Poglavlje 3
Lehijevi se sinovi vraćaju u Jeruzalem kako bi se domogli mjedenih ploča — Laban odbija predati ploče — Nefi usrdno potiče i ohrabruje svoju braću — Laban krade njihov imetak i pokušava ih ubiti — Laman i Lemuel udaraju Nefija i Sama, a anđeo ih kori. Oko 600–592. pr. Kr.
1 I dogodi se da se ja, Nefi, vratih nakon razgovora s Gospodom u šator oca svoga.
2 I dogodi se da on prozbori meni, govoreći: Gle, usnih san, u kome mi Gospod zapovjedi da se ti i braća tvoja morate vratiti u Jeruzalem.
3 Jer gle, Laban ima zapis o Židovima, a također i rodoslovlje predaka mojih, i oni su urezani na mjedenim pločama.
4 Stoga, Gospod mi zapovjedi da ti i braća tvoja pođete u kuću Labanovu, i zatražite zapise, te ih donesete amo dolje u divljinu.
5 A sad gle, braća tvoja mrmljaju, govoreći da je teško ono što zahtijevah od njih; no gle, ja ne zahtijevah to od njih, već je to zapovijed Gospodnja.
6 Zato idi, sine moj, i ti ćeš uživati naklonost Gospodnju, jer nisi mrmljao.
7 I dogodi se da ja, Nefi, rekoh ocu svome: Poći ću i učiniti ono što Gospod zapovjedi, jer znadem da Gospod ne daje zapovijedi djeci ljudskoj, osim ako ne pripravi put za njih da mogu izvršiti ono što im zapovjedi.
8 I dogodi se, kad otac moj ču te riječi, bijaše silno radostan, jer spozna da Gospod mene blagoslovi.
9 I ja, Nefi, i braća moja, krenusmo na put svoj u divljinu, sa šatorima svojim, da uziđemo u zemlju jeruzalemsku.
10 I dogodi se, kad uziđosmo u zemlju jeruzalemsku, ja i braća moja posavjetovasmo se uzajamno.
11 I bacismo kocku — tko bi od nas trebao ući u kuću Labanovu. I dogodi se da kocka pade na Lamana; te Laman uđe u kuću Labanovu, i razgovaraše s njime dok on sjeđaše u kući svojoj.
12 I on zatraži od Labana zapise koji bijahu urezani na mjedenim pločama, što sadržavahu rodoslovlje oca moga.
13 I gle, dogodi se da se Laban rasrdi, i istjera ga iz nazočnosti svoje; te ne htjede da on dobije zapise. Stoga, on mu reče: Gle, ti si razbojnik, i ja ću te ubiti.
14 No Laman pobježe iz nazočnosti njegove, te nam ispriča ono što Laban učini. I mi se počesmo silno žalostiti, te se braća moja spremahu vratiti k ocu mojemu u divljinu.
15 No gle, ja im rekoh: Živoga mi Gospoda, i života nam našega, nećemo sići k ocu našem u divljinu sve dok ne budemo izvršili ono što nam Gospod zapovjedi.
16 Dakle, budimo vjerni u obdržavanju zapovijedi Gospodnjih; zato siđimo u zemlju baštine oca našega, jer gle, on ostavi zlato i srebro, i svakovrsna bogatstva. A sve to on učini poradi zapovijedi Gospodnjih.
17 Jer on znaše da Jeruzalem mora biti uništen zbog opačine naroda.
18 Jer gle, oni odbaciše riječi proroka. Stoga, ako bi otac moj prebivao u toj zemlji nakon što mu bijaše zapovjeđeno da pobjegne iz te zemlje, gle, on bi također poginuo. Stoga, moralo je svakako biti da on pobjegne iz te zemlje.
19 I gle, mudrost je u Bogu da se mi domognemo tih zapisa, kako bismo za djecu svoju mogli sačuvati jezik otaca svojih;
20 I također kako bismo mogli sačuvati za njih riječi koje izgovoriše usta svih svetih proroka, što bijahu njima predane Duhom i moću Božjom, otkako svijet postade, pa sve do ovoga današnjeg doba.
21 I dogodi se, takvim jezikom ja uvjeravah braću svoju da budu vjerni u obdržavanju zapovijedi Božjih.
22 I dogodi se da mi siđosmo u zemlju baštine svoje, i skupismo zajedno zlato svoje, i srebro svoje, i dragocjenosti svoje.
23 I nakon što skupismo te stvari zajedno, uziđosmo opet ka kući Labanovoj.
24 I dogodi se da mi uđosmo k Labanu te zatražismo od njega da nam dade zapise koji bijahu urezani na mjedenim pločama, za koje bismo mu dali zlato svoje, i srebro svoje, i sve dragocjenosti svoje.
25 I dogodi se, kad Laban vidje naš imetak, te da bijaše veoma velik, on se polakomi za njim, toliko da nas istjera van, i posla sluge svoje da nas ubiju, kako bi se domogao imetka našega.
26 I dogodi se da mi pobjegosmo pred slugama Labanovim, i bijasmo primorani ostaviti za sobom imetak svoj, te on pade u ruke Labanove.
27 I dogodi se da pobjegosmo u divljinu, i sluge nas Labanovi ne sustigoše, te se sakrismo u šupljinu stijene.
28 I dogodi se da se Laman rasrdi na mene, a i na oca mojega; a također i Lemuel, jer on posluša riječi Lamanove. Stoga Laman i Lemuel izgovoriše mnoge oštre riječi nama, mlađoj braći svojoj, i udarahu nas čak i štapom.
29 I dogodi se, dok nas oni udarahu štapom, gle, anđeo Gospodnji dođe i stade pred njih, te im prozbori, govoreći: Zašto udarate štapom mlađega brata svojega? Ne znate li da ga je Gospod izabrao da bude vladar nad vama, i to zbog bezakonja vaših? Gle, uzići ćete u Jeruzalem ponovno i Gospod će izručiti Labana u ruke vaše.
30 I nakon što nam anđeo govoraše, on otiđe.
31 I nakon što anđeo otiđe, Laman i Lemuel opet počeše mrmljati, govoreći: Kako je moguće da će Gospod izručiti Labana u ruke naše? Gle, on je moćan čovjek, i može zapovijedati pedesetoricom, da, štoviše može ubiti pedesetoricu; pa zašto ne i nas?