2009.
Što pomirenje znači vama?
travanj 2009


Što pomirenje znači vama?

Iz govora održanog na Konferenciji za žene sveučilišta Brigham Young 5. svibnja 2006.

Pomirenje je izuzetno osobno i jedinstveno osmišljeno za naše pojedinačne okolnosti i situacije.

Slika
Elder Cecil O. Samuelson Jr.

Prorok Joseph Smith je podučio: »Temeljna načela naše religije su svjedočanstvo apostola i proroka, koje se odnosi na Isusa Krista, te da je umro, bio pokopan, ponovno ustao treći dan i bio uznesen na nebo; i sve druge stvari koje se odnose na našu religiju samo su dodaci tome.«1

Ta temeljna načela potkrijepljena su u pomirenju Isusa Krista. Riječ pomirenje »opisuje pomirbu onih koji su udaljeni, i označava pomirenje čovjeka s Bogom. Grijeh uzrokuje udaljavanje, i stoga je svrha pomirenja ispraviti ili prevladati posljedice grijeha.«2 Vjerujem da je moguće udaljiti se od Boga iz mnogih razloga, a ne samo zbog očitog grijeha.

Rizici udaljavanja od našeg Oca na Nebu i Spasitelja značajni su i stalni oko nas. Na sreću, pomirenje je također osmišljeno za sve te situacije. Zato je Jakov, brat Nefijev, opisao pomirenje kao »beskrajno« (2. Nefi 9:7), što znači bez ograničenja ili izvanjski nametnutih ograničenja. Zato je pomirenje toliko čudesno i potrebno. Tada nije ni čudno da ne samo što trebamo cijeniti ovaj neusporedivi dar, već ga trebamo i jasno razumjeti.

Isus Krist bio je jedini sposoban obaviti čudesno pomirenje jer je on bio jedini savršen čovjek i Jedinorođeni Sin Boga Oca. Primio je svoj poziv za ovo presudno djelo od svog Oca prije uspostave svijeta. Njegov savršen smrtni život bez grijeha, prolijevanje njegove krvi, njegova patnja u vrtu i na križu, njegova dobrovoljna smrt i uskrsnuće njegovog tijela iz grobnice omogućilo je potpuno pomirenje za ljude iz svakog naraštaja i vremena.

Pomirenje čini uskrsnuće stvarnošću za sve. Međutim, uzimajući u obzir osobne prijestupe i grijehe, uvjeti pomirenja zahtijevaju našu vjeru u Gospodina Isusa Krista, naše pokajanje i naše udovoljavanje zakonima i uredbama evanđelja.

Besmrtnost i vječni život

Možda je najcitiraniji stih na našim sastan-cima i zapisima ova predivna izjava i sažetak iz knjige Mojsijeve: »Jer, gle, to je djelo moje i slava moja – ostvarivati besmrtnost i život vječni za čovjeka« (Mojsije 1:39).

Zbog uskrsnuća, svi ćemo imati besmrt-nost. Zbog pomirenja, oni koji imaju dovoljno vjere u Gospodina Isusa Krista na sebe preuzeti njegovo ime, koji se pokaju i žive u skladu s njegovim evanđeljem, koji obdržavaju saveze s njim i njegovim Ocem te sudjeluju u spasonosnim uredbama koje su dostupne na svete načine i na svetim mjestima, iskusit će i uživati vječni život.

Ne mogu se sjetiti da sam ikada susreo osobu koja je izrazila snažnu vjeru u Isusa Krista i koja je bila zabrinuta zbog uskrsnuća. Da, svatko od nas može imati pitanja o detaljima, no mi razumijemo da je temeljno obećanje sveobuhvatno i sigurno.

Budući da je vječni život uvjetovan i zahtijeva naš trud i udovoljavanje, većina nas ima problema s vremena na vrijeme, možda redovito – čak i stalno – s pitanjima koja se odnose na življenje onako kako znamo da bismo trebali. Starješina David A. Bednar iz Zbora dvanaestorice apostola je pitao: »Vjerujemo [li] mi pogrešno da moramo putovati od dobrog ka boljem i da sami postanemo sveti kroz čistu borbenost, volju i disciplinu?«3

Kada bi naše spasenje bila samo stvar našeg vlastitog truda, bili bismo u velikoj nevolji jer smo svi nesavršeni i nemoćni udovoljiti u potpunosti na svaki način u svakom trenutku. Kako onda dobivamo pomoć i suradnju koja nam treba? Nefi je pojasnio dilemu o odnosu između milosti i djela kad je posvjedočio: »Jer znademo da se, nakon svega što učiniti možemo, spašavamo milošću« (2. Nefi 25:23).

