Sveti hram – svjetionik svijetu
Najvažniji i krunski blagoslovi članstva u Crkvi oni su blagoslovi koje primamo u hramovima Božjim.
Moja voljena braćo i sestre, izražavam svoju ljubav i pozdrave svakom od vas i molim se da će Nebeski Otac voditi moje misli i nadahnuti moje riječi dok vam se danas obraćam.
Započeo bih s nekoliko komentara o divnim porukama koje smo čuli ovoga jutra od sestre Allred i biskupa Burtona te od ostalih govor-nika o crkvenom programu socijalne skrbi. Kao što je rečeno, ova godina obilježava 75. godišnjicu ovog nadahnutog programa koji je blagoslovio živote toliko mnogo ljudi. Imao sam povlasticu bila osobno poznavati neke od onih koji su započeli ovaj veliki pothvat – ljude pune sućuti i dalekovidnosti.
Kao što su i biskup Burton, sestra Allred i ostali spomenuli, biskupu u odjelu dana je odgovornost da se brine za one u potrebi koji prebivaju unutar granica njegovog odjela. To je bila moja povlastica kada sam kao mladi biskup u Salt Lake Cityju predsjedavao odjelom od 1.080 članova, uključujući 84 udovice. Bilo je mnogo onih koji su trebali pomoć. Koliko li sam bio zahvalan za crkveni program socijalne skrbi i za pomoć Potpornog društva i svećeničkih zborova.
Izjavljujem da je program socijalne skrbi Crkve Isusa Krista svetaca posljednjih dana nadahnut od svemogućeg Boga.
A sad, moja braćo i sestre, ovaj sabor obilježava tri godine od kada sam podržan za predsjednika Crkve. Naravno, to su bile godine pune posla, ispunjene mnogim izazovima, ali također i bezbrojnim blagoslovima. Mogućnost koju sam imao posvećivati i ponovno posvećivati hramove bila je među najradosnijim i najsvetijim od tih blagoslova, i o hramu bih vam danas želio govoriti.
Tijekom općeg sabora u listopadu 1902, predsjednik Crkve Joseph F. Smith izrazio je u svom uvodnom govoru nadu da ćemo jednoga dana imati »hramove izgrađene u raznim dijelovima [svijeta] gdje su potrebni za dobrobit ljudi«.1
Tijekom prvih 150 godina nakon organizacije Crkve, od 1830. do 1980, izgrađen je 21 hram, uključujući hramove u Kirtlandu, Ohio i Nauvoou, Illinois. Usporedite to s 30 godina od 1980. godine, tijekom kojih je izgrađeno i posvećeno 115 hramova. S jučerašnjom najavom 3 nova hrama, dodatno je 26 hramova u fazi izgrad-nje ili pripreme izgradnje. Te će brojke nastaviti rasti.
Cilj predsjednika Josepha F. Smitha kojemu se on nadao 1902. godine postaje stvarnost. Naša je želja učiniti hram što je moguće pristupačnijim našim članovima.
Jedan od hramova koji je trenutno u izgradnji jest u Manausu, Brazil. Prije mnogo godina čitao sam o grupi od više od sto članova koji su krenuli iz Manausa, smještenog u srcu amazonske prašume, na put u tada najbliži hram, smješten u São Paulu, Brazil – gotovo 4000 kilometara od Manausa. Ti su vjerni sveci putovali brodom četiri dana rijekom Amazonom i njezinim pritocima. Nakon putovanja vodom, ukrcali su se na autobuse za još jedno trodnevno putovanje po neravnim cestama, uz vrlo malo hrane i bez udobnog mjesta za spavanje. Nakon sedam dana i noći stigli su u hram u São Paulu, gdje su uredbe vječne po naravi bile obav-ljene. Naravno, njihov je povratak bio jednako težak. Međutim, primili su uredbe i blagoslove hrama, i iako su njihovi novčanici bili prazni, oni su sami bili ispunjeni duhom hrama i zahvalnošću za blagoslove koje su primili.2 Sada, mnogo godina kasnije, naši članovi u Manausu raduju se dok gledaju kako njihov hram poprima oblik na obalama rijeke Rio Negro. Hramovi donose radost našim vjer-nim članovima gdje god se grade.
Priče o žrtvama prinesenim kako bi se primili blagoslovi koji se nalaze jedino u hramovima Božjim uvijek uspijevaju dirnuti moje srce i obnoviti moj osjećaj zahvalnosti za hramove.
