Razumijevanje Islama
Fotografije: Getty Images
Mozaik iz 19. stoljeća koji prikazuje Kaabu u Meki, gradu gdje je Muhamed rođen i najsvetijem gradu Islamskog svijeta.
Radilo se o dobru ili zlu, gotovo da nema dana kada Islam i muslimani nisu u vijestima. Razumljivo je da su mnogi nemuslimani – uključujući svece posljednjih dana – radoznali, čak i zabrinuti. Imamo li išta zajedničko s našim muslimanskim susjedima? Možemo li živjeti i raditi zajedno?
Prvo, nešto povijesne pozadine može biti korisno:
Godine 610. po. Kr. sredovječan arapski trgovac imenom Muhamed popeo se na brda iznad svog rodnog grada Meke da razmisli i pomoli se o vjerskoj zbunjenosti koja ga je okruživala. Nakon toga je izvijestio da je primio viđenje koje ga poziva da bude prorok svom narodu. Ovaj događaj označava početak vjere poznate kao Islam, riječ koja znači »podložnost« (Bogu). Vjernik u Islam naziva se musliman, što znači »podložnik«.
Poslije toga Muhamed je rekao da je primio mnogo objava do svoje smrti gotovo 25 godina kasnije. Najprije ih je iznio stanovnicima svog rodnog grada, upozoravajući na božanske sudove koji će doći; pozivajući svoje slušateljstvo na pokajanje i na ispravan odnos prema udovicama, siročadi i siromašnima te propovijedajući opće uskrsnuće mrtvih i krajnji sud Božji.
Međutim, ismijavanje i progon, kojima su on i njegovi sljedbenici bili podvrgnuti, postali su tako snažni da su oni bili prisiljeni pobjeći u grad Medinu, oko četiri dana jahanja devama prema sjeveru.
Ondje se Muhamedova uloga dramatično promijenila.1 Nakon isključivog propovijedanja i upozoravanja, postao je zakonodavac, sudac i politički vođa važnog arapskog grada i, tijekom vremena, arapskog poluotoka. Ovo rano uspostavljanje zajednice vjernika dalo je Islamu vjerski identitet ukorijenjen u zakonu i pravdi koji ostaje među njegovim najupečatljivijim i najznačajnijim odlikama.
Dvije su glavne stranke nastale među Muhamedovim sljedbenicima nakon njegove smrti 632. po. Kr. koje su se najprije razdijelile po pitanju tko ga treba naslijediti kao vođa Islamske zajednice.2 Najveća od njih s vremenom je nazvana Suniti (tvrdi da slijedi sunnah, ili običajnu praksu Muhameda te je relativno fleksibilna po pitanju prava naslijeđivanja). Druga, koja je nastala oko Muhamedovog zeta ʻAlija, bila je nazvana Šiʻat ʻAli (Alijina stranka) i sada je široko poznata samo kao Šija. Za razliku od Sunita, Šija (poznati kao Šiiti) vjeruju da pravo nasljeđivanja Muhameda kao vođe zajednice ispravno pripada najbližem muškom članu obitelji proroka Muhameda, ʻAliju i njegovim nasljednicima.
Unatoč takvim neslaganjima, islamski je svijet, gledajući s vjerske strane, bio ujedinjeniji od kršćanstva. Nadalje, nekoliko stoljeća nakon otprilike 800. godine po. Kr. islamska je civilizacija bila nedvojbeno najrazvijenija u svijetu gledom na znanost, medicinu, matematiku i filozofiju.
Izvori muslimanskog nauka i prakse
Objave koje je Muhamed zagovarao bile su sabrane u knjigu nazvanu Kurʼan (od arapskog glagola qaraʼa što znači »čitati« ili »recitirati«) unutar desetljeća ili dva nakon njegove smrti. Sastavljen od 114 poglavlja, Kurʼan nije priča o Muhamedu. Slično Nauku i savezima, on uopće nije priča; Muslimani ga smatraju riječju (i riječima) od Boga danim izravno Muhamedu.3
Kršćani koji ga čitaju pronaći će poznate teme. On govori, na primjer, o Božjem stvaranju svemira u sedam dana, njegovom postavljanju Adama i Eve u Edenski vrt, njihovom iskušenju od strane đavla, njihovom padu i pozivanju linije budućih proroka (od kojih se većina također pojavljuje u Bibliji). Ovi su proroci opisani u Kurʼanu kao muslimani jer su podložili svoju volju Bogu.
