica mladića, odjevena u odjela s bijelim košuljama i kravatama. Njihova je kosa bila uredno počešljana. Toliko su me se dojmili da sam im rekla: ‘Ne znam što prodajete, no kupit ću.’ Jedan je mladić rekao: ‘Ništa ne prodajemo. Mi smo misionari Crkve Isusa Krista svetaca posljednjih dana i htjeli bismo razgovarati s vama.’ Pozvala sam ih da uđu, a oni su govorili o svojoj vjeri.

To je bio početak mojeg svjedočanstva. Ne mogu izreći koliko sam zahvalna na povlastici i časti biti članica Crkve Isusa Krista svetaca posljednjih dana. Radost i mir koje mi je ovo radosno evanđelje donijelo u moje srce nebo je na zemlji. Moje je svjedočanstvo ovoga djela najdragocjenije u mojem životu, dar od mojeg Nebeskog Oca za koji ću mu biti vječno zahvalna.«⁸

Tako je i sa stotinama tisuća u mnogim zemljama – sposobnim i obučenim, poslovnim i profesionalnim, tvrdoglavim, praktičnim muškarcima i ženama, [ljudima] koji čine stvari u djelu svijeta, u čijem srcu gori tiho svjedočanstvo da Bog živi, da Isus jest Krist, da je njegovo djelo božansko, obnovljeno na zemlji radi blagoslivljanja svih koji će imati udjela u njegovim prilikama.⁹

Svatko od nas može steći svjedočanstvo o stvarnosti Boga i njegovog Sina te o obnovi njihovog djela.

Ovo svjedočenje, ovo svjedočanstvo može biti najdragocjeniji od svih darova. To je nebesko darivanje kada postoji pravo nastojanje. To je prilika, to je odgovornost svakog muškarca i žene u ovoj Crkvi da za sebe stekne uvjerenje u istinu o ovom velikom djelu posljednjeg dana i o onima koji stoje na njezinom čelu, čak o živućem Bogu i Gospodinu Isusu Kristu.

Isus je pokazao put za stjecanje takvog svjedočanstva kada je rekao: »Moja nauka nije od mene… nego od onoga koji me je poslao.

Ako tko htjedne vršiti volju njegovu, znat će da li je moja nauka od Boga ili ja govorim sam od sebe« (Ivan 7:16–17).

Mi rastemo u vjeri i spoznaji dok služimo, proučavamo i molimo se.

Kada je Isus nahranio 5000, oni su prepoznali čudo koje je on izveo i divili mu se. Neki su se ponovno vratili. Njima je podučavao nauk o svojoj božanstvenosti, o sebi kao o Kruhu života. Optužio ih je da nisu zainteresirani za nauk, već radije samo za utaživanje gladi svojeg tijela. Neki su, čuvši njegovu nauku, rekli: »Tvrd je ovo govor! Tko ga može slušati?« (Ivan 6:60). Tko može vjerovati u ovo što ovaj čovjek naučava?

»Tada se mnogi njegovi učenici povukoše i nisu više išli s njim.

Onda Isus upita Dvanaestoricu [mislim s malim osjećajem obeshrabrenja]: ʻZar ćete i vi otići?ʼ

‘Gospodine, komu ćemo otići’ – odgovori mu Šimun Petar. – ‘Ti imaš riječi vječnoga života.

Mi vjerujemo i znamo da si ti Svetac Božji’« (Ivan 6:66–69).

Ovo je veliko pitanje i odgovor na njega s kojim se svi moramo suočiti. Ako ne tebi, onda »Gospodine, komu ćemo otići… Ti imaš riječi vječnoga života. Mi vjerujemo i znamo da si ti Svetac Božji.«

To je uvjerenje, ova tiha unutarnja sigurnost o stvarnosti živoga Boga, o božanstvenosti njegovog ljubljenog Sina, o obnovi njihovog djela u ovom vremenu i o veličanstvenom očitovanju koje je uslijedilo, za svakoga od nas postalo temelj naše vjere. To postaje naše svjedočanstvo…

Nedavno sam bio u Palmyri u New Yorku [blizu mjesta na kojem je Joseph Smith primio prvo viđenje]. O događajima koji su se dogodili u tom području osoba može reći: »Ili su se dogodili ili nisu. Nema sivog područja, nema sredine.«

A zatim glas vjere prošapće: »Sve se to dogodilo. Dogodilo se baš kao što je rekao da se dogodilo.«

U blizini je brdo Kumora. S njega je došao drevni zapis s kojeg je prevedena Mormonova knjiga. Osoba mora ili prihvatiti ili odbaciti njezino božansko porijeklo. Težina dokaza mora navesti svakog muškarca i ženu koji su je s vjerom pročitali da kažu: »Istinita je«.

