»Htio bih da se sjetite«, Lijahona, rujan 2023.
»Htio bih da se sjetite«
Mosija 5:12
Svakome su od nas dani osobni podsjetnici na Krista. Gledajte prema njima i sjetite ga se.
Detalj sa slike Krist i bogati mladić, Heinrich Hofmann
Kao dio našega smrtnog iskustva, svi smo podložni ne samo velu zaborava, već i stanju zaborava. Veo zaborava uzrokuje da zaboravimo prizore i istine koje smo spoznali u našem predsmrtničkom stanju. Naše stanje zaborava navodi nas da zaboravimo i odlutamo od istina koje smo naučili ili ponovno spoznali u ovom životu. Osim ako ne prevladamo svoje palo stanje zaborava, prirodno ćemo postati »hitri… činiti bezakonje, no spori spomenuti se Gospoda Boga [našega]« (1 Nefi 17:45).
Podsjetnici na Krista
Sa svakom zapovijedi koju daje, Bog obećava da će »pripravi[ti] put za [nas] da mo[žemo] izvršiti ono što [nam] zapovjedi« (1 Nefi 3:7). Kako bismo mogli biti poslušni njegovoj zapovijedi da se sjećamo, Gospodin je pripremio podsjetnike.
Doista, sve je stvoreno i načinjeno da svjedoči i podsjeća nas na Krista (vidi Mojsije 6:63, vidi i Alma 30:44). Namijenjeno je, na primjer, da ga se sjećamo »kad šumama i proplancima lutam[o], a ptica pjev se zrakom razlijeva«.1 Čak i stijene mogu klicati kao svjedočanstvo i podsjetnik na Isusa (vidi Luka 19:40). Zapravo, cijela Zemlja, i čujno i vizualno, iznosi veličanstveno svjedočanstvo i nudi zapanjujuće podsjetnike na svojeg Stvoritelja.
Naizgled nasumični podsjetnici u svim stvorenjima prošireni su formalnijim podsjetnicima koje pronalazimo u svetim uredbama. Abinadi je naučavao da su drevnom Izraelu dane stroge uredbe za kako bi »ih održa[le] u sjećanju na Boga i dužnost njihovu prema njemu« (Mosija 13:30). Suvremeni su proroci podučavali isto. Predsjednik Spencer W. Kimball (1895. – 1985.) izjavio je: »Pretpostavljam da nikada ne bi bilo otpadnika, nikada ne bi bilo zločina, kad bi se ljudi sjetili, doista se sjetili, stvari koje su sklopili na površini vode ili na sakramentalnom stolu i u hramu«.2
Kristovo je Pomirenje i sveopće i individualno. Kao i njegovi podsjetnici. Stoga, uz istovrsne uredbe koje se nude svima, on nam daje različite i personalizirane podsjetnike na sebe. Na primjer, obično glina ili blato vjerojatno neće prouzročiti da se mnogi ljudi sjete Isusa ili da bujaju osjećajima i zahvalnošću za njega. Ipak, čovjek čiji je vid bio obnovljen kada je Isus premazao njegove oči glinom vjerojatno se s nježnošću sjećao Isusa svaki put kad je vidio glinu – blato! (vidi Ivan 9:6–7). Nije vjerojatno ni da je Naaman ikada mogao vidjeti rijeku, pogotovo Jordan, ne razmišljajući o Gospodinu koji ga je tamo iscijelio (vidi 2 Kraljevima 5:1–15). Svakome je od nas dan jedan ili više osobnih podsjetnika na Krista. Gledajte prema njima i sjetite ga se.
Svjedočenje o Kristu
Zapisi i povijest dodatne su stvari koje je Gospodin pripremio da nam pomognu obdržavati njegovu zapovijed da se sjećamo. Sveta pisma – zapisi o Božjim odnosima s njegovom djecom – često govore o iznošenju svjedočanstva ili »svjedočenju« o njemu (vidi 2 Korinćanima 8:3; 1 Ivanova 5:7; 1 Nefi 10:10; 12:7; Nauk i savezi 109:31; 112:4).
Sveti zapisi, uključujući osobne dnevnike, pomažu nam svjedočiti. Duboki trenutci s Duhom dar su koji, u tom trenutku, vjerujemo da nikada nećemo zaboraviti. No naše stanje zaborava uzrokuje da čak i rezonantnost najdubljih iskustava izblijedi s vremenom. Natuknica u dnevniku, fotografija ili zapis mogu nam pomoći ne samo prisjetiti se dubokih trenutaka, već i vratiti osjećaje i Duha kojeg smo osjetili. Ne iznenađuje, stoga, da je prva zapovijed nakon što je Crkva uspostavljena u ovoj rasporedbi bila: »Zapis će se voditi među vama« (Nauk i savezi 21:1). Ispravno vođenje zapisa povećava naše pamćenje i može nas uvjeriti u naše greške i dovesti nas Bogu (vidi Alma 37:8).
