2. poglavlje

Stijeg narodima, svjetlo svijetu

»Ovo je vrijeme da budemo snažni. Ovo je vrijeme da krenemo naprijed bez oklijevanja, dobro znajući značenje, širinu i važnost naše misije.«

Iz života Gordona B. Hinckleyja

Ubrzo nakon povratka kući iz misije u Engleskoj, Gordon B. Hinckley je izvršio posljednje zaduženje koje mu je dodijelio njegov predsjednik misije, Joseph F. Merrill. Predsjednik Merrill je bio i član Zbora dvanaestorice apostola te je zatražio Gordona da podnese izvješće Prvom predsjedništvu: predsjednicima Heberu J. Grantu, J. Reubenu Clarku ml. i Davidu O. McKayju. Gordon je kontaktirao tajnika Prvog predsjedništva i dogovorio sastanak.

Kada je Gordon ušao u vijećnicu Prvog predsjedništva, predsjednik Grant i njegovi savjetnici izrazili su mu srdačnu dobrodošlicu. Zatim je predsjednik Grant rekao: »Brate Hinckley, dajemo ti petnaest minuta da nam kažeš što starješina Merril želi da čujemo«. Gordon je napustio sobu jedan sat i petnaest minuta kasnije. U svojih je dodijeljenih 15 minuta predstavio problem svojeg predsjednika misije – da misionari trebaju bolje tiskane materijale koji bi im pomogli u njihovom djelu. Njegova je kratka prezentacija dovela do pitanja Prvog predsjedništva i rasprave koja je trajala sat vremena.

Ispunivši ovo zaduženje, Gordon je osjetio da je »njegova misija sada doista gotova i bilo je vrijeme nastaviti dalje te planirati za budućnost«. On je već stekao diplomu iz engleskog jezika na Sveučilištu Utah i htio je nastaviti s postdiplomskim studijem iz novinarstva na Sveučilištu Columbia u New York Cityju. No, telefonski poziv dva dana nakon njegovog sastanka s Prvim predsjedništvom promijenio je njegove planove. Poziv je došao od predsjednika McKayja koji je rekao: »Brate Hinckley, jučer smo na sastanku Predsjedništva i Dvanaestorice raspravljali o onom o čemu smo mi razgovarali tijekom vašeg intervjua s nama. I uspostavili smo vijeće koje će rješavati potrebe koje ste naveli, a koje se sastoji od šest članova Dvanaestorice, sa starješinom Stephenom L. Richardsom kao predsjedateljem. Htjeli bismo vas pozvati da dođete i radite s odborom.«¹

Gordon je prihvatio poziv te je zaposlen kao izvršni tajnik novouspostavljenog odbora radija, promidžbe i misijske literature Crkve. Nikada nije otišao na Sveučilište Columbia i nikada nije radio kao novinar na objavljivanju vijesti iz svijeta. Umjesto toga, započeo je doživotnu aktivnost objavljivanja dobre vijesti evanđelja. Ove su odgovornosti kasnije proširene kada je služio kao vrhovni autoritet.

Kako je Gordon B. Hinckley razvio sposobnost da se jasno izražava u teškim okolnostima, često je primao zaduženja da ga intervjuiraju izvjestitelji. Kao predsjednik Crkve nastavio je rado prihvaćati takve prilike, čineći svoj dio u pomaganju pri izvođenju Crkve Isusa Krista »iz skrovitosti« (NiS 1:30). Izjavio je:

»Vjerujem i svjedočim da je poslanje ove Crkve stajati kao stijeg narodima i svjetlo svijetu. Na nas je postavljen velik, sveobuhvatan zadatak od kojeg ne možemo ustuknuti niti se od njega možemo okrenuti. Prihvaćamo taj zadatak i odlučni smo ispuniti ga, a uz Božju volju mi ćemo to i učiniti.«²

Naučavanja Gordona B. Hinckleyja

Poput kamena u Danielovom viđenju, Crkva se kreće naprijed kako bi ispunila cijeli svijet.

Ova je Crkva započela s poniznom molitvom dječaka Josepha Smitha u šumarku na farmi njegovog oca. Iz tog je čudesnog iskustva, koje nazivamo Prvim viđenjem, izraslo ovo djelo… To je ispunjenje Danielovog viđenja kamena isječena iz stijene bez ruku koji se kotrlja sve do nakraj zemlje (vidi Daniel 2:44–45).³

Kada je Crkva uspostavljena 1830. godine bilo je samo šest članova [i] samo šačica vjernika koji su živjeli u uglavnom nepoznatom selu… Okoli Siona danas cvjetaju u svakoj državi Sjedinjenih Država, u svakoj provinciji Kanade, u svakoj državi Meksika, u svakom narodu Središnje Amerike i širom Južne Amerike.