Tako je i s drugim čimbenicima ovog čuda koje zovemo obnovom drevnog evanđelja, drevnog svećeništva i drevne Crkve.

Ovo je svjedočanstvo sada, kao što je oduvijek bilo, izjava, iskrena tvrdnja o istini kako ju znamo.¹⁰

Moramo živjeti dostojni svojeg svjedočanstva i iznositi ga drugima.

Pavao je rekao Timoteju: »Pazi na samog sebe« – i slušajte ovo – »i na nauku! Ustraj u ovim dužnostima, jer radeći ovo spasit ćeš i samoga sebe i svoje slušatelje« (1. Timoteju 4:16). Kako li je predivna uputa koju je Pavao dao Timoteju.

Nastavio je rekavši: »Uistinu, Bog nam nije dao duh bojažljivosti, već duh snage, ljubavi i trijeznosti“« (2. Timoteju 1:7). Bog nam nije dao duh bojažljivosti, već snage – snagu poruke i ljubavi – ljubavi za ljude, ljubavi za ono što imamo ponuditi; trijeznosti – jednostavna, razumljiva načela obnovljenog evanđelja Isusa Krista.

»Prema tome, ne stidi se svjedočanstva za našega Gospodina« (2. Timoteju 1:8). Nikada se, moja braćo i sestre, nemojte sramiti svjedočanstva o našem Gospodinu… Ovo je veliki zadatak, mandat koji je položen na nas: »Bog nam nije dao duh bojažljivosti, već duh snage, ljubavi i trijeznosti. Prema tome, ne stidi se svjedočanstva za našega Gospodina.«¹¹

Ovo je Božje sveto djelo. Ovo je njegova Crkva i kraljevstvo. Viđenje koje se dogodilo u Svetom šumarku dogodilo se baš kao što je Joseph rekao. U mojem srcu postoji razumijevanje važnosti onoga što se tamo dogodilo. Mormonova knjiga je istinita. Ona svjedoči o Gospodinu Isusu Kristu. Njegovo je svećeništvo obnovljeno i nalazi se među nama. Ključevi tog svećeništva, koji su došli od nebeskih bića, primjenjuju se za naš vječni blagoslov. Takvo je naše svjedočanstvo – vaše i moje – svjedočanstvo kojeg moramo biti dostojni i koje moramo iznositi drugima. Ostavljam ovo svjedočanstvo, svoj blagoslov i svoju ljubav svakome od vas te svoj poziv da nastavimo biti dio ovog velikog čuda posljednjih dana koje je Crkva Isusa Krista svetaca posljednjih dana.¹²

Prijedlozi za proučavanje i podučavanje

Pitanja

Na koji način osobno svjedočanstvo doprinosi snazi Crkve? (Vidi 1. odsjek.)
Predsjednik Hinckley je naglasio da nas takvo svjedočanstvo podržava i »tjera nas na djelovanje« (2. odsjek). Kako je vaše svjedočanstvo podržalo vas? Kako je vaše svjedočanstvo utjecalo na vaša djela? Koje osobne primjene možete ostvariti iz priča u 2. odsjeku?
Što možemo naučiti iz naučavanja predsjednika Hinckleyja o stjecanju svjedočanstva? (Vidi 3. odsjek.) Koja su vam iskustva pomogla steći svjedočanstvo? Što možemo učiniti kako bismo osnažili svoja svjedočanstva?
Što mislite zašto će naša svjedočanstva postajati snažnija kada ih iznosimo? Kako ste prevladali osjećaj straha prilikom iznošenja svjedočanstva? Kako ste bili blagoslovljeni tuđim svjedočanstvima? (Vidi 4. odsjek.)

Povezani stihovi iz Svetih pisama

1. Korinćanima 12:3; 1. Petrova 3:15; Alma 5:43–46; 32:26–30; Moroni 10:3–5; NiS 8:2–3; 80:3–5

Pomoć pri podučavanju

»Kada upoznate i shvatite svaku osobu, bolje ćete biti pripremljeni za podučavanje lekcija koje govore o njihovim pojedinim situacijama. To će vam razumijevanje pomoći da pronađete načine kako pomoći svakoj osobi da sudjeluje u raspravama i drugim aktivnostima učenja« (Podučavanje, nema većeg poziva [1999.], 34).