Abraham, opisan kao Božji prijatelj, istaknuto se spominje u tekstu.4 (Između ostalog, vjeruje se da je on primio objave koje je zapisao, ali koje su od tada bile izgubljene.5) Mojsije, Faraon i Izlazak djece Izraelove također igraju ulogu.
Upečatljivo je da se Marija, majka Isusova, spominje 34 puta u Kurʼanu, u usporedbi s 19 puta u Novom zavjetu. (Ona je, zapravo, jedina žena imenovana u Kurʼanu.)
Jedan stalan kurʼanski pripjev je nauk tevhid, riječ koja se može prevesti kao »monoteizam« ili, doslovnije, kao »napraviti jedno«. On predstavlja jedno od središnjih načela Islama: da postoji samo jedno potpuno jedinstveno božansko biće. »Nije rodio i rođen nije,« izjavljuje Kurʼan, »i niko Mu ravan nije!«6 Ono što slijedi iz ovoga sigurno je najvažnija razlika između Islama i kršćanstva: Muslimani ne vjeruju u božanstvo Isusa Krista ili u Duha Svetoga. To također upućuje da, iako su svi ljudi jednako tvorevine Božje, prema islamskom nauku mi nismo njegova djeca.
Ipak, muslimani vjeruju da je Isus bio bezgrešni prorok Božji, rođen od djevice i predodređen da igra središnju ulogu u događajima posljednjih dana. On se spominje često i s pobožnošću u Kurʼanu.
Temeljna muslimanska učenja i prakse
Takozvanih »Pet stupova Islama« – najjezgrovitije sažetih ne u Kurʼanu već u izjavi koja se tradicionalno pripisuje Muhamedu – iznose neke temeljne islamske nauke:
1. Očitovanje
Ako Islam ima univerzalno vjerovanje, to je šehadet, »izjava vjere« ili »očitovanje«. Pojam se odnosi na arapsku formulu koja, kad se prevede, slijedi ovako: »Svjedočim da nema boga osim Allaha i da je Muhamend Božji poslanik«. Šehadet je ulazak u Islam. Recitirati ga s iskrenim uvjerenjem znači postati musliman.
Arapski ekvivalent riječi Bog je Allah. Skraćivanje riječi al- i ilah (»bog«), to nije ime već naslov, i blisko je povezano s hebrejskom riječi Elohim.
Pošto nema islamskog svećeništva, nema svećeničkih uredbi. Niti postoji jedna islamska »crkva«. Stoga je izjava šehadeta, u određenom smislu, islamski ekvivalent krštenja. Trenutni nedostatak formalne, jedinstvene, globalne strukture vodstva ima druge implikacije. Na primjer, nema općenitog vođe muslimana u svijetu, nikoga tko govori za cijelu zajednicu. (Muhamed se gotovo univerzalno smatra posljednjim prorokom.) To također znači da nema crkve iz koje teroristi ili »heretici« mogu biti isključeni.
2. Molitva
Mnogi su nemuslimani svjesni muslimanske ritualne molitve nazvane salat, koja uključuje određeni broj fizičkih klečanja, pet puta dnevno. Recitiranje propisanih stihova iz Kurʼana i dodirivanje tla čelom pokazuje poniznu podložnost Bogu. Više spontana molitva, nazvana duʼa može se prinijeti u svako vrijeme i ne zahtijeva klečanje.
Tijekom podnevnih molitvi u petak, od muslimanskih se muškaraca traži, a muslimanske se žene potiču, moliti se u džamiji. Ondje, u skupinama razdvojenim po spolu, oni tvore redove, moleći se kako ih vodi imam džamije (od arapske riječi amama, što znači »onaj koji je ispred«), i slušaju kratku propovijed. Međutim, petak nije točan ekvivalent šabata; iako se »vikend« u većini muslimanskih zemlja usredotočuje na džuma-namaz (»dan sabiranja«) ili petak, raditi na taj dan ne smatra se grijehom.
