Moja poruka od Gospodina

David Baxter, Virginia, SAD

Naučio sam da je naučavanje iz Mormonove knjige dobar način da pronađem svoje svjedočanstvo o njoj.

Slika

muškarac se smiješi i drži knjigu

Fotografije: Leslie Nilsson

Godine 1993., tri dana nakon što sam se preselio u Polokwane, u sjevernoj Južnoj Africi, netko mi je pokucao na vrata. Kad sam ih otvorio, tamo su stajala dvojica misionara Crkve Isusa Krista svetaca posljednjih dana.

Odrastao sam duboko religiozan i moja me obitelj uvijek upozoravala da se klonim misionara. Ali činili su se dragi, a ja volim razgovarati o vjeri, pa sam ih pozvao unutra.

Nakon predivnog posjeta, rekli su mi: »Možemo li vam dati Mormonovu knjigu?«

»Čekaj samo malo«, odgovorio sam. »Mislim da imam jednu.«

Kada sam im pokazao svoj primjerak, bili su zapanjeni. Objasnio sam da su mi u mojem rodnom gradu Cape Townu nekoliko godina ranije na izložbi misionari dali Mormonovu knjigu. Zadržao sam je i tu i tamo sam je prelistavao.

Nakon našeg posjeta, pozvao sam misionare natrag. Međutim, odgojen sam u drugoj crkvi gdje je moj očuh bio svećenik. Pomisao na ponovno krštenje postala je jedan od kamenova spoticanja za moje obraćenje. Ipak, počeo sam pohađati mali ogranak Crkve. Nakon otprilike godinu i pol, predsjednik ogranka pozvao me u svoj ured.

»Želimo da dobijete osvjedočenje«

»Davide, želim ti dati izazov«, rekao je predsjednik ogranka. »Doista želimo da dobijete osvjedočenje o Mormonovoj knjizi. Osjećam kako to možete dobiti ako vas pozovem da podučavate evanđeoski nauk. Već podučavate na sveučilištu i ne bojite se stajati pred ljudima.«

Danas učitelji moraju biti članovi Crkve.¹ No tada se predsjednik ogranka osjetio nadahnutim zamoliti me da podučavam. Zahvalan sam na tome.

»U redu«, rekao sam.

Svake subote navečer detaljno bih proučavao lekciju kako bih je mogao razumjeti, znati i povezati se s pričama i likovima Mormonove knjige. Za mene je podučavanje knjige doista bio dobar način da pronađem svoje osvjedočenje o njoj.

Jedne nedjelje, nakon što sam podučavao otprilike godinu dana, predsjednik misije iz Pretorije došao je na sabor i prisustvovao mojem satu Nedjeljne škole.

»Hvala Vam, brate Baxter«, rekao je nakon toga. »To je bila dobra lekcija. Odakle ste?«

Kad sam mu rekao Cape Town, upitao me koji sam odjel pohađao.

»Nisam pohađao odjel.«

»Kako to misliš?«, pitao je.

»Ja sam ono što biste vi nazivali poganin?« Rekao sam. »Nisam član Crkve.«

Problijedio je u licu i odjurio do predsjednika ogranka.

»Imate nečlana koji podučava Sveta pisma?« upitao ga je predsjednik misije.

»Pa, je li to učinio loše?«

»Ne.«

»Je li bio nadahnjujući?«

»Da.«

»Je li podučavao istinit nauk?«

»Da.«

Dopustili su mi da nastavim podučavati. Nekoliko mjeseci kasnije otišao sam posjetiti svoju obitelj u Cape Townu na božićne blagdane. Dok sam bio tamo, majka mi je rekla da će napustiti svoju crkvu nakon što mi očuh umre. Upravo u tom trenutku, Gospodin mi je pomogao osjetiti se slobodnim od osjećaja krivnje koju sam imao zbog odanosti svojoj majci i crkvi u kojoj sam odrastao.

Kada sam se vratio kući, nazvao sam predsjednika ogranka.

»Htio bih biti kršten sutra«, rekao sam mu.

»Davide, jesi li siguran?«

»Apsolutno«, rekao sam. »Dobio sam poruku od Gospodina.«

Slika

ruke drže knjigu

»Imam ti nešto dati«

Kada sam rekao svojem biološkom ocu kako sam postao član Crkve Isusa Krista svetaca posljednjih dana, nisam mogao razumjeti zašto je tako smiren.

»Dopusti mi da ti ispričam malo svoje povijesti«, rekao je.

Moj otac, koji sa mnom nikada nije razgovarao o vjeri, rekao mi je da je kao mladić pohađao crkveni odjel Cumorah u Cape Townu. Igrao je u košarkaškoj momčadi odjela. Stekao je nekoliko bliskih prijatelja koji su bili svetci posljednjih dana. Jedan od njegovih najboljih prijatelja bio je misionar koji je, nakon svoje misije, ubijen u Vijetnamu.

Da moj otac nije izgubio tog prijatelja, mislim da bi se priključio Crkvi. Njegov bi život bio sasvim druga priča. Godinama kasnije, još uvijek je imao veliko poštovanje prema svetcima posljednjih dana. On sam nije prakticirao nikakvu vjeru, ali je apsolutno podržavao moju odluku da se pridružim Crkvi.

Nekoliko mjeseci nakon što je moj očuh preminuo, rekao sam svojoj majci o svojem krštenju. To nije dobro prošlo. Ipak, kad sam otišao u Nizozemsku posjetiti nizozemske članove obitelji s majčine strane, iznio sam im svoje obraćenje. I tako sam doznao za još jednu obiteljsku vezu s Crkvom.

Tijekom mojeg posjeta, moj mi je ujak prišao. »Imam ti nešto dati«, rekao je. Zatim mi je dao prvo izdanje Mormonove knjige na nizozemskom jeziku, objavljeno 1890. godine.

»Davno je pripadalo našoj obitelji«, rekao je. »Želim da ga imaš.«

Te su mi dvije obiteljske veze s Crkvom bile vrlo utješne. Danas cijenim tu Mormonovu knjigu na nizozemskom jeziku. Podsjeća me na one prve misionare koji su me posjetili. Podsjeća me na to koliko je važno podučavanje Mormonove knjige bilo za moje obraćenje. Podsjeća me na poštovanje mojega pokojnog oca prema Crkvi i da su neki od mojih predaka prihvatili obnovljeno evanđelje.

Također me podsjeća da Mormonova knjiga doista ima moć uvjeriti i »Židova i poganina da Isus jest Krist, Vječni Bog, koji se očituje svim narodima«.²