Vjernici se nalaze i na Britanskim otocima i u Europi gdje su se tisuće priključile Crkvi tijekom godina. Ovo je djelo posegnulo do baltičkih naroda i dolje do Bugarske, Albanije i ostalih područja tog dijela svijeta. Došlo je do širokih područja Rusije. Došlo je do Mongolije i sasvim dolje do naroda Azije, na Pacifičke otoke, u Australiju i Novi Zeland te do Indije i Indonezije. Cvijeta u mnogim narodima Afrike…

A to je samo početak. Ovo će djelo nastaviti rasti, napredovati i širiti se po cijeloj zemlji.⁴

Prvi članovi Crkve imali su proročki pogled na sudbinu Gospodinovog djela.

Dana 24. srpnja 1847., pionirska skupina naših ljudi došla je u dolinu [Salt Lakea]. Prva je skupina došla dan ili dva ranije. Brigham Young je stigao u subotu. Idućeg su dana održane nedjeljne službe ujutro i navečer. Nije bilo nikakve dvorane u kojoj su se mogli sastati. Pretpostavljam da su tijekom teške žege te srpanjske nedjelje sjedili na kolima i naslanjali se na kotače dok su braća govorila. Bilo je već kasno u sezoni pa ih je očekivao divovski i neposredan zadatak ako su htjeli uzgojiti sjeme za iduću sezonu. No, predsjednik Young ih je preklinjao da ne krše šabat tada niti ikada.

Idućeg su se jutra rasporedili u skupine kako bi pregledali okolicu. Brigham Young, Wilford Woodruff i šačica njihovih suradnika pješke su krenuli od svojeg mjesta za logorovanje… Popeli su se do vrha u obliku kupole, a predsjednik Young se mučio zbog nedavne bolesti.

Kada su braća stala na vrh, pregledali su [ovu] dolinu južno od njih. Bila je uglavnom jalova, osim vrba i visokog šaša koji su rasli uz potoke koji su vodili rijeku iz planina do jezera. Nije bilo nikakve građevine, no Brigham Young je prethodne subote rekao: »Ovo je mjesto.«

Vrh na kojem su stajali prozvan je Ensign Peak kao referenca na sljedeće Izaijine velike, proročke riječi: »On [govoreći o Bogu] podiže stijeg ratni narodu dalekom, zazviždi mu na kraj zemlje, i gle: brzo, spremno hita« (Iz 5:26).

»Podignut će stijeg narodima, sabrat će Izraelu prognanike i skupiti Judi raspršene sa sva četiri kraja zemlje« (Iz 11:12)…

Mislim da su [ta braća] tom prilikom možda također razgovarala o izgradnji hrama… kao ispunjenje Izaijinih riječi:

»Dogodit će se na kraju dana: Kad gora Doma Jahvina bude postavljena vrh svih gora, uzvišena iznad svih bregova, k njoj će se stjecati svi narodi.

Nagrnut će mnoga plemena i reći: ‘Hajde, uziđimo na Goru Jahvinu, pođimo u Dom Boga Jakovljeva! On će nas naučiti svojim putovima, hodit ćemo stazama njegovim. Jer će iz Siona Zakon doći, iz Jeruzalema riječ Jahvina’« (Iz 2:2–3).

Kako budalasto, rekao bi netko, da je čuo ove muškarce tog srpanjskog jutra 1847. Nisu izgledali poput državnika s velikim snovima. Nisu izgledali poput vladara koji su pregledavali zemljopisne karte i planirali carstvo. Bili su prognanici, istjerani iz svojeg lijepog grada na [rijeci] Mississipi u pustinjsko područje na zapadu. Ali imali su viziju izvučenu iz Svetih pisama i riječi objave.

