»Iscijeljena u hramu«, Lijahona, rujan 2023.
Glasovi svetaca posljednjih dana
Iscijeljena u hramu
U hramu sam osjetila duboko uvjerenje da me Gospodin voli i svjestan je mojih muka.
Fotografija s ljubaznošću autora; pozadinska fotografija hrama Durban Južna Afrika, Matthew Reier
Naš je prvi sin bio mrtvorođen 2017. godine. Devet mjeseci prije posvećenja hrama Durban Južna Afrika 2020., naš je drugi sin bio mrtvorođen.
U to sam se vrijeme osjećala poput Ane iz Starog zavjeta. Bila sam »ojađena u duši [i] pomoli[la] se… Jahvi, plačući gorko« (1 Samuel 1:10).
Osjećala sam se bespomoćno i ljutito, i bila sam u mučnim bolovima. Borila sam se emocionalno, fizički i duhovno. Držati se za šipku bilo je kao da se držim za končić koji je postupno klizio iz mojih ruku. Doista sam gorjela u »talioniku nevolje« (Izaija 48:10).
Toliko sam zahvalna što sam primila pomoć i iscjeljenje od svoje obitelji, Svetih pisama i molitve. Također sam primila pomoć od savjetnika. Vrhunac mojeg iscjeljenja, međutim, došao je u hramu.
Kad sam počela služiti u hramu, počela sam biti ispunjena povećanim svjetlom. Tamo sam se osjećala kod kuće. Također sam osjetila duboko uvjerenje da me Gospodin voli i svjestan je mojih muka.
Dok sam nastavila služiti u domu Gospodnjem, počela sam gledati imena svojih predaka na drugačiji način. To nisu bila samo imena. Na primjer, shvatila sam da je jedan predak bila kći, majka, baka, tetka, sestra, nećakinja. Njezina je smrt sigurno bila teška za preživjelu rodbinu. No blagoslovi ponuđeni njoj u hramu kroz svete zastupničke uredbe čine veliku i slatku radost koja nadilazi bilo kakvu bol koju su njezini živući rođaci možda osjećali u vrijeme njezine smrti.
To me razumijevanje blagoslovilo dok sam razmišljala o našim dragocjenim dječacima, vječnoj naravi naših duhova i naumu spasenja Nebeskog Oca. Gubitak naših dječaka potiče me da dam sve od sebe kako bih živjela evanđelje.
Neki su dani i dalje teži od drugih. No, pridržavanje mojih obećanih saveza čini te dane lakšima.
Da posudim riječi predsjednika Russella M. Nelsona: »Jako nam nedostaj[u naši sinovi]. Međutim, zbog obnovljenog evanđelja Isusa Krista, ne brinemo se za nj[ih]. Dok nastavljamo poštivati naše saveze s Bogom, živimo u iščekivanju da ćemo ponovno biti s nj[ima].«1