Pomirenje Isusa Krista
U Getsemanskom vrtu
Starješina Orson F. Whitney (1855.-1931.) koji je kasnije služio u Zboru dvanaestorice apostola, kao mladi starješina usnuo je san toliko moćan da mu je promijenio njegov život zauvijek. Kasnije je napisao:
»Jedne sam noći usnuo san… da sam u Getsemanskom vrtu, svjedok Spasiteljeve agonije… Stajao sam iza drveta u prvom planu… Isus je s Petrom, Jakovom i Ivanom došao kroz male vratašca s moje desne strane. Ostavivši tamo trojicu apostola, nakon što im je rekao da se kleknu i mole, prešao je na drugu stranu gdje je i on kleknuo i molio: ‘Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ovaj kalež! Ali neka ne bude moja, nego tvoje volja!’
Dok se molio suze su tekle niz njegovo lice koje je bilo [okrenuto] prema meni. Toliko sam bio taknut prizorom da sam i ja plakao iz čistog suosjećanja s njegovom velikom tugom. Moje cijelo srce suosjećalo se s njim. Volio sam ga cijelom svojom dušom i žudio sam biti s njime kao s nikime drugim.
Zatim se je ustao i odšetao do mjesta gdje su apostoli klečali i spavali! Nježno ih je protresao, probudio ih i tonom nježnog prijekora, neokaljanim ni najmanjim iskazom ljutnje ili grđenja, upitao ih nisu li mogli bdjeti s njim sat vremena…
Vrativši se na svoje mjesto ponovno se molio, a onda se vratio i pronašao ih kako ponovno spavaju. Ponovno ih je probudio, prekorio, a zatim se vratio i molio kao i prije. Tri puta se to dogodilo, dok nisam bio savršeno upoznat s njegovom pojavom - lice, oblik i kretnje. Bio je otmjenog stasa i veličanstvenog izraza lica… Bog kakav je bio i jest, ipak krotak i ponizan poput djeteta.
Odjednom se činilo da su se okolnosti promijenile… Sada se sve odvijalo nakon raspeća, umjesto prije, a Spasitelj je s tom trojicom apostola sada stajao zajedno u grupi meni s lijeva. Uskoro su trebali otići i uzići na nebo. Više nisam mogao izdržati. Dotrčao sam od iza drva, pao pred njegove noge, obuhvatio ga oko koljena i preklinjao ga da me uzme sa sobom.
Nikada neću zaboraviti ljubazan i blag način na koji se zaustavio, podignuo me i zagrlio me. Bilo je tako jasno, tako stvarno da sam osjetio toplinu njegovih prsa na koja sam se naslonio. Zatim je rekao: ‘Ne, sine moj. Ovi su završili svoj posao i mogu poći sa mnom, no ti moraš ostati i dovršiti svoj posao.’ Još sam ga držao. Gledajući prema gore u njegovo lice, jer je bio viši od mene, iskreno sam ga preklinjao: ‘Onda mi obećaj da ću ti naposljetku doći.’ Ljupko se i nježno nasmiješio te odgovorio: ‘To u potpunosti ovisi o tebi.’ Probudio sam se jecajući i bilo je jutro.«1
Zašto pomirenje?
Ovaj nježan, osobni pogled na Spasiteljevu žrtvu punu ljubavi pogodan je uvod u značajnost pomirenja Isusa Krista. Uistinu, pomirenje Jedinorođenog Sina Božjega u tijelu je presudan temelj na kojem leži cijeli kršćanski nauk i najveći je izraz božanske ljubavi koja je ovom svijetu ikada dana. Njegova važnost u Crkvi Isusa Krista svetaca posljednjih dana ne može se dovoljno naglasiti. Svako drugo načelo, zapovijed i vrlina obnovljenog evanđelja povlači svoju značajnost iz tog osnovnog događaja.2
Pomirenje je bio predodređeni, ali dobrovoljan čin jedinorođenog Sina Božjeg u kojem je on ponudio svoj život i duhovnu bol kao oslobađajuću otkupninu za učinke Adamovog pada koji su zahvatili cijeli ljudski rod te za osobne grijehe onih koji se obrate.
