Tko je Isus Krist?
Susrevši se s dvanaestoricom u Cezereji Filipovoj Isus je upitao: »Za koga me držite?« Šimun Petar, glavni apostol, odgovorio je: »Ti si Krist, Sin Boga živoga« (Matej 16:15-16). Kasnije je Petar svjedočio da je Isus »bio prije poznat (i predodređen), prije postanka svijeta« (1. Petrova 1:20). On bijaše »u početku kod Oca i Prvorođenac[je]« (NiS 93:21).
Kada je Očev naum, naum spasenja i sreće (vidi Alma 34:9), predstavljen (vidi Alma 42:5, 8) bila je potrebna osoba da pomiri te pruži otkupljenje i milosrđe svima koji će prihvatiti naum (vidi Alma 34:16; 39:18; 42:15). Otac je upitao: »Koga da pošaljem?« Onaj koji će biti poznat kao Isus slobodno je i voljno odabrao odgovoriti: »Evo me, mene pošalji« (Abraham 3:27). »Oče, budi volja tvoja i nek ti je slava u vjekove« (Mojsije 4:2).
Pripremajući se stvorena je zemlja: »Stvorih [zemlju] po Sinu koji je moj Jedinorođenac«, izjavio je Otac (Mojsije 1:33; vidi i Efežanima 3:9; Heleman 14:12; Mojsije 2:1).
Titule Isusa Krista
Prorocima Starog zavjeta bio je poznat kao Jahve (vidi Abraham 1:16; Izlazak 6:3). Prorocima je bio pokazan njegov dolazak: »Gle, Jaganjca Božjega, da, i to Sina Oca vječnoga« (1. Nefi 11:21; vidi i Ivan 1:14). Njegovoj majci je rečeno: »Nadjen[i mu] ime Isus… On će biti… Sin Previšnjega« (Luka 1:31-32).
Mnoge titule i imena opisuju njegovu božansku misiju i poslanje. On sam je podučavao: »Ja sam svjetlo i život svijeta. »Ja sam Alfa i Omega, početak i svršetak« (3. Nefi 9:18). »Ja sam vaš zagovornik kod Oca« (NiS 29:5; vidi i NiS 110:14). »Ja sam pastir dobri« (Ivan 10:11). »Ja sam Mesija, Kralj sionski, Stijena nebeska« (Mojsije 7:53). »Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, sigurno neće ogladnjeti [ili] ožednjeti« (Ivan 6:35). »Ja sam pravi trs, i moj je Otac vinogradar« (Ivan 15:1). »Ja sam uskrsnuće i život« (Ivan 11:25). »Ja sam… sjajna zvijezda Danica« (Otkrivenje 22:16), »Isus Krist, Otkupitelj [vaš], Velik[i] JA JESAM« (NiS 29:1).
On je Posrednik (vidi 1. Timoteju 2:5), Spasitelj (vidi Luka 2:11), Otkupitelj (vidi NiS 18:47), glava Crkve (vidi Efežanima 5:23), njezin zaglavni kamen (vidi Efežanima 2:20). U posljednji dan »će Bog – prema… Evanđelju [Isusa Krista] – suditi ljud[e]« (Rimljanima 2:16; vidi i Mormon 3:20).
»Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga Jedinorođenog Sina da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje« (Ivan 3:16); »otkupljenje, dakle, dolazi u Svetomu Mesiji, i po njemu, jer on je pun milosti i istine« (2. Nefi 2:6).
Proroka Josepha Smitha često su pitali: »Koja su temeljna načela vaše religije?«
»Temeljna načela naše religije su svjedočanstvo apostola i proroka o Isusu Kristu, o tome te da je umro, bio pokopan, ponovno ustao treći dan i bio uznesen na nebo; a sve druge stvari koje se odnose na našu religiju samo su dodaci tome.«1
Poniznost Isusa Krista
U vrijeme njegova uhićenja prije raspeća Gospodin je došao iz Getsemanskog vrta. U trenutku izdaje Petar je izvukao svoj mač protiv Malka, sluge velikog svećenika. Isus reče:
»Vrati mač svoj u korice…
Ili misliš da ne mogu zamoliti Oca da mi u ovaj čas pošalje više od dvanaest legija anđela« (Matej 26:52-53).
