1 I sad, ja, Nefi, govorim o proroštvima o kojima otac moj govoraše, gledom na Josipa, koji bijaše odveden u Egipat.

2 Jer gle, on doista prorokovaše o svemu potomstvu svojemu. A od proroštava koja on zapisa nema mnogo većih. I on prorokovaše o nama, i našim budućim naraštajima; a ona su zapisana na mjedenim pločama.

3 Dakle, nakon što otac moj okonča govoriti o proroštvima Josipovim, on pozva djecu Lamanovu, sinove njegove i kćeri njegove, te im reče: Gle, sinovi moji i kćeri moje, koji ste sinovi i kćeri prvorođenca mojega, htio bih da priklonite uho riječima mojim.

4 Jer Gospod Bog reče: Ukoliko budete obdržavali zapovijedi moje napredovat ćete u zemlji; a ukoliko ne budete obdržavali zapovijedi moje bit ćete isključeni iz nazočnosti moje.

5 No gle, sinovi moji i kćeri moje, ne mogu sići u grob svoj, a da ne ostavim blagoslov na vama; jer gle, znadem da, budete li odgajani u skladu s putem kojim trebate ići, nećete odstupiti od njega.

6 Stoga, budete li prokleti, gle, ostavljam blagoslov svoj na vama, da bi kletva mogla biti skinuta s vas, a odgovornost bude stavljena na glave roditelja vaših.

7 Stoga, zbog blagoslova mojega Gospod Bog neće dopustiti da vi propadnete; stoga, bit će milosrdan prema vama i prema potomstvu vašemu zauvijek.

8 I dogodi se, nakon što otac moj okonča govoriti sinovima i kćerima Lamanovim, on naredi da se sinovi i kćeri Lemuelove dovedu preda nj.

9 I on prozbori njima, govoreći: Gle, sinovi moji i kćeri moje, koji ste sinovi i kćeri drugoga sina mojega; gle, ostavljam na vama isti blagoslov koji ostavih na sinovima i kćerima Lamanovim; stoga, nećete posvema biti uništeni; nego će na kraju potomstvo vaše biti blagoslovljeno.

10 I dogodi se, kad otac moj okonča govoriti njima, gle, on prozbori sinovima Jišmaelovim, da, čak i cijelom domu njegovom.

11 I nakon što okonča govoriti njima, on prozbori Samu, govoreći: Blagoslovljen si ti, i potomstvo tvoje; jer ćeš baštiniti zemlju kao i brat tvoj Nefi. A potomstvo tvoje bit će ubrojeno s potomstvom njegovim; i ti ćeš biti poput brata tvojega, a potomstvo tvoje poput potomstva njegova; i bit ćeš blagoslovljen u sve dane svoje.

12 I dogodi se, nakon što otac moj, Lehi, govoraše cijelom domu svojemu, u skladu s osjećajima srca svojega i Duhom Gospodnjim koji bijaše u njemu, on ostarje. I dogodi se da umrije, i bi pokopan.

13 I dogodi se da se, ne mnogo dana poslije smrti njegove, Laman i Lemuel te sinovi Jišmaelovi rasrdiše na me zbog prijekora Gospodnjih.

14 Jer ja, Nefi, bijah nagnan govoriti im u skladu s riječju njegovom; naime, govorah im mnogo toga, a također i otac moj, prije smrti svoje; od čega su mnoge besjede zapisane na drugim pločama mojim; jer je pretežno povijesni dio zapisan na drugim pločama mojim.

15 A na ovima zapisujem ono što je u duši mojoj, te mnoga od Pisama što su urezana na mjedenim pločama. Jer duša moja uživa u Pismima, i srce moje pomno razmišlja o njima, i zapisuje ih za poduku i korist djece moje.

16 Gle, duša moja uživa u onome što je Gospodnje; a srce moje neprestance pomno razmišlja o onome što vidjeh i čuh.

17 Ipak, unatoč velikoj dobroti Gospodnjoj u tome što mi pokaza velika i čudesna djela svoja, srce moje uzvikuje: O jadan li sam ja čovjek! Da, srce moje žalosti se zbog tijela mojega; duša moja tuguje zbog bezakonja mojih.

