Nadvladati brige svijeta

Nauk i savezi 37–40

Nadvladati brige svijeta

Svjetovne brige ne smiju me omesti u poslušnosti Božjoj riječi.

Proveo sam cijelo poslijepodne na svom biciklu, vozeći od jednog do drugog poduzeća, tražeći posao.

Ilustracije: Liam O’Farrell

Čak i kada su nam obećani veliki blagoslovi, ako se brinemo zbog briga svijeta umjesto zbog volje Gospodnje, izgubit ćemo te blagoslove. Ovo je jasno pokazano u iskustvu čovjeka u ranim danima Obnove.

James Covel 40 je godina bio svećenik druge vjere, ali nakon što je čuo obnovljeno evanđelje, »sklopio je savez s Gospodom da će se pokoriti svakoj naredbi koju mu Gospod dadne po Josephu proroku« (Nauk i savezi 39, zaglavlje odsjeka). Kroz Josepha Gospodin je rekao Covelu: »Posluša[j]… glas moj koji ti govori: Ustani i krsti se, i speri grijehe svoje, prizivajući ime moje, i primit ćeš Duha mojega, i blagoslov toliko veliki kakav nikada nisi poznavao« (Nauk i savezi 39:10).

Međutim, Covel je uskoro »odbacio riječ Gospodnju i vratio se svojim prijašnjim načelima i ljudima« (Nauk i savezi 40, zaglavlje odsjeka). Govoreći o Covelu, Gospodin je rekao da »on primi riječ s veseljem, no smjesta ga Sotona napastova; i strah od progona i brige svjetovne navedoše ga da odbaci riječ« (Nauk i savezi 40:2). Zbog toga što je bio zabrinut za svjetovne brige, Covel je izgubio blagoslov koji mu je Gospodin obećao.

Trebam li ostati ili otići?

U svojem sam životu naučio da ne smijemo dozvoliti da nas brige svijeta ometu u poslušnosti Gospodinu. Odrastao sam u divnom domu ispunjenom ljubavlju, gdje su nas naši roditelji dobro podučili evanđelju i njihova je ljubav prema nama odražavala ljubav Nebeskoga Oca za njegovu djecu.

U dobi od 16 godina bio sam pozvan raditi na ranču u Sjedinjenim Državama, s mogućnošću da jednog dana ondje izgradim svoj dom. To me je privuklo, pošto je moja domovina, Nizozemska, samo mala, prenapučena zemlja.

Zapravo, moji su preci s očeve strane svi osjetili sličnu želju da žive na drugom mjestu. Odselili su se u Indoneziju, koja je bila nizozemska kolonija. Mogu potpuno razumjeti zašto. U Indoneziji je vrijeme ugodno, krajolici su predivni i prostora ima u izobilju. Moji su geni sadržavali istu želju za putovanjima koja je nadahnula moje pretke. Trebam li također napustiti svoju rodnu zemlju u potrazi za uspjehom i avanturom?

Tijekom tog vremena odlučivanja, moj mi je otac dao primjerak pisma koje je njemu i njegovim sestrama mnogo godina ranije napisao njihov predsjednik misije, Donovan van Dam. Predsjednik van Dam zatražio je od njih da ostanu u Nizozemskoj i grade Crkvu ondje. Otac mi je rekao da je odlučio učiniti upravo to. A pošto je obiteljsko ime Boom bilo na pismu, sada je bio moj red otkriti što učiniti.

U godinama nakon 2. svjetskog rata mnogi su članovi Crkve emigrirali u Ameriku i Kanadu. To se još uvijek događalo tijekom 1970-tih, unatoč poticanju od strane crkvenih vođa da članovi ostanu u svojim zemljama i osnažuju Crkvu tamo gdje žive. Uz molitvu ja sam također donio odluku ostati i graditi Crkvu u Nizozemskoj, ne razumijevajući potpuno što će to značiti u budućnosti.

Odluke, Odluke

Kad sam završio srednju školu krajem 1970-tih, gospodarstvo u Nizozemskoj bilo je u kaosu. Stope nezaposlenosti bile su visoke. Sve u svemu, stvari su izgledale prilično turobno. Maturantima je bilo teško odlučiti što dalje.

Moj je otac služio kao predsjednik ogranka. Tu i tamo raspravljao bi sa mnom o mogućnosti služenja cjelodnevne misije. Naravno, to bi bilo divno učiniti. Radovao sam se tome cijeli svoj život.

Ali nisam vidio kako mi služenje misije može pomoći skrbiti se za moju buduću obitelj. Od djetinjstva uvijek sam imao veliku želju jednog dana pronaći ljubav svog života i izgraditi našu obitelj zajedno.

Tada mi je bilo 17 godina i ne znajući što dalje činiti, započeo sam svoj sljedeći stupanj obrazovanja. Ali nakon nekoliko tjedana otkrio sam da me ovaj studij neće usrećiti. Imao sam pitanja o tome hoće li mi uopće omogućiti stabilan posao. Razmišljao sam o napuštanju škole.