Divim se predviđanju ove male skupine. Ono je bilo i smiono i neustrašivo. Bilo je gotovo nevjerojatno. Bili su tu, skoro tisuću i šest stotina kilometara od najbližeg naselja na istoku i skoro tisuću i tri stotine kilometara od obale Pacifika. Bili su u neiskušanoj klimi. Zemlja je bila drugačija od crne ilovače Illinoisa i Iowe gdje su donedavno živjeli. Nikada nisu uzgajali nasade ovdje. Nikada nisu preživjeli zimu. Nisu izgradili nikakvu građevinu. Ovi su proroci, odjeveni u staru, iznošenu odjeću, stajali u čizmama koje su nosili više od 1600 kilometara od Nauvooa do ove doline i govorili o tisućljetnom viđenju. Govorili su iz proročkog pogleda o čudesnoj sudbini ovog cilja. Išli su s vrha toga dana i krenuli na posao u ostvarivanju svojeg sna.⁵

Dva dana nakon što su stigli u dolinu Salt Lakea, Brigham Young i nekolicina druge braće popeli su se na brdo u obliku kupole koje je nazvano Ensign Peak i pregledali su svoju okolicu.

Nikada ne smijemo izgubiti iz vida božansku sudbinu Božjeg djela i ulogu koju mi imamo.

Ponekad danas, dok kročimo uzanim putem i izvršavamo svoje male niše odgovornosti, gubimo iz vida veću sliku. Radni konji bili su uobičajeni dok sam bio dječak. Uzde su bile važan dio konjske opreme. Na uzdama su bili štitnici za oči, po jedan sa svake strane. Bili su tako postavljeni da je konj mogao vidjeti samo naprijed i ni na koju drugu stranu. Bili su osmišljeni kako bi spriječili da se konj ne uplaši ili da mu pažnju ne odvuku cesta ili njegove noge.

Neki od nas radimo svoj posao kao da imamo štitnike na svojim očima. Vidimo samo svoju usku stazu. Ne vidimo ništa od šireg pogleda. Naša je odgovornost u Crkvi možda mala. Dobro ju je izvršavati marljivo. Također je dobro znati kako ta odgovornost doprinosi velikom sveopćem programu rasta kraljevstva Božjeg.

Predsjednik Harold B. Lee jednom je rekao… citirajući nepoznatog pisca: »Pregledavajte velika polja, ali obrađujte mala.«

Moje je tumačenje ove izjave to da bismo trebali prepoznati ponešto od širine, dubine i visine – veliko i predivno, opsežno i sveobuhvatno – Gospodinovog programa, a zatim marljivo raditi na ostvarenju naše odgovornosti za naš zaduženi dio tog programa.

Svatko od nas ima malo polje za obraditi. Dok to činimo, nikada ne smijemo izgubiti veću sliku iz vida, veći spoj božanske sudbine ovog djela. Njega nam je dao Bog, naš Vječni Otac, i svatko od nas ima dio za odigrati u tkanju njegove veličanstvene tapiserije. Naš osobni doprinos bit će mali, no ne nevažan…

Dok djelujete na djelu na koje ste pozvani, nikada nemojte gubiti iz vida cijelu veličanstvenu i predivnu sliku ovoga, rasporedbe punine vremena. Predivno tkajte svoje male konce u velikoj tapiseriji, uzorak koji je za nas izložio Bog neba. Visoko uzdignite mjerilo pod kojim kročimo. Budite marljivi, odani, kreposni, vjerni, kako ne bi bilo grešaka u ovom stijegu.

Viđenje ovog kraljevstva nije površni san u noći koji blijedi s izlaskom sunca. To je doista naum i djelo Boga, našeg Vječnog Oca. On je vezan uz svu njegovu djecu.

Dok su čistili visoki šaš ovih zapadnih dolina [Ute] za polaganje temelja za opće dobro, dok su činili mnoge svjetovne stvari koje su bile potrebne kako bi ostali živi i napredovali, naši su [pionirski] preci uvijek pred sobom imali veličanstvenost velikog cilja u koji su bili upušteni. To je djelo koje moramo učiniti s istom vizijom koju su oni imali. To je djelo koje će ići naprijed nakon što napustimo ovu scenu. Neka nam Bog pomogne učiniti najbolje što možemo kao sluge, pozvani prema njegovoj božanskoj volji, da nosimo naprijed kraljevstvo i gradimo ga nesavršenim rukama, ujedinjeni u izvršenju savršenog uzorka.⁶

Mi možemo postati poput stijega narodima pod kojim se narodi zemlje mogu okupljati.