Tijekom cijelog podrugivanja, zlostavljanja, bičevanja i krajnje muke raspeća, Gospodin je ostao tih i ponizan – osim u jednom trenutku te silne drame koji otkriva samu bit kršćanskog nauka. Taj je trenutak došao tijekom suđenja. Sada je uplašeni Pilat rekao Isusu: »Meni ne odgovaraš? Ne znaš li da imam vlast osloboditi te i da imam vlast razapeti te« (Ivan 19:10).
Osoba može samo zamisliti tihu veličanstvenost kada je Gospod govorio: »Ne bi imao nada mnom nikakve vlasti… kada ti ne bi bilo dano odozgo« (Ivan 19:11). Ono što se desilo kasnije nije se ostvarilo zato što je Pilat imao vlast to provesti, već zato što je Gospodin imao volje to prihvatiti.
»Ja dajem život svoj«, rekao je Gospodin, »da ga opet uzmem.
Nitko mi ga ne može oduzeti, nego ga ja sam od sebe dajem. Imam vlast dati ga, imam vlast opet ga uzeti« (Ivan 10:17-18).
Pomirenje Isusa Krista
Prije i nakon raspeća mnogi su ljudi voljno dali svoje živote u nesebičnim, herojskim djelima. No, ni jedan se nije suočio s onim što je Krist pretrpio. Na njemu je bio teret svih ljudskih prijestupa, sve ljudske krivnje. A pomirenje je ovisilo o svemu tome. Kroz njegovo dobrovoljno djelo milosrđe i pravda mogli su biti izmireni, vječni zakoni održani, a to posredništvo postignuto, bez kojeg ni jedan smrtnik ne bi mogao biti otkupljen.
On je izborom prihvatio kaznu umjesto cijelog čovječanstva za ukupni zbroj svih opačina i izopačenosti, za brutalnost, nemoral, razvratnost i iskvarenost, za ovisnost, ubojstva, mučenja i užase – za sve što je ikada bilo ili će biti počinjeno na ovoj zemlji. Odabirući tako suočio se s čudesnom moći zloga koji nije bio ograničen tijelom niti podložan smrtnoj boli. To je bila Getsemanija!
Kako je pomirenje izvršeno ne znamo. Ni jedan smrtnik nije gledao kako je zlo pobjeglo i u sramu se skrilo pred svjetlom tog čistog bića. Sva opačina ne može ugasiti to svijetlo. Kada je to što je učinjeno bilo gotovo otkupnina je bila plaćena. I smrt i pakao prepustili su svoje pravo na sve koji se žele obratiti. Ljudi su konačno bili slobodni. Sada je svaka duša koja je ikada živjela mogla odabrati dotaknuti to svijetlo i biti otkupljena.
Tom beskrajnom žrtvom, »po Kristovu Pomirenju sav [se] ljudski rod može spasiti pokoravanjem evanđeoskim zakonima i uredbama« (Članci vjere 1:3).
»Pomirenje« u Svetim pismima
Engleska riječ za pomirenje, atonement, sastoji se zapravo od tri riječi: at-one-ment, što znači postaviti jednako; jedno s Bogom; izmiriti, pomiriti, okajati.
No, znate li da se riječ pomirenje pojavljuje samo jednom u Novom zavjetu na engleskom? Samo jednom! Citiram iz Pavlovog pisama Rimljanima:
»Krist… je umro… za nas…
Jer ako smo izmireni s Bogom smrću njegova Sina dok smo još bili neprijatelji, mnogo ćemo se sigurnije, već izmireni, spasiti njegovim životom.
Ali ne samo to već se i ponosimo u Bogu po našem Gospodinu Isusu Kristu, po kome smo sada postigli izmirenje« (Rimljanima 5:8, 10-11; kurziv nadodan).