Bible Dictionary [Biblijski rječnik] podsjeća nas da milost označava božanski mehanizam ili aparat koji donosi snagu ili pomoć kroz milost i ljubav Isusa Krista dostupnih kroz njegovo pomirenje.4 Stoga, kroz milost Kristovu mi uskršavamo, a njegova milost, ljubav i pomirenje pomažu nam ostvariti dobra djela i ostvaruju potreban napredak koji bi inače bio nemoguć kada bismo bili prepušteni samo našim vlastitim sposobnostima i resursima.

Sreća kroz pomirenje

Među mnogim stvarima kojima se divim kod Nefija je njegov stav. Njegov život nije bio jednostavan, naročito kad se uspoređuje s udobnošću kojeg mnogi od nas danas uzimaju zdravo za gotovo. Nefi i njegova obitelj živjeli su godinama u pustinji prije nego što su došli u obećanu zemlju. Proživjeli su razdoblje gladi, žeđi i opasnosti. Nefi se je morao nositi s ozbiljnim obiteljskim problemima koje su uzrokovali Laman i Lemuel, te se na kraju sa svojim sljedbenicima izdvojiti od onih koji su bili uz Lamana i Lemuela.

Unatoč svim tim oskudicama i teškoćama, Nefi je mogao reći: »I dogodi se, živjesmo mi sretno i zadovoljno« (2. Nefi 5:27).

Razumio je da postoji uzorak za život koji rezultira srećom, neovisan o teškoćama, izazovima i razočarenjima koja dolaze u naše živote. On je mogao usredotočiti se na veliku sliku Božjeg nauma za njega i njegov narod i tako je mogao izbjeći da ga svladaju njegove frustracije ili ispravno opažanje da život nije fer. Nije fer, no on i njegov narod svejedno su bili sretni. Oni su razumjeli da će se pomirenje dogoditi i bili su uvjereni da će uključiti i njih.

Nefi je sebi postavio važna pitanja koja bismo mogli postaviti sebi dok razmatramo mjesto Kristova pomirenja u našim vlastitim životima:

»Pa, dakle, kad vidjeh nešto tako veliko, kad Gospod u svojoj dobrostivosti prema sinovima ljudskim pohodi mene s toliko milosrđa, čemu da srce moje plače i duša moja oklijeva u dolini suznoj, i tijelo se moje rasipa, i snaga moja slabi zbog nevolja mojih?

I zašto bih popuštao grijehu zbog tijela svojega? Da, čemu da ustuknem pred napastima da se Zli nastani u srcu mojemu, da sori mir moj i ucvili dušu moju? Čemu se gnjavim zbog dušmana svojih?« (2. Nefi 4:26–27).

Nakon svog naricanja, odgovorio je na svoja vlastita pitanja, znajući pristup rješavanju svojih problema: »Probudi se, dušo moja! Ne padaj više u grijeh. Raduj se, srce moje, i ne daj više mjesta neprijatelju duše moje. … O Gospode, u tebe se uzdam, i uzdat ću se u tebe dovijeka« (2. Nefi 4:28, 34).

Znači li to da Nefi više nije imao problema? Znači li to da je u potpunosti razumio što mu se događalo? Sjetite se odgovora kojeg je dao anđelu nekoliko godina ranije kad mu je postavljeno važno pitanje o pomirenju Kristovom, koje će se dogoditi u budućnosti: »Znam da on djecu svoju ljubi, ipak, ne znam što sve to znači.« (1. Nefi 11:17).

Mi također ne možemo i nećemo znati što sve to znači, no možemo i moramo znati da Gospodin voli svoju djecu i da možemo biti korisnici pune mjere Kristove milosti i pomirenja u našim životima i našim teškoćama. Isto tako, mi znamo i moramo upamtiti ludost i opasnost od davanja zlu mjesto u našim srcima.

Čak kad u potpunosti razumijemo i predamo se isključenju zla i zla iz naših srca i naših života, mi ne uspijevamo jer smo prečesto »naravni« muškarci i žene (vidi Mosija 3:19). Stoga, moramo biti zahvalni za načelo pokajanja i primjenjivati ga. Dok često govorimo o našem pokajanju kao događaju, što ponekad i je, za većinu nas to je stalan, doživotni proces.