Naposljetku, naravno, možemo svjedočiti o istini jer smo primili svjedočanstvo o istini od Duha Svetoga koji je »svjedočanstvo neba« (Mojsije 6:61). U ovoj ulozi Duh Sveti bilježi istinu na »pločama tjelesnim [našeg] srca« (2 Korinćanima 3:3). Pomaže nam sjetiti se Krista i svega što nas je podučio (vidi Ivan 14:26).
Veza između Isusa, zapisa, Duha Svetoga i sjećanja izložena je u Moroniju 10:3–5. Obećano nam je da će nam, ako čitamo Mormonovu knjigu, sveti zapis, u duhu sjećanja i pitamo Boga u ime Kristovo iskrena srca, s pravom nakanom i vjerom u Krista, Duh Sveti očitovati istinitost zapisa. A ako je taj određeni zapis istinit, onda Isus jest Krist.
Alma Arise [Alma, ustani], Walter Rane
Sjetite se biti otkupljeni
Sjećanje na Isusa vodi k otkupljenju i spasenju. Razmotrite ulogu koju je sjećanje imalo u otkupljenju mladog Alme. Kada se anđeo ukazao Almi, predao je zapovijed Almi da »ne nastoj više uništavati crkvu«. No čak i prije nego što je iznio taj nalog, anđeo je izjavio: »Sjeti se sužanjstva otaca svojih… i sjeti se kako li velika djela [Krist] učini za njih; jer oni bijahu u ropstvu, i on ih izbavi« (Mosija 27:16, isticanje dodano).
Anđelov nalog da se sjeti nije bio samo mudra smjernica sa širokom primjenom. Za Almu je to bio određeni trag, brižan nagovještaj, o tome kako može preživjeti iskustvo koje ga je umalo dovelo do smrti.
Dvadeset i nešto godina kasnije, Alma je iznio svojem sinu Helamanu, dramatičnim opisom, kroz što je prošao dok je tri dana ležao paraliziran i bez riječi, »kajući se gotovo do smrti« (Mosija 27:28). Nakon što je anđeo otišao, Alma se doista sjetio; no, sve čega se mogao sjetiti bili su njegovi grijesi.
»Bijah raspet vječnom mukom«, prisjetio se Alma. »Da, spominjah se svih grijeha i bezakonja svojih, zbog kojih bijah mučen bolima pakla« (Alma 36:12–13). Pomisao da stoji pred Bogom ispunila je Almu tako »neizrecivom stravom« da je pomislio pobjeći, ne samo umiranjem, već »iščeznuti i dušom i tijelom« (Alma 36:14–15).
Ovdje bismo trebali zastati i razumjeti: Alma nije samo platio neku strašnu trodnevnu kaznu koja je unaprijed određena kao prikladna posljedica za njegove grijehe. Ne, bio je na prvom redu – prva tri dana – »opasan… vječnim verigama smrti« (Alma 36:18; isticanje dodano).
Zasigurno, ostao bi u ovom strašnom stanju nakon tri dana – neodređeno – da nije bilo činjenice da se, milosrdno, nekako, odnekuda, sjetio da je njegov otac prorokovao »o dolasku nekog Isusa Krista, Sina Božjega, da pomiri za grijehe svijeta«. Zatim je rekao:
»Evo, čim um moj uhvati ovu misao, ja zavapih u srcu svojemu: O Isuse, ti Sine Božji, iskaži milosrđe prema meni, koji sam u žuči gorčine, i opasan sam vječnim verigama smrti.
I evo gle, kad to pomislih, ne mogah se više sjetiti boli svojih; da, ne bijah više silno uznemiren sjećanjem na grijehe svoje« (Alma 36:17–19).
Alma je slijedio anđelovu zapovijed da se sjeti. Sjetio se Isusa. I baš kao što je Isus izbavio Almine očeve iz njihova sužanjstva, izbavio je Almu iz njegova.
Kakvo nježno milosrđe i moćno izbavljenje! Kakva zapanjujuća promjena srca i uma! Alma, koji je samo nekoliko trenutaka ranije pomislio pobjeći od Božje nazočnosti iščeznućem, sada je zamišljao Boga i njegove svete anđele i »čeznu[o je] biti ondje« (Alma 36:22).
Ovu je čudesnu preobrazbu aktiviralo je jednostavno sjećanje. Almino iskustvo daje doslovno značenje posljednjim riječima posljednje propovijedi kralja Benjamina: »A sad, o čovječe, sjeti se i propasti nemoj« (Mosija 4:30).
On se sjeća nas
Dok se nastojimo uvijek sjećati Isusa, važno je imati na umu da se on uvijek sjeća nas. Krist nas je urezao u svoje dlanove (vidi Izaija 49:16). Razmislite o tome – dobrohotni Isus nas neće, ne može, zaboraviti, no ipak on tako lako i voljno zaboravlja naše grijehe koji su ga tako ranili.
Toga se vrijedi sjetiti.