3. Milostinja
Zekat (što znači »ono što pročišćava«) označava davanje dobrotvornih prinosa za podupiranje siromašnih, kao i za džamije i druge islamske pothvate. Općenito se računa na 2.5 posto ukupnog bogatstva muslimana iznad određenog minimalnog iznosa. U nekim muslimanskim zemljama skupljaju ga institucije vlasti. U drugima je dobrovoljan.
4. Post
Svake se godine pobožni muslimani uzdržavaju od hrane, pića i seksualnih odnosa od izlaska do zalaska sunca tijekom čitavom lunarnog mjeseca Ramazana. Također se obično posvećuju posebnim dobrotvornim djelima prema siromašnima i čitanju Kurʼana tijekom mjeseca.7
5. Hodočašće
Muslimani koji posjeduju zdravlje i resurse za to trebaju otići na hodočašće u Meku barem jednom u svom životu. (Posjet Medini, drugom najsvetijem gradu Islama, obično je uključen, ali se ne zahtijeva.) Za vjerne muslimane, činiti ovo duboko je duhovan i dirljiv događaj, nešto poput osobnog prisustvovanja općem saboru ili ulaska u hram prvi put.
Neke trenutne teme
Tri žarišne točke zabrinutosti suvremenih nemuslimana o Islamu su vjersko nasilje, islamski ili šerijatski zakon i odnos Islama prema ženama.
Neki su ekstremisti upotrebljavali izraz džihad kako bi isključivo opisali »sveti rat«, ali riječ zapravo znači »praktičan rad«, u suprotnosti »samoj« molitvi i proučavanju Svetih pisama.
Muslimanski pravnici i mislioci su se razlikovali u svom razumijevanju džihada. Standardni zakonski izvori tvrde, na primjer, da prihvatljiv vojni džihad mora biti obramben te da protivnici moraju biti upozoreni i da im se mora dati prilika da prestanu s provokativnim postupcima. Neki pravnici i drugi muslimanski mislioci danas tvrde da džihad može označiti svaki praktičan postupak namijenjen za dobrobit islamske zajednice ili za općenitije poboljšanje svijeta. Rečeno je da je Muhamed razlikovao »viši džihad« i »niži džihad«. Za drugi je rekao da je to rat. Ali viši je džihad borba protiv nepravde, kao i osobnog otpora pravednom življenju.
Današnji islamski terorizam tvrdi da ima vjerske korijene, ali on nedvojbeno odražava društvene, političke i ekonomske probleme koji imaju male ili nemaju nikakve veze s vjerom kao takvom.8 Štoviše, važno je napomenuti da se ogromna većina svjetskih muslimana nije pridružila teroristima u njihovom nasilju.9
Šerijat je još jedan izvor zabirnutosti za neke nemuslimane. Izveden iz Kurʼana i hadisa – kratkih izvješća o onome što su Muhamed i njegovi najbliži suradnici govorili i činili koji daju uzorke muslimanskog ponašanja te nadopunjuju i objašnjavaju odlomke iz Kurʼana – to je zakonik muslimanskog vladanja.10 Pravila koja upravljaju i muškim i ženskim odijevanjem (kao hidžab ili veo) nalaze se u šerijatu; dok ih neke muslimanske zemlje primjenjuju, u drugima su ostavljena pojedinačnom izboru. Šerijat također pokriva takva pitanja kao što je osobna higijena, vrijeme i sadržaj molitvi te pravila koja upravljaju brakom, razvodom i nasljedstvom. Stoga, kada muslimani u anketama kažu da žele biti vođeni šerijatom, oni možda daju ili ne daju političku izjavu. Oni jednostavno mogu govoriti da teže živjeti istinski muslimanskim životom.
Mnogi nemuslimani, kada pomisle na odnos Islama prema ženama, odmah pomisle na poligamiju i velove. Ali kulturna stvarnost je daleko složenija. Mnogi odlomci u Kurʼanu izjavljuju da su žene jednake muškarcima, dok se čini da im drugi dodjeljuju podložne uloge. Postoje svakako prakse u mnogim islamskim zemljama – često s korijenima u predislamskoj plemenskoj kulturi ili drugim prethodno postojećim običajima – koje čine žene podređenima. Međutim, način na koji Muslimani vide uloge žena se značajno razlikuje od zemlje do zemlje pa čak i unutar neke zemlje.
