Pomirenje na djelu
Znala sam da Gospodin ima naum za mojeg sina, no kada je moj sin izabrao put koji nisam željela da izabere, nisam bila sigurna kako će se vratiti.
Priključila sam se Crkvi Isusa Krista svetaca posljednjih dana 1992. u Nizozemskoj. Međutim, moj se suprug nije priključio i nije htio dopustiti našoj djeci, Aleksu i Petri, da budu kršteni (imena su izmijenjena). Ipak, nas troje redovito smo odlazili u crkvu i održavali kućne obiteljske večeri.
Sve je bilo dobro nekoliko godina dok Aleks, tada trinaestogodišnjak, nije objavio da više nije bio voljan ići u crkvu ili prisustvovati kućnim obiteljskim večerima. Kako je bio stariji tako su stvari postajale gore. Bilo mi je teško ostati bliska s Aleksom ne samo zato što je počeo piti i pušiti, već zato što je i lagao o svojem ponašanju. To mi je slomilo srce i prolila sam mnoge suze te izrekla mnoge molitve preklinjući Nebeskog Oca da pomogne mojem sinu.
Tada sam jedne večeri, dok sam tiho sjedila u hramu sa svojim mislima, vidjela sliku. Bio je to mladić koji je dijelio sakrament. Činilo mi se da me je Gospodin podsjećao na stvarnost i moć njegovog pomirenja, potičući me da volim svojeg sina i ostanem uz njega.
Međutim, kako je vrijeme prolazilo, život je postajao teži. Nakon što smo se Aleksov tata i ja razveli, Aleks je postao stvarno utučen. Znala sam da mu je bila potrebna pomoć, no on nije želio moju pomoć i nije htio slušati kada sam pokušala razgovarati s njime.
Jedne je večeri naš predsjednik ogranka upitao može li doći popričati s Aleksom. Aleks je vio ljut, ali je pristao na razgovor. Nakon sastanka Aleks je bio ljut što ga je predsjednik ogranka poticao da ide služiti misiju, govoreći: »Da je predsjednik ogranka uistinu Božji čovjek znao bi bolje. Znao bi da nisam dostojan ići, zašto se onda trudi oko mene?« Te sam večeri znala da Gospodin ima naum.
Naum se počeo odvijati na neočekivani način kada sam primila telefonski poziv iz mjesne policijske stanice. Aleks je bio uhićen. Moj suprug i ja smo obukli svoje kapute i usred noći pokupili Aleksa iz policijske stanice. Nismo radili scenu, zapravo smo Aleksov očuh i ja rekli vrlo malo.
Kada smo došli doma Aleks nam je ispričao što se dogodilo kada su on i njegov prijatelj ukrali skuter. Bilo mu je jako žao zbog toga što je učinio. Po prvi sam puta vidjela slomljenog mladića.
Uhićenje je za Aleksa bila prekretnica kada je počeo shvaćati posljedice svojih djela i kuda je krenuo. Od tog dana na dalje počelo nam je dolaziti mnoštvo blagoslova.
Sljedeći nam je dan Aleks rekao da je zamolio policajca da nas nazove jer je znao da ga volimo. Također je shvatio koliko nas je povrijedio i cijenio je to što smo ostali pribrani.
Aleks je imao par prijatelja članova koji su posegnuli da mu pomognu. Jedan ga je pozvao na aktivnosti Crkve. Drugi mu je dao Mormonovu knjigu i izazov da ju pročita. Unatoč tome što je bolovao od disleksije, opetovano bih viđala Aleksa kako čita.
Sljedeći blagoslov – kada bih ih zapravo mogla izbrojiti – bio je kada me je Aleks upitao možemo li mu kupiti odijelo budući da je odlučio ići u Crkvu. Mislila sam da je mislio samo za Božić. No, na moje veliko iznenađenje, nastavio je ići u Crkvu i nakon praznika.
Sljedeći blagoslov činio mi se skoro previše za shvatiti. Aleks je objavio da će biti kršten. Nije trebao nikakvu pomoć od mene jer je dogovorio sve sam uz pomoć svojih prijatelja i misionara koji su ga podučavali. Gotovo nisam mogla vjerovati svojim očima kada je došao taj dan i kada sam mogla vidjeti svojeg sina u bijelom kako sklapa svete saveze.
Kasnije, kad je ispričao svoju priču o obraćenju, shvatila sam da su Aleksova bol i tuga bili teški, no isto su mu pomogli postati dovoljno ponizan da savije svoja koljena i zatraži pomoć. Aleks je objasnio: »Jedne večeri kada su mi bremena bila preteška za nositi, sjetio sam se riječi dobrog prijatelja koji me je podsjetio da se uvijek mogu moliti za pomoć. Te sam noći odlučio probati. Niti jedna druga vrata mi nisu bila otvorena, i budući da me je moja majka učila kako moliti, kleknuo sam i sklopio oči. Kada sam počeo moliti za pomoć predivan me je osjećaj preplavio. Nikada neću zaboraviti taj osjećaj. Osjetio sam čistu Kristovu ljubav. Osjetio sam da su moji problemi uzeti od mene. Moj očaj nije mi se vratio od tada, a ja sam blagoslovljen svjedočanstvom o Isusu Kristu. Moje se srce promijenilo i želio sam slijediti Isusa Krista.«
Nakon njegovog krštenja, potvrde i zaređenja u svećeništvo, Aleks je zamoljen da podijeli sakrament – svete simbole Spasiteljeve žrtve. Tada je ono što sam prije mnogo godina vidjela u hramu postalo živa stvarnost ispred mene. Potiho sam zahvalila Nebeskom Ocu za ono što sam doživljavala. To mi je bio sveti trenutak.
Priča je mogla završiti tu, ali na sreću nije. Od tada sam gledala kako pomirenje nastavlja djelovati u životu mojega sina. Sjećate se našeg nadahnutog predsjednika ogranka? Svjedočanstvo mojega sina nastavilo je rasti i poziv našeg predsjednika ogranka postao je stvarnost. Aleks je nedavno završio sa služenjem kao cjelodnevni misionar. Proveo je dvije godine posežući i pomažući drugima, kao što je Gospodin posegnuo prema njemu.
Zahvalna sam što sam Aleksova majka, no još sam zahvalnija na pomirenju Isusa Krista koje djeluje u životima svih nas.