Poruka Prvog predsjedništva, studeni 2017.
Ne plašite se činiti dobro
Gospodin nam kaže da su, kad s vjerom stojimo na njegovoj stijeni, sumnja i strah umanjeni, a želja činiti dobro se povećava.
Moja draga braćo i sestre, ponizno se molim da Duh Gospodnji danas bude s nama dok vam se obraćam. Moje je srce puno zahvalnosti Gospodinu, čija je ovo Crkva, na nadahnuću koje smo osjetili u žarkim molitvama, nadahnutim propovijedima i anđeoskom pjevanju na ovom saboru.
U travnju je predsjednik Thomas S. Monson iznio poruku koja je ganula srca diljem svijeta, uključujući moje. Govorio je o moći Mormonove knjige. Potaknuo nas je da proučavamo njezina naučavanja, promišljamo o njima i primjenjujemo ih. Obećao je da ćemo, ako svakoga dana posvetimo vrijeme proučavanju Mormonove knjige, promišljanju o njoj i obdržavanju zapovijedi koje sadrži, imati živo svjedočanstvo o njezinoj istinitosti, a svjedočanstvo koje primimo o živućem Kristu odvest će nas na sigurno u vremenima nevolje. (Vidi »Moć Mormonove knjige«, Lijahona, svibanj 2017., 86–87.)
Poput mnogih od vas, prorokove riječi sam čuo kao glas Gospodnji upućen meni. I, poput mnogih od vas, odlučio sam poslušati te riječi. Od malena sam osjetio svjedočanstvo da je Mormonova knjiga riječ Božja, da su se Otac i Sin ukazali i obratili Josephu Smithu te da su drevni apostoli došli proroku Josephu kako bi obnovili svećeničke ključeve Gospodinove Crkve.
S tim svjedočanstvom sam svakodnevno čitao Mormonovu knjigu više od 50 godina. Stoga bih možda s pravom mogao pomisliti da su riječi predsjednika Monsona bile upućene nekom drugom. No, poput mnogih od vas, osjetio sam prorokov poticaj i njegovo me obećanje pozvalo da uložim veći trud. Mnogi od vas ste učinili što i ja: molili se s većom nakanom, revnije proučavali Sveta pisma i više se trudili služiti Gospodinu i drugima za njega.
Sretan rezultat za mene, a i mnoge od vas, bio je ono što je prorok obećao. Oni od nas koji su ovaj nadahnuti savjet primili k srcu, jasnije su čuli Duha. Otkrili smo veću moć oduprijeti se iskušenjima i imali veću vjeru u uskrslog Isusa Krista, u njegovo evanđelje i u njegovu živuću Crkvu.
U vrijeme povećanog komešanja u svijetu, ta povećanja svjedočanstva odagnala su sumnju i strah i donijela nam osjećaj mira. Slijeđenje savjeta predsjednika Monsona za mene je imalo još dva prekrasna učinka: prvo, Duh kojeg je obećao stvorio je osjećaj optimizma o onome što predstoji, čak i dok izgleda da se komešanje u svijetu povećava. I drugo, Gospodin mi je dao – a i vama – još veći osjećaj njegove ljubavi za one u nevolji. Osjetili smo povećanu želju otići spasiti druge. Ta je želja bila središte službeništva i naučavanja predsjednika Monsona.
Gospodin je proroku Josephu Smithu i Oliveru Cowderyju obećao ljubav za druge i hrabrost kad su se zadaće pred njima činile prevelikima. Gospodin im je rekao da će potrebna hrabrost proizaći iz njihove vjere u njega kao njihove stijene:
»Ne plašite se činiti dobro, sinovi moji, jer što god posijete, to ćete također žeti; zato, posijete li dobro, također ćete žeti dobro kao nagradu svoju.
Zato ne boj se, malo stado; čini dobro; nek se zemlja i pakao udruže protiv vas, jer ako ste izgrađeni na stijeni mojoj, oni ne mogu pobijediti.
Gle, ja vas ne osuđujem; pođite putevima svojim i ne griješite više; izvršavajte s trezvenošću djelo koje vam zapovjedih.
Oslanjajte se na mene u svakoj misli; ne sumnjajte, ne bojte se.
