»Zahvalna što ga ‘čuj[em]’«, Lijahona, rujan 2023.
Zahvalna što ga »čuj[em]«
Imam teškoća sa slušanjem u crkvi, no ova mi je priča iz Novog zavjeta pomogla drugačije vidjeti moju situaciju.
Većinu svojeg života imala sam značajan gubitak sluha i mogu razumjeti samo dvadeset posto onoga što se govori za govornicom tijekom većine crkvenih sastanaka. Povremeno se zbog svoje gluhoće osjećam usamljeno i odvojeno, kao kada se zajednica smije govornikovom šaljivom komentaru, a ja ne zato što ga nisam čula. I nisam bila jedina. Stariji članovi odjela povjerili su mi se da i oni također imaju poteškoća sa sluhom.
Ponekad, nakon što se borim s razumijevanjem tihog govornika na sakramentalnom sastanku ili kada učitelj Nedjeljne škole izjavi da nema potrebe koristiti mikrofon jer svi mogu čuti, pitam se zašto uopće idem u crkvu kada tako malo mogu čuti. Ne bi li moje vrijeme bilo bolje provedeno kod kuće čitajući lekcije iz priručnika Dođi i slijedi me ili proučavajući Sveta pisma?
Ipak, željela sam biti poslušna i nastavila sam pohađati sa svojom obitelji kako bih obnovila svoje krsne saveze i spominjala se Spasitelja blagovanjem sakramenta. Uvijek je bio blagoslov osjetiti Duha i uvijek sam se osjećala potaknuta onim stvarima koje sam mogla čuti.
Jedne je nedjelje veliki vijećnik koji je govorio na sakramentalnom sastanku imao jedan od onih jasnih, projicirajućih glasova koji su olakšali slušanje. Govorio je o priči iz Novog zavjeta o ženi koja je dvanaest godina patila od krvarenja te je imala vjeru da će biti iscijeljena ako može posegnuti i dotaknuti Isusovu haljinu dok je on prolazio (vidi Luka 8:43–48).
Govornik je zatim ponudio dirljiv uvid koji me duboko pogodio, objašnjavajući da bi zbog svojeg stanja ta žena bila smatrana nečistom i najvjerojatnije joj ne bi bilo dopušteno ići u crkvu. Gotovo 12 godina!
Posljedice toga oduzele su mi dah. Iako bolesna, ta žena vjerojatno nije bila toliko oboljela da nije mogla ići u crkvu, barem povremeno. No zbog društvenih prilika tog vremena, nije joj bilo dopušteno prisustvovati. Kakva strašna kušnja za osobu vjere!
Dok sam razmišljala o boli koju je sigurno osjećala kojom joj je bilo zabranjeno da štuje Boga s drugim vjernicima zbog njezina tjelesnog stanja – nečega nad čim nije imala kontrolu – Duh mi je otvorio oči kako je njezina situacija slična mojoj. Dobila sam razumijevanje da iako nisam mogla biti potpuni sudionik, barem sam imala povlasticu pohađati crkvu i slušati ono što mogu. Ova žena nije imala takav odabir. Osjećala sam se posramljeno zbog vremena kada sam ukratko razmatrala ostati kod kuće.
Bog je odmah progovorio mojem srcu, dajući mi do znanja da nije želio da se osjećam krivom. Želio je da se osjećam zahvalno – zahvalno za povlasticu odlaska u crkvu i jačanja povezivanjem s vjernim Kristovim učenicima. Iako nisam mogla čuti sve, mogla sam razumjeti neke stvari – i svaka je blagoslovila moj život. Također su bili posebni trenutci kada mi je Duh pomogao razumjeti te stvari koje nisam mogla čuti.
Osjetila sam zahvalnost za slobodu štovanja Boga i uživanja u blagoslovima odlaska u njegov dom. Duh mi je posvjedočio da je bilo daleko, daleko bolje za mene biti na crkvenim sastancima, blagovati sakrament i učiti što sam mogla, nego ne prisustvovati.
Tog se dana moj stav promijenio. Umjesto osjećaja sjete zbog mojih ograničenja, mir je ispunio moje srce i ja sam odlučila usredotočiti se na blagoslove pohađanja Crkve. Odlučila sam uložiti iskreni trud biti zahvalna za ono što sam mogla čuti umjesto biti obeshrabrena zbog onoga što nisam.
Starješina Dieter F. Uchtdorf iz Zbora dvanaestorice apostola rekao je: »Biti zahvalan u trenucima nevolje ne znači da smo zadovoljni našim okolnostima. To znači da očima vjere gledamo dalje od naših današnjih izazova.«1 Žena koja je posegnula kako bi dotaknula Isusovu haljinu bila je divan podsjetnik da imam dovoljno vjere u Gospodina da vidim povrh svojih ograničenja i dovoljno povjerenja u Boga da znam kako će me on blagosloviti da se uzdignem iznad svojih fizičkih ograničenja.
Život dolazi sa svakojakim izazovima koji nas oporezuju duhovno, emocionalno ili tjelesno, no čak i tijekom razdoblja nevolje, potaknuti smo biti zahvalni za blagoslove koje uživamo. Gospodin je rekao:
»Zaista kažem vama prijatelji moji, ne bojte se, nek se srca vaša utješe; da, radujte se uvijek, i u svemu dajte zahvale…
A sve ono čime bijaste ucviljeni djelovat će zajedno za dobro vaše, i na slavu imena mojega, govori Gospod« (Nauk i savezi 98:1, 3).
Autorica živi u Uti u SAD-u.