Doslovno značenje engleske riječi pomirenje (Atonement) je očigledno: at-one-ment (jedno sa…), spajanje stvari koje su bile razdvojene ili udaljene. Pomirenje Isusa Krista bilo je neophodno zbog Adamovog razdvajajućeg prijestupa ili pada koje je donijelo dvije vrste smrti u svijet kada su Adam i Eva jeli plod sa stabla spoznaje dobra i zla.3 Tjelesna smrt donijela je odvajanje duha od tijela, a duhovna smrt udaljavanje i duha i tijela od Boga. Kao rezultat pada sve osobe rođene u smrtnost bit će podložne ovim dvjema vrstama smrti. No, moramo zapamtiti da je pad bio ključni dio božanskog nauma Nebeskog Oca. Bez njega niti jedno smrtno dijete ne bi bilo rođeno Adamu i Evi, i ne bi bilo ljudske obitelji da iskusi suprotnost i rast, moralnu slobodu izbora te radost uskrsnuća, otkupljenja i vječnog života.4
Potreba za ovim padom i pomirenjem koje će nadoknaditi za njega, objašnjena je na predsmrtnom vijeću na nebu na kojem su bili nazočni duhovi cijele ljudske obitelji i nad kojim je predsjedao Bog Otac. U ovom predsmrtnom okruženju Krist se dobrovoljno javio poštovati moralnu slobodu izbora cijelog ljudskog roda, čak i kada je pomirio za njihove grijehe. U postupku bi on Ocu vratio svu slavu za takvu otkupljujuću ljubav.5
Ovo beskonačno Kristovo pomirenje bilo je moguće zato što: (1) on je bio jedini bezgrešan čovjek koji je ikada živio na zemlji i time nije bio podložan duhovnoj smrti kao rezultatu grijeha; (2) bio je Očev Jedinorođenac i time je imao osobine božanstva koje su mu dale moć nad tjelesnom smrti;6 i (3) očito je bio jedini dovoljno ponizan i voljan na predsmrtnom vijeću da bude predodređen za tu službu.7
Darovi Kristovog pomirenja
Neki darovi proizašli od pomirenja su sveopći, beskrajni i bezuvjetni. To uključuje njegovu otkupninu za Adamov prvotni prijestup tako da se niti jedan član ljudske obitelji ne drži odgovornim za taj grijeh.8 Drugi sveopći dar je uskrsnuće od mrtvih svakog muškarca, žene i djeteta koje živi, živjelo je ili će ikada živjeti na zemlji.
Drugi aspekti Kristovog pomirbenog dara su uvjetni. Oni ovise o predanosti osobe u obdržavanju Božjih zapovijedi. Na primjer, dok je svim članovima ljudske obitelji besplatno dan oprost od Adamovog grijeha bez ikakvih vlastitih zasluga, nije im dan oprost od njihovih vlastitih osim ako se ne obvežu na vjeru u Krista, obrate od tih grijeha, budu kršteni u njegovo ime, prime dar Duha Svetoga i potvrdu u Kristovoj Crkvi te nastave dalje u vjernoj ustrajnosti ostatak životnog putovanja. Krist je o ovom osobnom izazovu rekao:
»Jer, gle, ja, Bog, pretrpjeh to za sve da ne bi trpjeli oni koji se obrate.
No, ne obrate li se oni, moraju trpjeti kao i ja.«9
Nadalje, iako je uskrsnuće tijela besplatan i sveopći Kristov dar kao rezultat njegove pobjede nad smrti, narav uskrslih tijela (ili »stupanj slave« koji mu se daje), kao i vrijeme uskrsnuća osobe, izravno je povezana s vjernošću osobe u ovom životu. Na primjer, apostol Pavao je pojasnio da će oni potpuno posvećeni Kristu »najprije… uskrsnuti«10 tijekom uskrsnuća. Suvremena objava pojašnjava različite stupnjeve uskrslih tijela,11 obećavajući najviši stupanj slave samo onima koji ostanu vjerni načelima i uredbama evanđelja Isusa Krista.12
Naravno, ni bezuvjetni niti uvjetni blagoslovi pomirenja nisu dostupni osim kroz Kristovu milost. Očito je da su bezuvjetni blagoslovi pomirenja nezarađeni, ali i uvjetne blagoslove ne može se u potpunosti zaslužiti. Živeći vjerno i obdržavajući Božje zapovijedi osoba može primiti dodatne povlastice, ali oni se još uvijek daju besplatno, nisu tehnički zarađeni. Mormonova knjiga jasno izjavljuje da »nitko živ ne može prebivati u nazočnosti Božjoj, ako li ne po zaslugama, milosrđu i milosti Svetoga Mesije«.13
