1 I dogodi se, te iste godine, gle, Nefi predade sudačku stolicu čovjeku čije ime bijaše Cezoram.

2 Naime, pošto zakoni njihovi i vlasti njihove bijahu uspostavljeni glasom naroda, a oni koji birahu zlo bijahu brojniji od onih koji birahu dobro, zato oni dozrijevahu za uništenje, jer zakoni bijahu postali iskvareni.

3 Da, i to ne bijaše sve; oni bijahu tvrdovrat narod, toliko da zakon i pravda ne mogahu vladati njima, osim ako to ne bi bilo na njihovo uništenje.

4 I dogodi se da Nefi postade umoran zbog bezakonja njihova; i on prepusti sudačku stolicu, i uze na sebe propovijedati riječ Božju sav ostatak dana svojih, a također i brat njegov Lehi sav ostatak dana svojih;

5 Jer oni se sjetiše riječi koje im otac njihov Helaman govoraše. A ovo su riječi koje govoraše:

6 Gle, sinovi moji, želim da se spominjete obdržavati zapovijedi Božje; i htio bih da navješćujete narodu ove riječi. Gle, dadoh vam imena prvih roditelja naših što iziđoše iz zemlje jeruzalemske; a to učinih da se, kad se imena svojih spomenete, možete spomenuti njih; i kad se njih spomenete, možete se spomenuti djela njihovih; a kad se spomenete djela njihovih, možete znati kako je rečeno, pa i zapisano, da ona bijahu dobra.

7 Zato sinovi moji, htio bih da činite ono što je dobro, da bi se moglo reći o vama, pa i zapisati, isto kao što bijaše rečeno i zapisano o njima.

8 A sad, sinovi moji, gle, još ću nešto poželjeti od vas, a ta je želja da ne činite to kako biste se hvastali, već da činite to kako biste spremili sebi blago na nebu, da, koje je vječno, i koje ne propada; da, da biste mogli imati onaj dragocjeni dar vječnoga života, za koji imamo razloga držati da bijaše dan ocima našim.

9 O sjetite se, sjetite se, sinovi moji, riječi koje kralj Benjamin izgovori narodu svojemu; da, sjetite se da nema drugog puta ni sredstva kojim čovjek može biti spašen, jedino kroz pomirbenu krv Isusa Krista koji će doći; da, sjetite se da on dolazi otkupiti svijet.

10 I sjetite se također riječi koje Amulek izgovori Zezromu u gradu Amonihi; jer on mu reče da će Gospod zasigurno doći otkupiti narod svoj, ali da ih on neće doći otkupiti u grijesima njihovim, već da ih otkupi od grijeha njihovih.

11 I on ima moć koju mu Otac dade da ih otkupi od grijeha njihovih zbog pokajanja; zato on posla anđele svoje da objave vijesti o uvjetima pokajanja, koje dovodi k moći Otkupiteljevoj na spasenje duša njihovih.

12 A sad, sinovi moji, sjetite se, sjetite se da na stijeni, Otkupitelju našem koji je Krist, Sin Božji, morate graditi temelj svoj; da kada đavao pošalje snažne vjetrove svoje, da, strijele svoje u vihoru, da, kad sva tuča njegova i snažna oluja njegova budu udarale na vas, to neće imati nikakve moći nad vama da vas povuče dolje u bezdan bijede i beskrajna jada, zbog stijene na kojoj ste izgrađeni, koja je pouzdan temelj, temelj na kojem ljudi, ako na njemu grade, ne mogu pasti.

13 I dogodi se da to bijahu riječi kojima Helaman poduči sinove svoje; da, on ih poduči mnogo toga što nije zapisano, a i mnogo toga što jest zapisano.