Moji roditelji nisu bili sretni zbog toga. Rekli su mi da mogu napustiti školu samo ako imam posao. Vjerojatno su mislili da ga neću nikada pronaći zbog financijske krize. Proveo sam cijelo poslijepodne na svom biciklu, vozeći se od jednog do drugog poduzeća. Naposljetku me tvrtka zaposlila da radim u njihovom skladištu.

Moj plan

Iako sam prihvatio ovaj privremeni posao, imao sam plan. Želio sam biti policajac. Rad za vladu bio bi stabilan način skrbi za moju buduću obitelj i sve bi ispalo dobro.

Sjećam se dana kad sam išao na ispite za upis u policijsku školu. Krenuo sam vlakom rano ujutro i proveo sam cijeli dan radeći svakojake testove. Na kraju dana bio sam pozvan u ured. Rekli su mi da sam položio sve testove i da bi me rado primili, ali da sam premlad, budući da mi je 17 godina. Rekli su mi da pokušam ponovno za godinu dana.

Moj se svijet srušio i cijelim sam putem kući razmišljao »Što sada?« Kod kuće, moj je otac poslušao moju frustraciju i ponudio mi dati blagoslov. Očekivao sam da će mi Gospodin reći kako će se sve riješiti i da ću biti primljen na policijsku akademiju na čudesan način. Umjesto toga, Gospodin mi je rekao da ću, ako odaberem staviti ga na prvo mjesto, uvijek imati kruha na svom stolu i način kako se brinuti za svoju buduću obitelj.

Bolji plan

Kao odgovor na moje molitve, primio sam odgovor da za mene staviti Gospodina na prvo mjesto znači služenje cjelodnevne misije. Uvijek sam namjeravao to učiniti, ali nisam vidio kako će jedan korak dovesti do drugoga. Sada sam znao da je služenje misije bilo ono što ću učiniti i želio sam to učiniti što je prije moguće.

Troškovi za misiju tada su iznosili 10 000 guldena u staroj nizozemskoj valuti, to jest otprilike godišnju plaću. Nastavio sam raditi u skladištu i do ljeta 1981. imao sam svojih 10 000 guldena. Također sam navršio 18 godina. Moj otac, predsjednik ogranka, rekao mi je da sam premlad za misiju, kao i predsjednik okruga i predsjednik misije. U to vrijeme trebalo je navršiti 19 godina. Ali na svoj 18. rođendan otišao sam kod doktora i zubara sam za sebe i zatražio da ispune svoj dio moje prijave za misiju.

Nekako sam uspio nagovoriti svoje vođe da me intervjuiraju i predaju moju prijavu. Zatim smo čekali. Nisam znao da je moj otac, kao predsjednik ogranka, primio pismo. Prijava mu je bila vraćena s naznakom da sam premlad. Ali on mi nije želio to još iznijeti, pa ju je nosio u džepu svog odijela tjednima, ne govoreći mi o tome. Na sreću, u međuvremenu je primio drugu obavijest. Rekla je da su u nekim situacijama braća spremna dopustiti mladićima da idu ranije kada su dobro pripremljeni. Uskoro sam bio pozvan služiti i bio dodijeljen u misiju Istočna Engleska, London. Moja je misija postala blagoslov za cijeli život.

Gospodinovi blagoslovi

Tri mjeseca nakon što sam se vratio sa svoje misije, susreo sam ljubav svog života. Godinu dana kasnije bili smo vjenčani i zapečaćeni u hramu London, Engleska. Gospodarstvo još uvijek nije bilo u dobrom stanju, ali uvijek sam uspijevao imati posao i skrbiti se za svoju obitelj. Uvijek smo imali kruha na stolu i krov nad svojim glavama.

Kao misionaru, ovo mi je postao jedan od najdražih stihova: »Ukoliko budeš obdržavao zapovijedi Božje, napredovat[ ćeš] u zemlji« (Alma 36:1). S tim kao vodičem, odlučio sam učiniti ono što je moj otac učinio – ostati u Nizozemskoj i graditi Crkvu u svojoj rodnoj zemlji.

Obitelj starješine i sestre Boom 2019. godine. Od tog vremena, rođena je još jedna unuka.

Danas, mali ogranak gdje sam odrastao sada je divan odjel gdje naši unuci uživaju u društvu mnogih prijatelja, okupljenih u brojnoj Maloj školi. Naši sinovi imaju dobra zanimanja i blagoslovljeni su kruhom na stolu. Vidim da su moje odluke imale učinak na sljedeći naraštaj, koji također želi staviti Gospodina na prvo mjesto u svom životu.

Zahvalan sam što sam naučio rano u svom životu da je ispravna odluka nadvladati brige svijeta i staviti Nebeskog Oca na prvo mjesto. On mi je dao blagoslove koje inače nikada ne bih spoznao.