3 I dogodi se da Abram pade na lice svoje, i prizva ime Gospodnje.

4 I Bog razgovaraše s njim, govoreći: Narod moj zastrani od odredbi mojih, i ne obdržavaše uredbe moje, koje dadoh ocima njihovim;

5 I oni ne poštivahu pomazanje moje, i pokop, to jest krštenje koje im zapovjedih;

6 Već se odvratiše od zapovijedi, i uzeše na sebe pranje djece, i krv škropljenja;

7 I rekoše da krv pravednoga Abela bijaše prolivena za grijehe; i ne znadoše u čemu su odgovorni preda mnom.

8 Ali gledom na tebe, gle, sklopit ću savez svoj s tobom, i ti ćeš biti otac mnogim narodima.

9 I ovaj savez sklapam, tako da djeca tvoja mogu biti poznata među svim narodima. Niti će ime tvoje više biti Abram, već će ime tvoje biti Abraham; jer ocem mnogih naroda učinih tebe.

10 I učinit ću te silno plodnim, i učinit ću narode od tebe, i kraljevi će doći od tebe, i od potomstva tvojega.

11 I uspostavit ću savez obrezanja s tobom, i to će biti savez moj između mene i tebe, i potomstva tvojega nakon tebe, u naraštajima njihovim; kako bi mogao znati zauvijek da djeca nisu odgovorna preda mnom dok ne navrše osam godina.

12 I ti ćeš se truditi obdržavati sve saveze moje koje sklopih s ocima tvojim; i obdržavat ćeš zapovijedi koje ti dadoh vlastitim ustima svojim, i ja ću biti Bog tebi i potomstvu tvojemu nakon tebe.

23 Tad Abraham pade na lice svoje i radovaše se, i reče u srcu svojemu: Dijete će biti rođeno onome kome je stotinu godina, i Sara kojoj je devedeset godina rodit će.

24 I Abraham reče Bogu: O, kad bi Jišmael mogao živjeti uspravno pred tobom!