Prve žene Obnove
Jane se radovala tijekom putovanja
Jesmo li mi, poput Jane Manning James, odlučni dovršiti naše putovanje s vjerom?
Ilustracija: Toni Oka
Jane Manning James bila je umorna od hodanja, ali odbila je stati.
Njezin najstariji sin Sylvester bio je dovoljno velik da hoda uz kola. Ali bebu Silasa, koji je bio rođen na putu, još je trebalo nositi. Godina je bila 1847. i obitelj James uskoro će biti među prvim pionirima koji će stići u dolinu Velikog slanog jezera.
Za Jane duga putovanja nisu bila nepoznata.
Četiri godine prije toga njezina je obitelj napustila njihov dom u gradu na istoku da se pridruži svecima u Nauvoou, na rubu granice prema zapadu. Putovanje je trebalo trajati samo nekoliko dana rijekom. Ali budući da su mnogi crnci bili robovi u Sjedinjenim Državama u to vrijeme, Janeina obitelj često je morala pokazivati dokumente koji dokazuju njihovu slobodu. I neka su mjesta imala stroge zakone koji su sprečavali ljude druge boje kože da putuju kroz to područje – uključujući naplatu do 500 dolara po osobi.
Možda zbog ove pretjerane pristojbe ili možda zbog drugih predrasuda, posada riječnog broda odbila je povesti dalje Jane i članove njezine obitelji. Nepokolebani, oni su ostavili velik dio svoje imovine i krenuli pješice s onim što su mogli nositi.
Janeina obitelj hodala je više od 1200 km. Hodali su tijekom vlažnih dana i potpuno tamnih noći. Jednom su klipsali kroz šumu, spavajući pod otvorenim nebom. Kad su se probudili, njihova je odjeća bila bijela od mraza.
»Hodali smo dok nam se cipele nisu istrošile, a naše noge postale bolne, razrezane i krvave«, sjećala se Jane. »Molili smo Boga Vječnoga Oca da iscijeli naše noge i naše su molitve bile uslišane.«1
Dok su trpjeli ovo teško putovanje, Jane je pjevala crkvene pjesme sa svojim roditeljima, braćom i sestrama, hvaleći Boga. Napokon, nakon gotovo tri mjeseca hodanja, stigli su u Nauvoo. Godinama kasnije, kada su vjerni sveci krenuli prijeći ravnice, Jane je bila među prvim pionirima koji su počeli hodati na tom putu.