Promotrite rane što probodoše bok moj, i također otiske čavala na rukama i nogama mojim; budite vjerni, obdržavajte zapovijedi moje, i baštinit ćete kraljevstvo nebesko« (NiS 6:33–37).
Gospodin je svojim vođama Obnove rekao, i nama kaže da su, kad s vjerom stojimo na njegovoj stijeni, sumnja i strah umanjeni, a želja činiti dobro se povećava. Kad prihvatimo poziv predsjednika Monsona da u svoja srca posadimo svjedočanstvo o Isusu Kristu, stječemo moć, želju i hrabrost ići spasiti druge ne brineći se o vlastitim potrebama.
Mnogo puta sam vidio takvu vjeru i hrabrost kad su se vjerni sveci posljednjih dana suočavali sa strašnim iskušenjima. Primjerice, bio sam u Idahu kad je popustila brana Teton 5. lipnja 1976. Spustio se vodeni zid. Tisuće su napustile svoje domove. Tisuće domova i tvrtki je uništeno. Začudo, manje od 15 ljudi je poginulo.
Ono što sam tamo vidio, vidio sam kad god bi sveci posljednjih dana čvrsto stajali na stijeni svjedočanstva o Isusu Kristu. Zato što ne sumnjaju da bdije nad njima, postaju neustrašivi. Zanemaruju vlastita iskušenja i idu pomoći drugima. A to čine iz ljubavi za Gospodina, ne tražeći nikakvu nagradu.
Na primjer, kad je popustila brana Teton, par svetaca posljednjih dana bio je na putovanju, kilometrima od svog doma. Čim su čuli vijesti na radiju, žurno su se vratili u Rexburg. Umjesto da odu do svog doma vidjeti je li uništen, potražili su svog biskupa. Bio je u zgradi koja se koristila kao centar za oporavak. Pomagao je usmjeriti tisuće volontera koji su pristizali u žutim školskim autobusima.
Par je prišao biskupu i rekao: »Upravo smo se vratili. Biskupe, kome možemo pomoći?« Dao im je imena obitelji. Par je ostao uklanjajući mulj i vodu iz jednog po jednog doma. Danima su radili od jutra do mraka. Naposljetku su uzeli pauzu kako bi otišli vidjeti svoj dom. Nestao je u poplavi, ne ostavivši ništa. Stoga su se brzo vratili i vratili se do biskupa. Upitali su: »Biskupe, imate li nekoga kome možemo pomoći?«
To čudo mirne hrabrosti i dobrotvornosti – čiste Kristove ljubavi – ponavljalo se tijekom godina diljem svijeta. Dogodilo se u strašnim danima progona i iskušenja u vrijeme proroka Josepha Smitha u Missouriju. Dogodilo se dok je Brigham Young vodio izlazak iz Nauvooa i zatim pozvao svece na nenastanjena mjesta diljem zapada Sjedinjenih Država, kako bi si međusobno pomogli uspostaviti Sion za Gospodina.
Ako čitate dnevnike ovih pionira, vidite kako vjera čudesno zamjenjuje sumnju i strah. I čitate o svecima koji su napustili svoje brige kako bi pomogli nekome drugome za Gospodina, prije nego što se vrate svojim ovcama ili neizoranim poljima.
Isto sam čudo vidio prije nekoliko kratkih dana nakon uništenja koji je uragan Irma prouzročio u Portoriku, Saint Thomasu i Floridi gdje su sveci posljednjih dana u zajedništvu s drugim crkvama, skupinama mjesne zajednice i nacionalnim organizacijama započeli s čišćenjem.
Poput mojih prijatelja u Rexburgu, jedan par nečlanova na Floridi bio je usredotočen na pomaganje u zajednici, a ne na rad na vlastitom imanju. Kada su neki susjedi, sveci posljednjih dana, ponudili svoju pomoć oko dva velika stabla koja su blokirala njihov prilaz, par je objasnio kako su ih preplavili osjećaji, te da su se okrenuli pomoći drugima, vjerujući da će Gospodin pružiti pomoć koju su trebali u vlastitom domu. Suprug je zatim rekao kako su, prije nego su članovi Crkve došli ponuditi pomoć, molili. Zatim su primili odgovor da će pomoć pristići. Došla je nekoliko sati nakon toga.