14 I oni se sjećahu riječi njegovih; i zato krenuše, obdržavajući zapovijedi Božje, podučavati riječ Božju među cijelim narodom Nefijevim, počevši u gradu Izobila;

15 A odatle pođoše u grad Gid; a iz grada Gida u grad Mulek;

16 I zapravo iz jednog grada u drugi, sve dok ne otiđoše među sav narod Nefijev što bijaše u zemlji na jugu; a odatle u zemlju zarahemalsku među Lamance.

17 I dogodi se da oni propovijedahu s velikom moću, toliko da postidješe mnoge od onih odmetnika što prebjegoše od Nefijaca, toliko da oni istupiše i priznaše grijehe svoje te bijahu kršteni na pokajanje, i odmah se vratiše k Nefijcima kako bi nastojali popraviti prema njima krivice koje bijahu počinili.

18 I dogodi se da Nefi i Lehi propovijedahu Lamancima s toliko velikom moću i ovlašću, jer im moć i ovlast bijahu dane da mogu govoriti, a i ono što će govoriti bijaše im dano —

19 Zato oni govorahu na veliku zapanjenost Lamanaca, te ih uvjeriše, toliko da osam tisuća Lamanaca koji bijahu u zemlji zarahemalskoj i uokolo bijaše kršteno na pokajanje, i oni bijahu uvjereni u opakost predaja otaca svojih.

20 I dogodi se da se Nefi i Lehi uputiše odande putovati u zemlju Nefijevu.

21 I dogodi se da ih uhvati vojska lamanska i baci u tamnicu; da, i to u onu istu tamnicu u koju Amona i braću njegovu baciše sluge Limhijevi.

22 I nakon što bijahu bačeni u tamnicu mnogo dana bez hrane, gle, oni pođoše u tamnicu da ih odvedu kako bi ih pogubili.

23 I dogodi se da Nefi i Lehi bijahu obavijeni kao da to bijaše vatrom, i to toliko da se oni ne usudiše staviti ruke svoje na njih iz straha da se ne bi opržili. Ipak, Nefi i Lehi ne bijahu oprženi; i oni kao da stajahu usred vatre i ne bijahu oprženi.

24 I kad vidješe da su obavijeni stupom ognjenim, i da ih to ne prži, srca se njihova ohrabriše.

25 Jer vidješe kako se Lamanci ne usuđuju staviti ruke svoje na njih; niti se usuđuju približiti njima, već stajahu kao da bijahu udareni nijemošću od zapanjenosti.

26 I dogodi se da Nefi i Lehi istupiše i počeše im govoriti, rekavši: Ne bojte se, jer gle, Bog je onaj koji vam pokaza ovo čudo, čime vam je pokazano da ne možete staviti ruke svoje na nas kako biste nas pogubili.

27 I gle, kad oni izrekoše te riječi, zemlja se potrese silno, a zidovi tamnice potresoše se kao da će se ubrzo srušiti na zemlju; no gle, oni ne padoše. I gle, oni što bijahu u tamnici bijahu Lamanci i Nefijci koji bijahu odmetnici.

28 I dogodi se da bijahu zasjenjeni oblakom tame, i strašan zbiljski strah dođe na njih.

29 I dogodi se da glas dođe kao da bijaše povrh oblaka tame, govoreći: Pokajte se, pokajte se i ne nastojte više uništavati sluge moje koje vam poslah da navijeste dobru vijest.

30 I dogodi se, kad začuše taj glas i opaziše da to ne bijaše glas grmljavine, niti to bijaše glas velike zastrašujuće buke, već gle, to bijaše miran glas savršene blagosti, kao da bijaše šapat, a probadaše sve do same duše —

31 I unatoč blagosti glasa, gle, zemlja se potrese silno, a zidovi tamnice zadrhte ponovno kao da će se ona ubrzo srušiti na zemlju; i gle, oblak tame što ih zasjeni ne rasprši se —

32 I gle, glas dođe ponovno, govoreći: Pokajte se, pokajte se, jer kraljevstvo je nebesko nadomak; i ne nastojte više uništavati sluge moje. I dogodi se da se zemlja potrese ponovno, a zidovi zadrhte.