18 Okružen sam odasvud, zbog napasti i grijeha što me tako lako opsjedaju.

19 A kad se zaželim radovati, srce moje stenje zbog grijeha mojih; ipak, znadem u koga se uzdah.

20 Bog moj bijaše potpora moja; on me vođaše kroz nevolje moje u divljini; i sačuva me na vodama velike dubine.

21 Ispuni me ljubavlju svojom, toliko da mi gotovo uništava tijelo.

22 Postidi neprijatelje moje, tako da učini da drhte preda mnom.

23 Gle, on ču vapaj moj danju, i dade mi spoznaju kroz viđenja noću.

24 I danju se osmjelih u žarkoj molitvi pred njim; da, glas svoj upravih put visina; a anđeli silažahu i posluživahu mi.

25 I na krilima Duha njegova bijaše tijelo moje odneseno na veoma visoke gore. I oči moje vidješe velike stvari, da, i to prevelike za čovjeka; zato mi bijaše naređeno da ih ne zapisujem.

26 O dakle, ako vidjeh tako velike stvari, ako Gospod milostivim silaskom svojim k djeci ljudskoj pohodi ljude s toliko milosrđa, zašto da srce moje plače i duša se moja zadržava u dolini žalosti, a tijelo se moje raspada, i snaga moja slabi, zbog nevolja mojih?

27 I zašto bih popuštao grijehu, zbog tijela svojega? Da, zašto bih ustuknuo pred napastima, tako da bi zli imao mjesto u srcu mojemu, da uništi mir moj i muči dušu moju? Zašto sam srdit zbog neprijatelja svojega?

28 Probudi se, dušo moja! Ne kloni više u grijehu. Raduj se, o srce moje, i više ne daj mjesta neprijatelju duše moje.

29 Ne srdi se opet zbog neprijatelja mojih. Ne slabi snagu moju zbog nevolja mojih.

30 Raduj se, o srce moje, te zavapi Gospodu i reci: O Gospode, hvalit ću te zauvijek; da, duša će se moja radovati u tebi, Bože moj, i stijeno spasenja mojega.

31 O Gospode, hoćeš li otkupiti dušu moju? Hoćeš li me izbaviti iz ruku neprijatelja mojih? Hoćeš li učiniti da uzdrhtim na pojavu grijeha?

32 Neka vrata pakla budu neprestance zatvorena preda mnom, zato što je srce moje skršeno i duh je moj raskajan! O Gospode, nemoj zatvoriti vrata pravednosti svoje preda mnom, da mogu hoditi stazom duboke doline, da mogu biti čvrst na ravnoj cesti!

33 O Gospode, hoćeš li me zaogrnuti haljinom pravednosti svoje! O Gospode, hoćeš li načiniti put za uzmak moj pred neprijateljima mojim! Hoćeš li učiniti stazu moju ravnom preda mnom! Nemoj postavljati kamen spoticanja na put moj — već raskrči put moj preda mnom, i ne priječi mi put, već putove neprijatelja mojega.

34 O Gospode, uzdah se u te, i uzdat ću se u te zauvijek. Neću staviti uzdanje svoje u mišicu tjelesnu, jer znadem da je proklet onaj koji stavlja uzdanje svoje u mišicu tjelesnu. Da, proklet je onaj koji stavlja uzdanje svoje u čovjeka, ili čini tijelo mišicom svojom.

35 Da, znadem da će Bog udijeliti obilno onome tko ište. Da, Bog će moj udijeliti meni, ne ištem li neprimjereno; zato, uzdignut ću glas svoj k tebi; da, vapit ću k tebi, Bože moj, stijeno pravednosti moje. Gle, glas će se moj zauvijek uzdizati k tebi, stijeno moja i vječni Bože moj. Amen.