Sada je, moja braćo i sestre, došlo vrijeme za nas da stojimo uzvišenije, da podignemo naš pogled i protegnemo naše umove prema većem shvaćanju i razumijevanju velebne milenijske misije Crkve Isusa Krista svetaca posljednjih dana. Ovo je vrijeme da budemo snažni. Ovo je vrijeme da krenemo naprijed bez oklijevanja, dobro znajući značenje, širinu i važnost naše misije. Ovo je vrijeme da činimo ono što je ispravno bez obzira na posljedice koje mogu uslijediti. Ovo je vrijeme da obdržavamo zapovijedi. Ovo je razdoblje da posegnemo s dobrotom i ljubavlju prema onima u nevolji i onima koji lutaju u tami i patnji. Ovo je vrijeme da budemo obazrivi i dobri, pristojni i ljubazni jedni prema drugima u svim našim odnosima. Drugim riječima, da postanemo više kristoliki.⁷

Osim ako svijet ne promijeni svoj tijek od trenutnih trendova (a to nije vrlo vjerojatno); i s druge strane, ako nastavimo slijediti naučavanja proroka, postat ćemo sve više svojstven i osobit narod kojeg će svijet primjećivati. Na primjer, dok se integritet obitelji osipava pod svjetovnim pritiscima, naš će položaj o svetosti obitelji postati očitiji pa čak i osobitiji nasuprot tomu, ako imamo vjere održati taj položaj.

Dok se nastavlja širiti rastući blagonakloni stav prema seksu, nauk će Crkve, kako ga se dosljedno naučavalo više od stoljeća i pol, postati mnogima sve više osobit pa čak i čudan.

Dok svake godine raste konzumacija alkohola i zlouporaba droga unutar običaja našeg društva, naš će položaj, kako ga je izložio Gospodin prije više od stoljeća i pol, postati sve neobičniji svijetu…

Dok šabat sve više postaje dan trgovanja i zabave, oni koji obdržavaju poduku zakona, kako je zapisana Gospodinovim prstom na Sinaju i podržana suvremenom objavom, izgledat će sve neobičnije.

Nije uvijek lako živjeti u svijetu, a ne biti dio svijeta. Ne možemo u potpunosti živjeti samo sa svojima ili sami za sebe niti bismo to htjeli. Moramo se družiti s drugima. Čineći to možemo biti dražesni. Možemo biti neuvredljivi. Možemo izbjegavati svaki duh ili stav samopravednosti. No, možemo održavati svoja mjerila…

Dok obdržavamo ova i druga mjerila koja Crkva naučava, mnogi u svijetu će nas poštovati i pronaći snagu da prate ono za što znaju da je ispravno.

I, Izaijinim riječima: »Nagrnut će mnoga plemena i reći: ‘Hajde, uziđimo na Goru Jahvinu, pođimo u Dom Boga Jakovljeva! On će nas naučiti svojim putovima, hodit ćemo stazama njegovim. Jer će iz Siona Zakon doći, iz Jeruzalema riječ Jahvina’« (Iz 2:3).

Ne trebamo se pogađati. Ne smijemo se pogađati. Svijeća koju je Gospodin upalio u ovoj rasporedbi može postati svjetlo cijelom svijetu, a kada drugi vide naša dobra djela mogu biti vođeni da slave našeg Oca na nebu i u vlastitom životu oponašaju primjere koje su vidjeli u nama.

Počevši s vama i sa mnom, može postojati cijeli narod koji će vrlinom naših života u našim domovima, zvanjima, čak i u našim zabavama, postati grad na brdu prema kojem će ljudi gledati i od kojeg će učiti te stijeg narodima iz kojeg narodi zemlje mogu crpsti snagu.⁸

Ako želimo uzdignuti ovu Crkvu kao stijeg narodima i svjetlo svijetu, moramo zasebno i u našim osobnim okolnostima preuzeti više sjaja Kristovog života. Kada se zauzimamo za ispravno, ne smijemo se bojati posljedica. Nikada se ne smijemo bojati. Pavao je rekao Timoteju:

»Bog nam nije dao duh bojažljivosti, već duh snage, ljubavi i trijeznosti.

Prema tome, ne stidi se svjedočanstva za našega Gospodina« (2. Timoteju 1:7–8).⁹

Ne možete uzeti ovaj cilj, a to je Kristov cilj, zdravo za gotovo. Ne možete samo stajati sa strane i gledati igrokaz između snaga dobra i zla…

Potičem vas sa svim ovlaštenjem koje imam da posegnete u dužnosti koja stoji pred uvjetima našeg svakodnevnog života; to jest, da stojite snažni, čak i da postanete vođe u zagovaranju uvjerenja u one ciljeve koji čine da naša civilizacija blista te koji pružaju utjehu i mir našem životu. Vi možete biti vođa. Vi kao član ove Crkve morate biti vođa u onim ciljevima za koje se ova Crkva zalaže. Nemojte dopustiti da strah prevlada vaše napore.¹⁰