33 I ponovno također po treći put glas dođe, i govoraše im čudesne riječi koje čovjek ne može izustiti; i zidovi zadrhte ponovno, i zemlja se potrese kao da će se ubrzo raspući.

34 I dogodi se da Lamanci ne mogahu pobjeći zbog oblaka tame što ih zasjenjivaše; da, a i bijahu nepomični zbog straha koji dođe na njih.

35 Evo, bijaše jedan među njima koji bijaše Nefijac po rođenju, koji nekoć pripadaše crkvi Božjoj, ali se odmetnu od njih.

36 I dogodi se da se on okrenu, i gle, ugleda kroz oblak tame lica Nefija i Lehija; i gle, ona sjahu silno, baš kao lica anđeoska. I on vidje da oni uzdigoše oči svoje k nebu; i bijahu u stavu kao da govore, to jest kao da uzdižu glasove svoje prema nekom biću koje gledahu.

37 I dogodi se, taj čovjek povika mnoštvu, tako da bi se okrenuli i pogledali. I gle, bijaše im moć dana da se okrenu i pogledaju; i oni vidješe lica Nefija i Lehija.

38 I oni rekoše tom čovjeku: Gle, što sve to znači, i tko je onaj s kim ti ljudi razgovaraju?

39 Evo, ime tom čovjeku bijaše Aminadab. I Aminadab im reče: Razgovaraju s anđelima Božjim.

40 I dogodi se da mu Lamanci rekoše: Što da učinimo kako bi taj oblak tame bio uklonjen da nas ne zasjenjuje?

41 A Aminadab im reče: Morate se pokajati i zavapiti glasu, sve dok ne budete imali vjeru u Krista o kojem vas podučavahu Alma, i Amulek, i Zezrom; i kad učinite to, oblak tame bit će uklonjen da vas ne zasjenjuje.

42 I dogodi se da svi oni počeše vapiti glasu onoga što bijaše potresao zemljom; da, oni vapijahu sve dok oblak tame ne bijaše raspršen.

43 I dogodi se, kad svrnuše pogled svoj unaokolo i vidješe da oblak tame bijaše raspršen da ih ne zasjenjuje, gle, vidješe da su obavijeni, da, svaka duša, stupom ognjenim.

44 A Nefi i Lehi bijahu posred njih; da, oni bijahu obavijeni; da, bijahu kao usred rasplamsale vatre, ipak im ona ne naudi, niti zahvati zidove tamnice; i oni bijahu ispunjeni onom radošću koja je neizreciva i puna slave.

45 I gle, Sveti Duh Božji siđe s neba i uđe u srca njihova, i oni se ispuniše kao da to bijaše vatrom, i mogahu izgovarati čudesne riječi.

46 I dogodi se da im dođe glas, da, ugodan glas, kao da bijaše šapat, govoreći:

47 Mir, mir vama, zbog vjere vaše u Najvećma Ljubljenoga mojega, koji bijaše od postanka svijeta.

48 I evo, kad to čuše, oni podigoše oči svoje kako bi vidjeli odakle glas dođe; i gle, vidješe kako se nebesa otvoriše; i anđeli siđoše s neba i posluživahu im.

49 I bijaše oko tri stotine duša koje to vidješe i čuše; i bijaše im naloženo da pođu i ne čude se, niti da sumnjaju.

50 I dogodi se da oni pođoše i posluživahu narodu, navješćujući diljem svih krajeva uokolo sve ono što bijahu čuli i vidjeli, toliko da uvjeriše veći dio Lamanaca zbog veličine dokaza koje bijahu primili.

51 I svi oni koji se uvjeriše odložiše svoje oružje ratno, a također i mržnju svoju i predaju otaca svojih.

52 I dogodi se da oni prepustiše Nefijcima zemlje posjeda njihovih.