Samo se tada riječ pomirenje pojavljuje u Novom zavjetu na engleskom. Pomirenje, od svih riječi! To je bila nepoznata riječ jer se u Starom zavjetu puno koristila u vezi s Mojsijevim zakonom, ali samo jednom u Novom zavjetu. Mislim da je to izvanredno.
Znam samo jedno objašnjenje. Zato se osvrćemo u Mormonovu knjigu. Nefi svjedoči da je Biblija jednom »sadržava[la]… puninu radosne vijesti Gospodinove, o čemu svjedoče dvanaestorica apostola« te »to po rukama dvanaestorice apostola Jaganjčevih iziđe od Židova k poganima, vidjet ćeš osnutak velike i odvratne crkve koja je najodvratnija vrhu svih drugih crkava. Jer, gle, ukloniše oni iz radosne vijesti Jaganjčeve mnoge dijelove koji su jasni i najdragocjeniji, a uz to i mnoge saveze Gospodnje oni ukloniše« (1. Nefi 13:24, 26).
Jakov je veliku i odvratnu crkvu opisao sljedećim riječima: »Stoga će poginuti onaj koji zavojšti protiv Siona, i Židov i poganin, i rob i slobodan, i muško i žensko. Oni su, naime, ona bludnica cijele zemlje. Jer tko nije sa mnom, protiv mene je, riječ je Boga našega« (2. Nefi 10:16).
Nefi je isto rekao: »Zbog mnogo toga jasnoga i dragocjenoga što bi uklonjeno iz knjige… veoma [se] mnogi spotiču, da, toliko da Sotona ima veliku moć nad njima« (1. Nefi 13:29). On je zatim proricao da će dragocjene stvari biti obnovljene (vidi 1. Nefi 13:34-35).
I bile su obnovljene. U Mormonovoj knjizi se riječ pomiriti u glagolskom obliku pojavljuje 39 puta. Citiram samo jedan stih iz Alme: »A eto, naum milosrđa ne bi se mogao obistiniti da nije izvedeno pomirenje. Sam, dakle, Bog izvodi pomirenje za grijehe svijeta, da obistini naum milosrđa, da udovolji zahtjevima pravde, da bi Bog bio savršen, pravičan Bog, a k tomu i milosrdan Bog« (Alma 42:15; kurziv nadodan).
Samo jednom u Novom zavjetu, ali 39 puta u Mormonovoj knjizi. Postoji li bolji svjedok da je Mormonova knjiga uistinu još jedan zavjet Isusa Krista?
I to nije sve. Riječi pomiriti i pomirenje se u Nauku i savezima pojavljuju pet puta, a u Dragocjenom biseru dva puta. Četrdeset sedam referenci izuzetne važnosti. I to nije sve! Stotine drugih stihova pomažu objasniti pomirenje.
Sloboda izbora
Gospodin je bez prisile podnio cijenu pomirenja jer j e sloboda izbora vladajuće načelo. Sloboda izbora se prema naumu mora poštovati. Tako je bilo od početka, od Edena.
»Reče Gospod Henoku: Pogledaj tu svoju braću. Ona su djelo ruku mojih, i ja im spoznaju dadoh u dan kad ih stvorih. A u vrtu edenskomu dadoh čovjeku opredjeljivanje njegovo« (Mojsije 7:32).
Adam je u svojem glavnom trenutku kušnje donio odluku bez obzira na sve drugo što se dogodilo u Edenu. Nakon što je Gospodin zapovjedio Adamu i Evi da se množe i napuče zemlju, zapovjedio im je i da ne jedu sa stabla spoznaje dobra i zla. Rekao je: »No, možeš sam birati, jer ti je to dano. Ali, sjeti se da ja to zabranjujem, jer u onaj dan u koji s njega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti« (Mojsije 3:17).
Previše toga bi se prekršilo uvođenjem čovjeka u smrtnost na silu. To bi bilo suprotno samom zakonu ključnom za naum. Naum je predviđao da bi svako Božje duhovno dijete trebalo dobiti smrtno tijelo i biti iskušano. Adam je uvidio da tako treba biti i donio odluku. »Adam pade da bi ljudi bili, a ljudi jesu da bi radost imali« (2. Nefi 2:25).