Tom istom milošću Bog pruža spasenje malenoj djeci, mentalno hendikepiranima, onima koji su živjeli bez da su čuli evanđelje Isusa Krista i tako dalje: ovi su otkupljeni sveopćom moći Kristovog pomirenja i imat će priliku primiti puninu evanđelja nakon smrti, u duhovnom svijetu gdje duhovi prebivaju dok čekaju uskrsnuće.14
Patnja i pobjeda
Kako bi počeo ispunjavati zahtjeve pomirenja, bezgrešan Krist otišao je u Getsemanski vrt, kao što je starješina Whitney vidio u svojem snu, kako bi podnio agoniju duše koju je samo on mogao podnijeti. »Zapao je u strah i tjeskobu«, govoreći Petru, Jakovu i Ivanu: »Žalosna je duša moja do smrti.«15 Zašto? Zato što je podnio »boli svih ljudi, da, boli svih živih stvorova, muževa, žena i djece što pripadaju obitelji Adamovoj.«16 Iskusio je »napastovanje i bol tjelesnu, glad, žeđ i umor, i to više no što čovjek trpjeti može a da ne umre. Jer, gle, krv kaplje iz svake pore, tolika… mu [je] bi[la] tjeskoba«.17
Kroz ovu je patnju Isus otkupio duše svih muškaraca, žena i djece »da mu se milosrđem ispuni nutrina njegova po tijelu, da bi po tijelu upoznao kako u pomoć pritjecati narodu svojemu u slabostima njihovim.«18 Čineći to, Krist »siđe u donje krajeve« – uključujući svaku vrstu bolesti, slabosti i duboki očaj koje iskušavaju sva smrtna bića – kako bi mogao »sve obuhvati, da u svemu i po svemu bude svjetlo istinsko«.19
Krajnja samoća i mučna bol pomirenja započete u Getsemanskom vrtu dosegnule su svoj vrhunac kada je, nakon neizrecivog zlostavljanja od strane ruku rimskih vojnika i drugih, Krist s križa uzviknuo: »’Eli, Eli! Lema abakthani’ – a to znači: Bože moj! Bože moj! Zašto si me ostavio?«20 Čak se i priroda protresla zbog dubine te muke. »Nastane tama po svoj zemlji… Pomrča sunce.«21 »I gle! Hramski se zastor razdera na dvoje, od vrha do dna; zemlja se potrese, pećine se raspukoše«,22 prouzročivši da mnogi izjave: »Bog prirode trpi.«23 Naposljetku, čak i na očigled nepodnošljivo bilo je izdržano, a Isus je rekao: »Svršeno je!«24 »Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj.«25 Jednoga će dana negdje svaki ljudski jezik biti pozvan da prizna kao što je to učinio i rimski stotnik koji je svjedočio svemu tome: »Uistinu, ovaj bijaše Sin Božji!«26
Svakoj obazrivoj ženi i muškarcu je »stvar neusporedivog čuda«27 da dobrovoljna i milosrdna žrtva jednog bića može zadovoljiti beskrajnim i vječnim zahtjevima pravde, pomiriti za svaki ljudski prijestup i nedjelo, a time baciti cijelo čovječanstvo u sveobuhvatne ruke njegovog milosrdnog zagrljaja. No, tako to jest.
Citirajući predsjednika Johna Taylora (1808.–1887.): »Na nama neshvatljiv i neizreciv način on je nosio težinu grijeha cijelog svijeta. Ne samo Adama, već i njegovog potomstva, a čineći to otvorio je kraljevstvo nebesko, ne samo svim vjernicima i onima koji obdržavaju Božji zakon, već više od polovice ljudske obitelji koja je preminula prije nego su došli u zrele godine, kao i [onima] koji su… [umrli] bez zakona.«28
Kao što se starješina Whitney osjećao u svezi s ovim veličanstvenim darom i darivateljem, neka se i mi tako osjećamo: »Toliko sam bio taknut [darom] da sam i ja plakao iz čistog suosjećanja… Moje je cijelo srce suosjećalo s njim. Volio sam ga cijelom svojom dušom i žudio sam biti s njime kao s nijednom drugom osobom.« Izvršivši već pomirenje za nas, Krist je učinio svoj dio da učini tu žudnju stvarnom. Ostalo će ovisiti u potpunosti o nama.