Čuo sam da su neki počeli zvati svece posljednjih dana, koji su nosili žute majice Ruku pomoći, žutim anđelima. Jedna je svetica posljednjih dana odvezla svoj automobil na servis, a čovjek koji joj je pomogao opisao je »duhovno iskustvo« kada su ljudi u žutim majicama uklonili stabla iz njegovog dvorišta te je tada rekao: »Pjevali su mi neku pjesmu o tome da sam dijete Božje«.
Još je jedna stanovnica Floride – koja također nije naše vjere – rekla da su sveci posljednjih dana došli u njezin dom dok je radila u svojem uništenom dvorištu te se osjećala preplavljeno, ushićeno i pred plačem. Volonteri su činili, njezinim riječima, »čisto čudo«. Služili su ne samo marljivošću, nego i uz smijeh i osmijehe, ne prihvaćajući ništa zauzvrat.
Vidio sam marljivost i čuo taj smijeh kada sam kasno u subotu posjetio skupinu svetaca posljednjih dana u Floridi. Volonteri su stali s čišćenjem dovoljno dugo kako bih se rukovao s nekoliko njih. Rekli su da je 90 članova njihovog kolčića u Georgiji samo noć prije napravilo plan pridružiti se u spašavanju u Floridi.
Napustili su Georgiju u 04.00 ujutro, satima vozili, radili tijekom dana i dugo u noć te planirali ponovno raditi sljedeći dan.
Opisivali su mi to s osmijehom i dobro raspoloženi. Jedini stres koji sam osjetio bio je jer su željeli stati s primanjem zahvala kako bi se mogli vratiti na posao. Predsjednik kolčića ponovno je pokrenuo svoju motornu pilu i radio na oborenom stablu, a biskup je uklanjao ostatke stabla dok smo ulazili u svoje vozilo kako bismo otišli do sljedećeg tima za spašavanje.
Ranije toga dana, dok smo se vozili od još jednog mjesta, muškarac je prišao automobilu, skinuo kapu i zahvalio nam na volonterima. Rekao je: »Nisam član vaše Crkve. Ne mogu vjerovati što ste učinili za nas. Bog vas blagoslovio.« Volonter SPD-a koji je stajao pokraj njega u svojoj žutoj majici nasmiješio se i slegnuo ramenima kao da ne zaslužuje nikakvu pohvalu.
Dok su volonteri iz Georgije došli pomoći ovom čovjeku koji to nije mogao vjerovati, stotine svetaca posljednjih dana iz tog vrlo uništenog dijela Floride prešli su stotine kilometara na jug do drugog mjesta u Floridi gdje su čuli da su ljudi bili teže pogođeni.
Tog dana sam se prisjetio proročkih riječi proroka Josepha Smitha i bolje ih razumio: »Čovjek ispunjen ljubavlju prema Bogu nije zadovoljan samo davanjem blagoslova svojoj obitelji nego putuje svijetom, željan blagosloviti cijeli ljudski rod« (Naučavanja predsjednika Crkve: Joseph Smith [2007.], 426).
Takvu ljubav vidimo u životima svetaca posljednjih dana posvuda. Svaki put kad se negdje u svijetu dogodi tragičan događaj, sveci posljednjih dana doniraju sredstva i volontiraju u humanitarnim nastojanjima Crkve. Zahtjev za volonterima je rijetko potreban. Zapravo, ponekad moramo zamoliti one koji žele volontirati da pričekaju s putovanjem do mjesta za oporavak dok se oni koji usmjeravaju posao ne pripreme primiti ih.
Ta želja blagosloviti je plod ljudi koji stječu svjedočanstvo o Isusu Kristu, njegovom evanđelju, njegovoj obnovljenoj Crkvi i njegovom proroku. Zbog toga Gospodinov narod ne sumnja i ne boji se. Zbog toga misionari dobrovoljno služe na svakom kraju svijeta. Zbog toga se roditelji mole sa svojom djecom za druge. Zbog toga su vođe pozvali svoje mlade da prihvate zahtjev predsjednika Monsona da se udube u proučavanje Mormonove knjige. Plod dolazi ne zbog poticaja vođa već zbog djelovanja mladih po vjeri. Njihova vjera, na djelu, što zahtijeva nesebičnu žrtvu, donosi promjenu srca koja im omogućuje da osjete Božju ljubav.