Adam i Eva su se usudili krenuti dalje množiti se i napučiti zemlju kao što im je bilo i zapovjeđeno. Stvaranje njihovih tijela na Božju sliku kao zasebno stvaranje bilo je ključno za naum. Njihov naknadni pad bio je ključan kako bi se stanje smrtnosti ostvarilo i kako bi se naum mogao nastaviti.
Nužnost pomirenja
Nefi je opisao što bi se dogodilo našim tijelima i dusima da » beskrajno pomirenje« nije izvršeno. »Naši bi dusi«, rekao je, »morali postati poput [đavla]« (vidi 2. Nefi 9:7-10).
Rijetko kada koristim riječ apsolutno. Rijetko kada pristaje. Sada ću je iskoristiti dva puta.
Zbog pada je pomirenje bilo apsolutno ključno kako bi se uskrsnuće moglo dogoditi i tjelesna smrt nadvladati.
Pomirenje je za ljude bilo apsolutno ključno kako bi se očistili od grijeha i nadvladali drugu smrt, duhovnu smrt koja je odvajanje od našeg Oca na Nebu, jer nam Sveta pisma osam puta kažu da ništa nečisto ne može ući u Božju nazočnost (vidi 1. Nefi 10:21; 15:34; Alma 7:21; 11:37; 40:26; Heleman 8:25; 3. Nefi 27:19; Mojsije 6:57).
Te svetopisamske riječi: »Možeš sam birati, jer ti je to dano« (Mojsije 3:17), upoznali su Adama, Evu i njihovo potomstvo sa svim rizicima smrtnosti. Ljudi su u smrtnosti slobodni birati, a svaki odabir snosi posljedice. Odluka koju je Adam donio potkrijepila je zakon pravde koji je zahtijevao da kazna za neposlušnost bude smrt.
No, te riječi izrečene na sudu: »Ne bi imao nada mnom nikakve vlasti… kada ti ne bi bilo dano odozgo« (Ivan 19:11), dokazale su da je milosrđe na ravnopravnoj razini. Otkupitelj je poslan otplatiti dug i osloboditi ljude. To je bio naum.
Almin sin Korijanton smatrao je nepoštenim što kazne moraju pratiti grijeh, da mora postojati kazna. U nadahnutoj lekciji Alma je podučavao svojeg sina, a tako i nas, o naumu otkupljenja. Alma je govorio o pomirenju i rekao: »A do obraćenja ljudi ne mogaše doći da ne bijaše kazne« (Alma 42:16).
Ako je kazna cijena koju obraćenje zahtijeva, onda dolazi po povoljnoj cijeni. Posljedice, pa i one bolne, štite nas. Tomu nas podučava jednostavna stvar poput dječjeg plača boli kada mu prst dotakne vatru. Kada ne bi bilo boli, vatra bi mogla progutati dijete.
Blagoslovi obraćenja
Spremno priznajem da ne bih pronašao mir niti sreću ili sigurnost u svijetu bez obraćenja. Ne znam što bih učinio kada za mene ne bi bilo načina da izbrišem svoje pogreške. Mučenje bi mi bilo više nego bih mogao podnijeti. Možda je drugačije s vama, ali ne sa mnom.
Pomirenje je učinjeno. Uvijek i stalno nudi pomilovanje od prijestupa i smrti ako se samo pokajemo. Obraćenje je klauzula bijega u svemu tome. Ono je ključ s kojim možemo otključati zatvor iznutra. Taj nam je ključ nadomak ruke, a sloboda izbora je naša da ju iskoristimo.
Kako je božanstveno dragocjena sloboda, kako besprijekorno vrijedna sloboda izbora.
Lucifer na pametan način manipulira našim odabirima, varajući nas o grijehu i posljedicama. On i njegovi anđeli nas iskušavaju da budemo nedostojni, pa čak i opaki. No ne može, kroz cijelu vječnost i sa cijelom svojom moći, ne može nas uništiti u potpunosti, ne bez našeg osobnog pristanka. Da je sloboda izbora dana čovjeku bez pomirenja bila bi to pogibeljna pogreška.
