Poglavlje 2
Mormon predvodi nefijske čete — Krv i klanje protežu se zemljom — Nefijci jadikuju i tuguju žaljenjem prokletih — Njihov je dan milosti prošao — Mormon dobiva ploče Nefijeve — Ratovi se nastavljaju. Oko 327–350. po. Kr.
1 I dogodi se, te iste godine otpoče rat ponovno između Nefijaca i Lamanaca. I premda bijah mlad, bijah velik stasom; zato me narod Nefijev postavi da budem vođa njihov, to jest vođa četa njihovih.
2 Zato se dogodi da u šesnaestoj godini svojoj krenuh na čelu vojske nefijske protiv Lamanaca; dakle, tri stotine dvadeset i šest godina bijaše prošlo.
3 I dogodi se da tri stotine dvadeset i sedme godine Lamanci navališe na nas silno velikom moću, toliko da zastrašiše čete moje; zato se one ne htjedoše boriti, i počeše se povlačiti prema sjevernim zemljama.
4 I dogodi se da mi dođosmo do grada Angole, i zauzesmo grad, te obavismo pripreme za obranu protiv Lamanaca. I dogodi se da mi utvrdismo grad snagom svojom; no unatoč svim utvrdama našim Lamanci navališe na nas i istjeraše nas iz grada.
5 I također nas protjeraše iz zemlje Davidove.
6 I mi pokročismo i dođosmo do zemlje Jošuine, koja bijaše u graničnim predjelima na zapadu kraj morske obale.
7 I dogodi se da mi sabrasmo narod svoj što brže mogasmo, tako da bismo ih mogli skupiti zajedno u jednu skupinu.
8 No gle, zemlja bijaše puna razbojnika i Lamanaca; i unatoč velikom uništenju što bijaše prijetilo narodu mojemu, oni se ne pokajaše za zla djela svoja; zato se krv i klanje proširiše po svemu licu zemlje, i od strane Nefijaca, a i od strane Lamanaca; i to bijaše jedan posvemašnji prevrat po svemu licu zemlje.
9 I evo, Lamanci imahu kralja, a ime njegovo bijaše Aron; i on navali na nas s vojskom od četrdeset i četiri tisuće. I gle, ja mu se oduprijeh s četrdeset i dvije tisuće. I dogodi se da ga ja porazih s vojskom svojom te on pobježe preda mnom. I gle, sve to bijaše učinjeno, i tri stotine i trideset godina bijaše prošlo.
10 I dogodi se da se Nefijci počeše kajati za bezakonje svoje, i počeše vikati baš kao što prorokovaše Samuel prorok; jer gle, nitko ne mogaše sačuvati ono što bijaše njegovo, zbog lopova, i razbojnika, i ubojica, i čarolija, i vradžbina što bijahu u zemlji.
11 Tako se poče javljati tugovanje i jadikovanje po svoj zemlji zbog svega toga, a naročito među narodom Nefijevim.
12 I dogodi se, kad ja, Mormon, vidjeh jadikovanje njihovo, i tugovanje njihovo, i žalost njihovu pred Gospodom, srce se moje poče radovati u meni, jer poznavah milosrđa i dugotrpnost Gospodnju, zato držah da će on biti milosrdan prema njima tako da će oni ponovno postati pravedan narod.
13 No gle, ta radost moja bijaše uzaludna, jer žaljenje njihovo ne bijaše na pokajanje, zbog dobrote Božje; već to radije bijaše žaljenje prokletih, zato što im Gospod neće uvijek dopustiti da osjećaju sreću u grijehu.
14 I oni ne dolažahu k Isusu srca skršena i duha raskajana, već proklinjahu Boga i željahu umrijeti. Ipak se borahu mačem za živote svoje.
15 I dogodi se da se žalost moja vrati ponovno k meni, i vidjeh da dan milosti prođe za njih, i vremenito i duhovno; jer vidjeh tisuće njih sasječene u otvorenoj buni protiv Boga njihova, i nagomilane poput balege na licu zemlje. I tako tri stotine četrdeset i četiri godine bijahu prošle.
16 I dogodi se da tri stotine četrdeset i pete godine Nefijci počeše bježati pred Lamancima; i oni bijahu proganjani dok ne stigoše sve do zemlje Jašon, prije nego što bijaše moguće zaustaviti ih u povlačenju njihovu.
17 I evo, grad Jašon bijaše blizu zemlje gdje Am-Maron bijaše pohranio zapise za Gospoda, da ne bi bili uništeni. I gle, ja pođoh prema riječi Am-Maronovoj, i uzeh ploče Nefijeve, i izradih zapis prema riječima Am-Maronovim.
18 I na pločama Nefijevim izradih cjelovito izvješće o svim opačinama i odvratnostima; no, na ovim se pločama suzdržah izraditi cjelovito izvješće o opačinama i odvratnostima njihovim, jer gle, stalan prizor opačina i odvratnosti bijaše pred očima mojim još otkako bijah sposoban promatrati putove čovječje.
19 I jao meni zbog opačine njihove; jer srce moje bijaše ispunjeno žalošću zbog opačine njihove sve dane moje; ipak, znadem da ću biti uzdignut u posljednji dan.
20 I dogodi se da te godine narod Nefijev ponovno bijaše proganjan i protjerivan. I dogodi se da bijasmo tjerani naprijed sve dok ne dođosmo na sjever do zemlje koja se nazivaše Šem.
21 I dogodi se da mi utvrdismo grad Šem, i sabrasmo u nj narod naš koliko god to bijaše moguće, kako bismo ga možda mogli spasiti od uništenja.
22 I dogodi se da tri stotine četrdeset i šeste godine oni počeše ponovno navaljivati na nas.
23 I dogodi se da ja govorah narodu svojemu, i nukah ih s velikom snagom, da stoje odvažno pred Lamancima i bore se za žene svoje, i djecu svoju, i kuće svoje, i domove svoje.
24 I riječi moje pobudiše ih ponešto na srčanost, toliko da oni ne pobjegoše pred Lamancima, već im se suprotstaviše s odvažnošću.
25 I dogodi se da se mi sukobismo s vojskom od trideset tisuća protiv vojske od pedeset tisuća. I dogodi se da stajasmo pred njima s tolikom čvrstinom da oni pobjegoše pred nama.
26 I dogodi se, nakon što oni pobjegoše mi ih proganjasmo s četama našim, i susretosmo ih ponovno, i porazismo ih; ipak, snaga Gospodnja ne bijaše s nama; da, bijasmo prepušteni sami sebi, tako da Duh Gospodnji ne prebivaše u nama; zato postadosmo slabi poput braće naše.
27 I srce moje bijaše žalosno zbog te velike nevolje naroda mojega, zbog opačine njegove i odvratnosti njegovih. No gle, mi krenusmo protiv Lamanaca i razbojnika Gadijantonovih, sve dok ponovno ne uzesmo u posjed zemlje baštine naše.
28 I tri stotine četrdeset i deveta godina bijaše prošla. I tri stotine i pedesete godine mi sklopismo ugovor s Lamancima i razbojnicima Gadijantonovim, prema kojem podijelismo zemlje baštine naše.
29 I Lamanci nam dadoše zemlju na sjeveru, da, sve do uzana prolaza koji vođaše u zemlju na jugu. A mi dadosmo Lamancima svu zemlju na jugu.