Naravno, postoje grijesi i propusta i činjenja za koje možemo odmah započeti proces pokajanja. Postoje posebne vrste nepravde i grešaka koje možemo odbaciti sada i nikada ih ponoviti. Mi možemo, na primjer, plaćati punu desetinu do kraja našeg života, iako to nije uvijek bio slučaj. No druge dimenzije naših života zahtijevaju naše stalno poboljšanje i stalnu pažnju, poput naše duhovnosti, dobrohotnosti, osjetljivosti ka drugima, obzira prema obitelji, brige za bližnje, razumijevanja Svetih pisama, sudjelovanja u hramu i kvalitete naših osobnih molitvi.

Možemo biti zahvalni što je Spasitelj, razumijevajući nas bolje nego što se sami razumijemo, uspostavio sakrament da bismo mogli redovito obnavljati naše saveze blagujući sveta znamenja s predanošću da na sebe uzmemo njegovo sveto ime, da ga se uvijek sjećamo i obdržavamo njegove zapovijedi. Dok slijedimo uzorak koji nam omogućava da »živimo sretno i zadovoljno«, naše pokajanje i naša djela pretpostavljaju višu kvalitetu, i našu sposobnost da razumijemo i cijenimo povećanje pomirenja.

Pokajanje i poslušnost

U tjednima prije organizacije Crkve 1830. godine, prorok Joseph Smith primio je čudesnu objavu koja dodaje našem razumijevanju pomirenja jer je sam Spasitelj govorio i podučavao. Opisao je sebe kao »Otkupitelj svijeta« (NiS 19:1), priznao da je slijedio volju Očevu i rekao: »Zapovijedam vam da se obratite i obdržavate zapovijedi što ih primiste« (NiS 19:13).

Ovaj jednostavan uzorak pokajanja i poslušnosti doista je temelj da »živimo sretno i zadovoljno«. Znamo da je to ono što trebamo učiniti, iako ponekad možemo zaboraviti zašto. Gospodin nas podsjeća zašto slijedećim riječima iz iste objave:

»Jer, gle, ja, Bog, pretrpjeh to za sve da ne bi trpjeli oni koji se obrate.

No, ne obrate li se oni, moraju trpjeti kao i ja;

To trpljenje prouzroči da ja, kao Bog, najveći od svih uzdrhtim od bola, i da krvarim iz svake pore i da mi trpi tijelo i duh – I htjedoh da ne pijem tu gorku čašu, i zgrozih se -

Ipak, slava budi Ocu, ja ispih i dovrših priprave svoje sinovima ljudskim« (NiS 19:16–19).

To je čudesna lekcija. Siguran sam da nitko od nas ne može zamisliti važnost i intenzitet Gospodinove boli dok je ispunio veliko pomirenje. Sumnjam da je Joseph Smith tada imao potpuni osjećaj za patnju Spasitelja, iako je prorok stekao veću zahvalnost i razumijevanje iz vlastitih iskušenja i mučenja u kasnijim godinama. Razmislite o korektiv-noj uputi koju nam je dao sam Isus dok je savjetovao i tješio Josepha u mračnim satima njegovog zatočeništva u zatvoru Liberty. Gospodin je tada jednostavno rekao: »Sin se Čovječji spusti ispod svega toga. Zar si ti veći od njega?« (NiS 122:8).

To pitanje upućeno Josephu također je pitanje upućeno svakome od nas u našim osob-nim i jedinstvenim teškoćama i izazovima. Nitko od nas ne bi nikada trebao sumnjati u ispravan odgovor.

To što je Isus prošao ono što je prošao, ne zbog toga što to nije mogao izbjeći, već zato što nas voli, zaista osvješćuje. Isus također voli i poštuje svog Oca s dubinom i odanošću kakvu mi samo možemo zamisliti. Ako osjećamo da štujemo i volimo Spasitelja zauzvrat, nikad ne smijemo zaboraviti da je učinio to što je učinio za nas kako mi ne bismo patili u mjeri koju bi pravda od nas zahtijevala.