Stvoreni na njegovu sliku
U Postanku, Mojsiju, Abrahamu, Mormonovoj knjizi i tijekom podarivanja podučeni smo da je čovjekovo smrtno tijelo stvoreno na sliku Boga u zasebnom stvaranju. Da je stvaranje ostvareno na drugačiji način ne bi bilo pada.
Kada bi ljudi bili samo životinje logika nalaže da bi sloboda bila bez odgovornosti.
Kako dobro znam da među učenim ljudima postoje oni koji gledaju prema životinjama i kamenju da bi pronašli čovjekovo porijeklo. Ne gledaju u sebe da pronađu duh unutra. Obučavaju se mjeriti stvari vremenom, tisućama i milijunima, i kažu da su ove životinje zvane ljudi nastale slučajno. Sve su to slobodni činiti jer je sloboda izbora njihova.
No, sloboda izbora je i naša. Mi gledamo prema gore i u svemiru vidimo djela Božjih ruku i mjerimo stvari u epohama, eonima, razdiobama i vječnostima. Mnoge stvari koje ne znamo prihvaćamo s vjerom.
No, ovo znamo! Sve je osmišljeno »prije nego svijet postade« (NiS 38:1; vidi i NiS 49:17; 76:13, 39; 93:7; Abraham 3:22-25). Događaji od stvaranja do konačne, zaključne scene nisu temeljeni na slučajnosti, temeljeni su na odabiru! Tako je naumljeno.
To znamo! Znamo tu jednostavnu istinu! Da nije bilo stvaranja i pada, ne bi bilo potrebe za pomirenjem niti da Otkupitelj posreduje za nas. Tada ne bi bilo niti Krista.
Simboli pomirenja
U Getsemanskom vrtu i na Golgoti prolivena je Spasiteljeva krv. Pasha je uvedena stoljećima ranije kao simbol i prilika stvari koje trebaju doći. Bila je to uredba koju je trebao obdržavati zauvijek (vidi Izlazak 12).
Kada je pošast smrti određena nad Egiptom svakoj Izraelskoj obitelji bilo je zapovjeđeno prinijeti janje, prvorođeno, muško i bez mane. Ovo pashalno janje zaklano je bez slamanja ijedne kosti, a njegovom krvlju označeni su nadvratnici i dovratnici. Gospodin je obećao da će anđeo zatornik mimoići tako označene domove i neće pobiti one unutra. Spašeni su jaganjčevom krvlju.
Nakon Gospodinovog raspeća zakon žrtve više nije zahtijevao prolijevanje krvi. Kao što je Pavao podučavao u Hebrejima to je bilo svršeno: »Jedanput zauvijek… jedn[a] žrtv[a] za grijehe« (Hebrejima 10:10, 12). Od tada je žrtva trebala biti srce skršeno i duh raskajan – obraćenje.
Pashe bi se zauvijek sjećali kroz sakrament u kojem obnavljamo svoje saveze krštenja i blagujemo u spomen tijela Jaganjca Božjega te njegove krvi koja je prolivena za nas.
Nije mala stvar što se ovaj simbol ponovno pojavljuje u Riječi mudrosti. Povrh obećanja da će sveci ovog naraštaja koji budu poslušni dobiti zdravlje i velika blaga spoznaje, stoji i sljedeće: »A ja, Gospod, dajem im obećanje da će ih anđeo zatornik mimoići, kao i sinove Izraelove, i neće ih pobiti« (NiS 89:21).
Ne mogu vam pribrano reći kako se osjećam u svezi s pomirenjem. Ono dodiruje najdublje osjećaje zahvalnosti i obveze. Moja duša poseže za njim koji ga je izvršio, Kristom, našim Spasiteljem kojem sam ja svjedok. Svjedočim o njemu. On je naš Gospodin, Otkupitelj, Posrednik pred Ocem. Otkupio nas je svojom krvlju.
Ponizno se pozivam na Kristovo pomirenje. Ne vidim nikakvog srama u klečanju i štovanju našeg Oca i njegovog Sina. Jer je sloboda izbora moja i to odabirem činiti!