Poruka vodstva područja
Poziv da slijedimo proroka
Kada je predsjednik Russell M. Nelson bio predstavljen medijima kao prorok i predsjednik Crkve u siječnju 2018., moja mi je kolegica u to vrijeme, koja nije bila članica Crkve, govorila o dobi našega novog predsjednika. »Ne brini«, rekao sam joj. Naposljetku, nije mogla znati kako je on i dalje pohađao svoje svakodnevne svećeničke dužnosti, putovao diljem svijeta kao dio svojeg poziva, učio kineski u naprednoj dobi i, u mladoj dobi od 93, i dalje je željno jurio niz skijaške staze Ute.
Međutim, njezine su riječi također sadržavale suptilnu kritiku, koju obično čujemo od raznih svjetovnih glasova: Kako možete vi u »suvremenom društvu«, »slijepo« slijediti jednu osobu? Takva izjava pokazuje kako svijet još ne razumije ulogu proroka. Starješina Neil L. Anderson iz Zbora dvanaestorice apostola izjavio je: »Najvažnija uloga Gospodinovog proroka je podučavati nas o Spasitelju i voditi nas k njemu. (…) Prorok ne stoji između [nas] i Spasitelja. Nego on stoji pored [nas] i pokazuje put k Spasitelju.«1
Stoga, prorok uvijek ima odgovornost usmjeriti naše oči i cijelo naše srce prema Gospodinu Isusu Kristu – jedinom izvoru našeg otkupljenja i spasenja. Ne iznenađuje da je jedan od prvih poziva predsjednika Nelsona nakon njegova odjeljivanja bio ovaj: »Koja mudrost vama nedostaje? Što osjećate snažnu potrebu spoznati ili razumjeti? Slijedite primjer proroka Josepha. Pronađite tiho mjesto kamo možete redovito otići. Ponizite se pred Bogom. Izlijte svoje srce svom Nebeskom Ocu. Obratite se njemu za odgovore i utjehu. Molite se u ime Isusa Krista o svojim brigama, svojim strahovima, svojim slabostima – da, samim čežnjama vašeg srca. A zatim slušajte! Zapišite misli koje vam dođu u um. Zabilježite svoje osjećaje i izvršite radnje koje ste potaknuti učiniti. (…) Ne trebate se pitati o tome što je istinito. Ne trebate se pitati kome možete sa sigurnošću vjerovati. Kroz osobnu objavu možete primiti svoje vlastito svjedočanstvo.«2
Volim to vječno načelo evanđelja Isusa Krista kako možemo i trebamo primiti objavu za sebe i steći svjedočanstvo za sebe. To nema nikakve veze sa slijepom poslušnošću. Sasvim suprotno: Slijepa poslušnost bila bi u suprotnosti s tim načelom.
Zapravo, Crkva Isusa Krista obnovljena je upravo zbog tog nagona kako bi se primili osobni odgovori. Kada se mladi Joseph Smith vratio nakon svojega čudesnoga Prvog viđenja i kada ga je njegova zabrinuta majka upitala kako se osjeća, mogao joj je reći mnogo toga. No u tom se trenutku jedna spoznaja istakla i on ju je htio njoj iznijeti: »Nije ništa, sve je u redu – dovoljno mi je dobro. (…) Otkrih sam za sebe.«3 On je prethodno razgovarao s brojnim učiteljima vjere, proučavao riječi prorokā u Bibliji, slušao savjet obitelji i prijateljā. No u tom trenutku kada je primio odgovore izravno od Gospodina, bio je spreman za svoje veliko, posvećeno i čudesno službeništvo.
Primjer iz života Josepha Smitha, kao i poziv predsjednika Nelsona, brižan su poziv nama da svakoga dana težimo osobnoj objavi. Koliko god paradoksalno zvučalo na prvi pogled: Slijediti proroka znači saznati za sebe, zadobiti vlastito svjedočanstvo i tražiti Božje usmjerenje za naš vlastiti život i naše razne dužnosti.
Poslušajmo i razmislimo o savjetu svojeg proroka te doznajmo opetovano za sebe što nas Gospodin osobno poziva da činimo – a zatim odlučno i svim svojim srcem stavimo taj poziv na djelo.