Stavovi svetaca posljednjih dana o Islamu
Unatoč našim različitim vjerovanjima, kako sveci posljednjih dana mogu pristupiti izgradnji odnosa s Muslimanima?
Prije svega, trebamo prepoznati pravo muslimana da »štuju kako, gdje ili što žele« (Članci vjere 1:11). Godine 1841. sveci posljednjih dana u gradskom vijeću Nauvooa izglasali su uredbu o vjerskoj slobodi koja je jamčila »slobodnu toleranciju i jednake povlastice … katolicima, prezbiterijancima, metodistima, baptistima, svecima posljednjih dana, kvekerima, episkopalcima, univerzalistima, untarijancima, muhamedancima [muslimanima] i svim drugim vjerskim sektama i denominacijama koje god bile.«11
Trebamo se također sjetiti da su naši vođe Crkve općenito bili nedvojbeno pozitivni u svojem poštovanju prema osnivaču Islama. Na primjer, 1855. godine, u vrijeme kada su mnogi kršćani osuđivali Muhameda kao antikrista, starješine George A. Smith (1817–1875) i Parley P. Pratt (1807–1857) iz Zbora dvanaestorice apostola iznijeli su duge propovijedi ne samo očitujući zadivljujuće informirano i dobro razumijevanje islamske povijesti, već i hvaleći samog Muhameda. Starješina Smith je rekao da je Muhameda »bez sumnje Bog uzdignuo namjerno« kako bi propovijedao protiv idolopoklonstva i izrazio je suosjećanje s muslimanima koji, poput svetaca posljednjih dana, otkrivaju kako je teško »da ispravna povijest« bude napisana o njima. Govoreći odmah nakon toga, starješina Pratt je izrazio divljenje prema Muhamedovim učenjima i prema moralnosti i institucijama muslimanskog društva.12
Novija je službena izjava došla 1978. godine od Prvog predsjedništva. Ona posebno spominje Muhameda među »velikim vjerskim vođama svijeta« govoreći da je on, poput njih, »primio dio Božjeg svjetla. Bog je [ovim vođama] dao moralne istine,« napisali su predsjednici Spencer W. Kimball, N. Eldon Tanner i Marion G. Romney, »da prosvijetli cijele narode i pojedincima donese višu razinu razumijevanja«.13Graditi na zajedničkim temeljima
Iako se sveci posljednjih dana i muslimani očito razlikuju u važnim pitanjima – značajna su božansko porijeklo Isusa Krista, njegova uloga kao Spasitelja i poziv suvremenih proroka – imamo mnogo toga zajedničkog. I jedni i drugi vjerujemo, na primjer, da smo moralno odgovorni pred Bogom, da trebamo tražiti i osobnu pravednost i dobro i pravedno društvo te da ćemo uskrsnuti i biti dovedeni pred Boga za sud.
I muslimani i sveci posljednjih dana vjeruju u vitalnu važnost snažnih obitelji i u božansku zapovijed da pomažemo siromašnima i potrebitima te da pokazujemo svoju vjeru kroz čine učeništva. Čini se da nema razloga zašto sveci posljednjih dana i muslimani to ne bi mogli činiti jedni uz druge i to čak, kada se prilike pojave, surađujući zajedno u zajednicama gdje se sve više i više nalazimo kao susjedi u sve sekularnijem svijetu. Zajedno možemo pokazati da vjera može biti velika snaga za dobro, a ne samo izvor sukoba i čak nasilja, kako neki kritičari tvrde.
Sam Kurʼan predlaže način mirnog suživota unatoč našim razlikama: »A da je Allah htio, On bi vas sljedbenicima jedne vjere učinio, ali, On hoće da vas iskuša u onome što vam propisuje, zato se natječite ko će više dobra učiniti; Allahu ćete se svi vratiti, pa će vas On o onome u čemu ste se razilazili obavijestiti.«14