Molim Te, spasi mog oca
Moj je otac tražio istinu i pronašao misionare. Oni su nas podučavali evanđelju, a nedugo nakon toga, mi smo – moji roditelji i petoro braće i sestara – bili kršteni. Naša su svjedočanstva rasla. Učili smo mnoge stvari, naročito o Spasitelji i o obiteljima.
Godine 1992, dok je služio kao biskup našeg odjela na Filipinima, moj je otac doživio srčani udar. U žurbi je odvezen u bolnicu iz svog ureda. Kad smo saznali da je završio na intenzivnoj njezi, moja je obitelj bila u velikom šoku. Strah je obuzeo naša srca. Šanse za preživljavanje mog oca bile su minimalne. Moja je majka plakala i tražila od svih nas da se molimo.
Nakon toga izgubio sam osjećaj za vrijeme – tolika sjećanja su se vratila. Sa suzama na licu, kleknuo sam u molitvu. Srce mi je bilo izuzetno teško, a grudi spremne prsnuti. Želio sam vikati kako bih umanjio bol i uklonio strah koji me je obuzeo tog dana. Umjesto toga sam izrekao jed-nostavnu molitvu: »Molim Te, spasi mog oca.« Bila je to iskrena molitva s namjerom da bude saslušana.
Te su mi noći dopustili da budem na odjelu za intenzivnu njegu. Moj je otac pao u komu, a moja majka, braća i sestre i ja morali smo se pripremiti na najgore. Bilo je to bolno iskustvo za našu obitelj. Budućnost se činila tmurnom i nesigurnom. Dok sam se tiho opraštao od njega, prisjetio sam se naše prve obiteljske kućne večeri. Gledali smo crkveni film Obitelji su zauvijek.
Prije nego što sam zaspao te večeri, moj zemaljski otac tiho se vratio svom Nebeskom Ocu.
Smrt mog oca, kad sam imao 22 godine, označila je početak stotina promjena u mom životu. U njegovom odsustvu naučio sam da imam snagu koje nisam bio svjestan. Učinio sam više od svog života nego što bih to učinio inače jer su mi promjena i rast bili nametnuti.
Kad Nebeski Otac nije uslišao moju molitvu, nikada mi nije palo na pamet da me nije čuo. Znam da je slušao. Znao je točno kroz što sam prolazio. Znao je točno što je našoj obitelji trebalo u to vrijeme i to je ono što nam je dao – snagu da prevladamo životne izazove, snagu da se suočimo sa stvarnošću. Podučio nas je kako se s vjerom suočiti s našim kušnjama.
Prošlo je više od 15 godina od tog bolnog dana. Još uvijek učim, i još rastem u evanđelju. Sada imam vlastitu obitelj i toliko sam sretan što smo zapečaćeni u hramu. Nikada ne skidam pogled s puta kojeg je moj otac označio za nas.
Kroz pomirenje i uskrsnuće Isusa Krista, znam da će jednog dana naša obitelj biti ponovno zajedno. Preda mnom je još uvijek dugačak put, no sretan sam kad razmišljam da ću vidjeti svog oca na kraju tog puta.