Spasiteljeve spasonosne ruke
Dok sam odrastao u Arkansasu, jedno ljeto su me moji susjedi pozvali da im se pridružim par dana u kampiranju, ribolovu i kupanju na velikom akumulacijskom jezeru blizu Sadisa u Mississippiju. Proveli smo nekoliko dana uživajući u raznim aktivnostima na otvorenom.
Zadnjeg smo se dana kupali posljednji put prije povratka kući. Dok smo se moji prijatelji i ja nabacivali s loptom za plažu lopta je preletjela moju glavu i pala par metara iza mene. Vjetar je odmah počeo otpuhivati loptu od mene po površju vode. Krenuo sam za njom, ali ju je vjetar nastavio otpuhivati malo izvan mojeg dosega. Ubrzo sam dosegnuo oznake koje su označavale pličinu područja za kupanje. Lopta je bila otpuhana iza oznaka prema središnjem dijelu jezera.
Kada sam se približavao oznakama nisam razmišljao o plivanju dalje od njih. Lopta je bila daleko ispred mene i bio sam siguran da ću je uhvatiti. Naposljetku, prošao sam tečaj za spasitelja i s ponosom nosio simbol tečaja na svojim kupaćim gaćicama. Osjećao sam se ugodno u vodi i bio sam uvjeren da sam dovoljno snažan vratiti loptu.
Međutim, vjetar je nastavio otpuhivati loptu izvan mojeg dosega. Povremeno bih se dovoljno približio da bih je dotaknuo vršcima prstiju samo da bih ponovno vidio kako se odmiče. Naposljetku ju je nalet vjetra otpuhao daleko izvan mojeg dosega.
Nisam bio svjestan koliko sam daleko otplivao dok se nisam zaustavio da se odmorim. Voda mi se učinila tamnijom i hladnijom nego što je bila u plićem dijelu za plivanje. Kada sam pogledao unatrag prema obali vidio sam da sam blizu sredini jezera. Odlučio sam ostaviti loptu i plivati natrag prema obali. Bio sam umoran i istrošen, no nisam bio zabrinut. Bio sam mlad i osjećao sam se da ću biti dobro.
No, kada sam se pokušao vratiti do obale, vjetar koji je pomagao lopti djelovao je protiv mene. Činilo mi se da slabo napredujem bez obzira koliko sam naporno plivao. Moje su ruke i noge počele peči i boljeti me. Zaustavio sam se, počeo plivati psećim stilom i plutati na vodi pokušavajući skupiti snagu.
Tada sam čuo poznati zvuk – zvuk motornog čamca. Bio sam sretan i laknulo mi je što sam ubrzo vidio čovjeka u malom čamcu kako pristaje uz mene i nudi mi prijevoz do obale. Moje su ruke i noge bile izmorene. Nisam se mogao ni popeti u čamac, već sam prebacio ruku preko jedne strane i visio dok me je neznanac polako vukao natrag prema obali. Uhvatio sam se za jednu od oznaka, pustio brod, mahnuo u znak zahvalnosti i otplivao do obale.
Petnaest godina kasnije, ponovno sam se našao u nevolji. Dugo sam plivao u jezeru grijeha. Slijedio sam svjetovan tijek nakon što su me stvari male ili nikakve vrijednosti ostavile da se koprcam u dubokoj vodi. Moja je snaga bila istrošena i gubio sam nadu. Stvari kojima sam težio ostale su izvan mojeg dohvata i činilo mi se da će me tama obuzeti.
Zavapio sam Nebeskom Ocu u očaju. Spasitelj mi je došao u pomoć kada sam ga trebao najviše poput čovjeka u čamcu. Preko Božjeg proroka posljednjih dana vodio me je do Mormonove knjige. Vodio me je putem obraćenja i očistio me od mojih grijeha u vodama krštenja. Zatim me je postavio na uzvišeniji put na kojem sam od tada pokušao ostati.