Nemamo se čega bojati. Bog je za kormilom. On će donijeti presudu za dobro ovog djela. On će obasuti blagoslove na one koji kroče u poslušnosti njegovim zapovijedima. Takvo je njegovo obećanje. Nitko od nas ne može sumnjati u njegovu sposobnost da ispuni to obećanje…

Naš je Spasitelj, koji je naš Otkupitelj, veliki Jahve, moćni Mesija, obećao: »Ja ću ići pred vama. Bit ću vam zdesna i slijeva, a Duh će moj biti u srcima vašim, i anđeli moji oko vas da vas ponesu« (NiS84:88).

»Ne boj se, dakle, malo stado! Dobro činite; nek se zemlja i pakao udružuju protiv vas, jer, budete li na mojoj stijeni sazidani, neće vas oni nadvladati…

Gledajte k meni u svakoj misli! Ne sumnjajte, ne bojte se!

Gle rana što bok moj probodoše, a tako i ožiljaka od čavala na rukama i nogama mojim! Vjerni budite, zapovijedi moje obdržavajte, i baštinit ćete kraljevstvo nebesko« [NiS 6:34, 36–37].

Ujedinjeno, radeći ruku pod ruku, kretat ćemo se naprijed kao sluge živućeg Boga, vršeći djelo njegovog ljubljenog Sina, našeg Učitelja, kojemu služimo i čije ime nastojimo proslaviti.¹¹

Moramo stajati čvrsti. Moramo zadržati svijet. Učinimo li to, Svemogući će biti naša snaga i naša zaštita, naš vodič i naš objavitelj. Osjetit ćemo utjehu u spoznaji da činimo ono što bi on htio da činimo. Drugi se možda ne slažu s nama, no siguran sam da će nas poštovati. Nećemo biti ostavljeni. Mnogo je onih [koji] nisu naše vjere, ali koji se osjećaju kao i mi. Oni će nas podržati. Podržat će nas u našim nastojanjima.¹²

Slavimo ovo prekrasno razdoblje Gospodinovog djela. Nemojmo biti oholi ili arogantni. Budimo ponizno zahvalni. Neka svatko od nas odluči u sebi da će doprinijeti sjaju veličanstvenog djela Svemogućeg, da ono može obasjati zemlju kao stup snage i dobrote u koji se cijeli svijet može ugledati.¹³

»Ako želimo uzdignuti ovu Crkvu kao stijeg narodima i svjetlo svijetu, moramo zasebno i u našim osobnim okolnostima preuzeti više sjaja Kristovog života.«

Prijedlozi za proučavanje i podučavanje

Pitanja

Dok čitate 1. odsjek, što osjećate dok razmatrate rast Crkve od 1830. do danas?
Pregledajte izvješće predsjednika Hinckleyja o prvim pionirima koji su stigli u dolinu Salt Lakea (vidi 2. odsjek). Što možemo naučiti iz ovog izvješća? Kako možemo pogodovati od proročkog viđenja prvih vođa Crkve? Što mislite što znači biti »stijeg narodima«? (Vidi Izaija 5:26; 11:12.)
U 3. nas je odsjeku predsjednik Hinckley potaknuo da sagledamo »veću sliku« i »šir[i] pogled[]« na Božje djelo. Zašto trebamo vidjeti ovu veću sliku? Zašto ju ponekad gubimo iz vida? Na koje načine naši mali napori doprinose rastu Božjeg kraljevstva?
Pregledajte načine na koje predsjednik Hinckley kaže da sveci posljednjih dana postaju više »svojstven i osobit narod« (4. odsjek). Kako mi možemo razviti veću viziju i hrabrost za pokretanje Božjeg djela? Kako možemo živjeti u svijetu, a da nismo od svijeta? Kako mi možemo »preuzeti više sjaja Kristovog života«? Zašto je važno za nas da zauzmemo za ono što je ispravno?

Povezani stihovi iz Svetih pisama

Matej 5:14–16; 1. Nefi 14:14; NiS 1:1–6; 65:1–6; 88:81; 115:5–6

Pomoć pri podučavanju

»Nemojte sebe smatrati ‘istinskim učiteljem’. To bi bila ozbiljna greška… Pazite da se ne nađete na putu. Glavna uloga učitelja je pripremiti takav put na kojem će ljudi imati duhovno iskustvo s Gospodinom« (Gene R. Cook, citat iz Podučavanje, nema većeg poziva [1999.], 41).