Bičevanje, oskudica, zlostavljanje, čavli i nezamisliv stres i patnja, sve je to vodilo ka njegovom prolasku kroz užasnu agoniju koju ne bi mogao podnijeti nitko bez njegovih moći i njegove odlučnosti da ostane na putu i izdrži sve što je predviđeno.

Sveobuhvatnost pomirenja

Kad razmotrimo sveobuhvatnost pomirenja i Otkupiteljevu spremnost da pati za naše grijehe, trebamo zahvalno priznati da pomirbena žrtva pokriva daleko više! Razmotrite Almine riječi vjernom Gideonovom narodu gotovo stoljeće prije nego što je pomirenje ostvareno:

»I [Isus] će ići trpeći mnoge boli i nevolje, i napastovanja svakovrsna. A sve to da se ispuni riječ koja kaže da će on uzeti na se boli i slabosti naroda svojega.

I on će smrt na sebe uzeti da odriješi uze smrtne koje vezuju narod njegov. I uzet će na se slabosti njihove da mu se milosrđem ispuni nutrina njegova po tijelu, da bi po tijelu upoznao kako u pomoć pritjecati narodu svojemu u slabostima njihovim.

Evo, Duh sve to znade. Ipak, Sin Božji trpi u tijelu da bi na se uzeo grijehe naroda svojega, da izbriše prijestupe njihove snagom izbavljenja svojega. I evo, gle, to je svjedočanstvo u meni« (Alma 7:11–13).

Razmislite o potpunom i sveobuhvatnom melemu za naše boli, nevolje, kušnje, bolesti, grijehe, razočarenja i prijestupe. Možete li zamisliti alternativu Isusovu pomirenju? Zatim tome pridodajte neusporedivo uskrsnuće, i počinjemo shvaćati tek toliko da možemo pjevati: »Ja s divljenjem uživam ljubav što dobivam, od Isusa.«5

Što pomirenje znači vama i meni? Ono znači sve. Kao što je Jakov objasnio, »izmirite se s [Ocem] pomirenjem Krista, Jedinorođenoga Sina njegova« (Jakov 4:11). To znači da se možemo pokajati, doći u potpuni sklad i potpunu prihvatljivost s njim, i izbjeći pogreške ili nerazumijevanje koje »Kristovo niječe milosrđe, i potcjenjuje pomirenje njegovo i moć otkupljenja njegova« (Moroni 8:20).

Mi izbjegavamo nepoštivanje Spasiteljevog pomirenja slijedeći Helamanov savjet, koji je važan danas kao i u godinama koje su prethodile Gospodinovom dolasku na zemlji: »O sjetite se, sjetite, sinovi moji… da nema drugog puta ni sredstva kojim bi se čovjek mogao spasiti doli po krvi pomirnici Isusa Krista koji ima doći, da sjetite se da on dolazi otkupiti svijet« (Helaman 5:9).

Njegovo pomirenje doista obuhvaća svijet i sve ljude od postanka do svršetka. Međutim, nemojmo zaboraviti da je u svojoj sveobuhvatnosti i potpunosti snažno osobno i jedinstveno osmišljeno da savršeno odgovara i savršeno udovoljava svakoj od naših pojedinačnih okolnosti. Otac i Sin znaju svakog od nas bolje nego što mi znamo sebe i pripremili su pomirenje za nas koje potpuno odgovara našim potrebama, izazovima i mogućnostima.

Hvala Bogu za dar njegovog Sina, i hvala Spasitelju za njegovo pomirenje. Istinito je, djeluje i vodit će nas kamo trebamo i želimo biti.

Bilješke

  1. Joseph Smith, Teachings of Presidents of the Church: Joseph Smith (Kolegij Melkisedekovog svećeništva i Potpornog društva, 2007), 49.

  2. Bible Dictionary [Biblijski rječnik], »Atonement«, 617; vidi i Guide to the Scriptures [Vodič kroz Sveta pisma], »Atone, Atonement«, 22.

  3. David A. Bednar, »In the Strength of the Lord«, Brigham Young University 2001.–2002. Speeches (2002), 123.

  4. Vidi Bible Dictionary, »Grace«, 697; vidi i Guide to the Scriptures, »Grace«, 103.

  5. »Divno je«, Crkvena pjesmarica, br. 35.

Lijevo: Molitva u Getsemanskom vrtu, Del Parson

Posljednja večera, Simon Dewey, s ljubaznošću Altus Fine Arta, American Fork, Utah

Foto ilustracije: Frank Helmrich