Naša srca, međutim, ostaju promijenjena samo ako nastavimo slijediti proročki savjet. Ako se prestanemo truditi nakon jednog značajnog truda, promjena će izblijediti.
Vjerni sveci posljednjih dana povećali su svoju vjeru u Gospodina Isusa Krista, u Mormonovu knjigu kao riječ Božju i u obnovu svećeničkih ključeva u njegovoj istinitoj Crkvi. To povećano svjedočanstvo dalo nam je veću hrabrost i brigu za drugu Božju djecu. No izazovi i prilike pred nama zahtijevaju čak i više.
Ne možemo predvidjeti detalje, no znamo širu sliku. Znamo da će u posljednjim danima svijet biti u komešanju. Znamo da će usred bilo koje nevolje koja dođe Gospodin voditi svece posljednjih dana da pronesu evanđelje Isusa Krista svakom narodu, plemenu, jeziku i puku. I znamo da će Gospodinovi pravi učenici biti dostojni i spremni primiti ga kad ponovno dođe. Ne trebamo se bojati.
Stoga, premda smo već izgradili vjeru i hrabrost u svojim srcima, Gospodin očekuje više od nas – i od naraštaja nakon nas. Trebat će biti snažniji i hrabriji jer će oni činiti čak i veće i teže stvari od nas. I suočit će se s povećanom oprečnošću neprijatelja naših duša.
Gospodin je dao način stjecanja optimizma u budućnosti: »Oslanjajte se na mene u svakoj misli; ne sumnjajte, ne bojte se« (NiS 6:36). Predsjednik Monson nam je rekao kako to učiniti. Trebamo promišljati o Mormonovoj knjizi i riječima proroka i primjenjivati ih. Trebamo se uvijek moliti. Biti vjerni. Služiti Gospodinu svim srcem, moću, umom i snagom svojom. Trebamo se moliti svom snagom svog srca za dar dobrotvornosti, čiste Kristove ljubavi (vidi Moroni 7:47–48). I više od svega, trebamo biti dosljedni i ustrajni u slijeđenju proročkog savjeta.
Kad je put težak, možemo se osloniti na Gospodinovo obećanje – obećanje na koje nas je podsjetio predsjednik Monson kad je često citirao ove Spasiteljeve riječi: »I tko vas god primi, ondje ću i ja biti, jer ću ići pred licem vašim. Bit ću vam zdesna i slijeva, a Duh će moj biti u srcima vašim, a anđeli moji oko vas, da vas ponesu« (NiS 84:88).
Svjedočim da Gospodin ide pred licem vašim kad god ste na njegovoj dužnosti. Ponekad ćete biti anđeo kojeg Gospodin šalje da podigne druge. Ponekad ćete vi biti okruženi anđelima koji vas podižu. No uvijek ćete imati njegov Duh u svom srcu, kao što ste vidjeli da je obećano na svakoj sakramentalnoj službi. Samo trebate obdržavati njegove zapovijedi.
Pred nama su najbolji dani za kraljevstvo Božje na zemlji. Oprečnost će osnažiti našu vjeru u Isusa Krista, kao što to čini od vremena proroka Josepha Smitha. Vjera uvijek pobjeđuje strah. Zajednički rad stvara jedinstvo. Brižni Bog čuje vaše molitve za potrebite i odgovara na njih. On ne drijema niti spava.
Svjedočim da Bog Otac živi i želi da se vratite k njemu. Ovo je istinita Crkva Gospodina Isusa Krista. On vas poznaje, voli vas i bdije nad vama. Pomirio je za vaše i moje grijehe i grijehe sve djece Nebeskog Oca. Slijediti njega u životu i služenju drugima je jedini put do vječnog života.
O tome svjedočim i dajem vam svoj blagoslov i svoju ljubav. U sveto ime Isusa Krista. Amen.
© 2017 by Intellectual Reserve, Inc. All rights reserved. Tiskano u Njemačkoj. Pravo engleskog izdanja odobreno: 6/17. Pravo prevođenja odobreno: 6/17. Naslov izvornika: First Presidency Message, November 2017. Croatian. 97931 119