Podijelio bih s vama priču o Tihiju i Tararaini Mou Tham i njihovo desetero djece. Cijela se obitelj priključila Crkvi početkom šezdesetih godina kada su misionari došli na njihov otok smješten 160 kilometara južno od Tahitija. Uskoro su poželjeli blagoslove pečaćenja vječne obitelji u hramu.
U to vrijeme najbliži hram za obitelj Mou Tham bio je hram Hamilton Novi Zeland, više od 4000 kilometara prema jugozapadu, dostupan jedino skupim putovanjem zrakoplovom. Velika obitelj Mou Tham, koja je krpala oskudna sredstva za život na maloj plantaži, nije imala novca za zrakoplovnu kartu, niti je bilo ikakve mogućnosti za zaposlenje na njihovom pacifičkom otoku. Stoga su brat Mou Tham i njegov sin Gerard donijeli tešku odluku pridružiti se drugom sinu koji je radio u rudnicima nikla u Novoj Kaledoniji, 4800 kilometara prema zapadu. Poslodavac je omogućio svojim zaposlenicima plaćeno putovanje do rudnika, ali nije omogućavao prijevoz natrag kući.
Tri muškarca Mou Tham radila su četiri godine u tropskim rudnicima nikla, kopajući i tovareći tešku rudu. Brat Mou Tham sam se vraćao kući u kratak posjet jednom godišnje, ostavljajući svoje sinove u Novoj Kaledoniji.
Nakon četiri godine napornog rada brat Mou Tham i njegovi sinovi uštedjeli su dovoljno novca da povedu obitelj u hram na Novom Zelandu. Svi su otišli osim jedne kćeri. Bili su zapečaćeni za vrijeme i za vječnost – neopisivo i radosno iskustvo.
Brat Mou Tham se nakon hrama vratio izravno u Novu Kaledoniju, gdje je radio još dvije godine kako bi platio put za jednu kćer koja nije bila u hramu s njima – udanu kćer s mužem i djetetom.
Kasnijih godina brat i sestra Mou Tham željeli su služiti u hramu. Do tada je hram Papeete Tahiti bio je izgrađen i posvećen, i oni su u njemu služili dvije misije.3
Moja braćo i sestre, hramovi su više od kamena i žbuke. Oni su ispunjeni vjerom i postom. Izgrađeni su na iskušenjima i svjedočanstvima. Posvećeni su žrtvom i služenjem.
Prvi hram izgrađen u ovoj rasporedbi bio je hram u Kirtlandu, Ohio. Sveci su u to vrijeme bili osiromašeni, a ipak, Gospodin je zapovjedio da se izgradi hram, pa su ga izgradili. Starješina Heber C. Kimball je napisao o tom iskustvu: »Jedino Gospodin poznaje prizore siromaštva, nedaće i tjeskobe kroz koje smo prošli da bismo to ostvarili.«4 A onda, nakon svega što je marljivo izvršeno, sveci su bili prisiljeni napustiti Ohio i njihov voljeni hram. Na kraju su našli utočiš-te – iako će ono biti privremeno – na obalama rijeke Mississippi u državi Illinois. Nazvali su svoje naselje Nauvoo i, spremni ponovno dati sve od sebe uz svoju vjeru nedirnutu, podigli još jedan hram svom Bogu. Progoni su bjesnjeli, međutim, i uz tek završen hram u Nauvoou, bili su još jednom istjerani iz svojih domova, tražeći utočište u pustinji.
Trud i žrtve započeti su ponovno dok su 40 godina radili na podizanju hrama Salt Lake koji veličanstveno stoji na čestici južno od nas koji smo ovdje danas u Konferencijskom centru.
Oduvijek je određena mjera žrtve bila povezana s izgradnjom hrama i odlaženjem u hram. Bezbrojni su oni koji su radili i borili se kako bi za sebe i za svoje obitelji zadobili blagoslove koji se mogu naći u hramovima Božjim.
Zašto su toliki spremni dati toliko mnogo kako bi primili blagoslove hrama? Oni koji razumiju vječne blagoslove što dolaze iz hrama znaju da nijedna žrtva nije prevelika, nijedna cijena previsoka, nijedna borba preteš-ka za primanje tih blagoslova. Nikada nema previše kilometara putovanja, previše prepreka za prevladati ili previše neudobnosti za pretrpjeti. Oni razumiju da su spasonosne uredbe primljene u hramu, koje nam omogućuju da se jednoga dana vratimo našem Nebeskom Ocu u vječnoj obitelji i budemo obdareni blagoslovima i moću s visina, vrijedne svake žrtve i svakog truda.
Danas većina nas ne treba trpjeti velike teškoće kako bismo otišli u hram. Osamdeset pet posto članstva Crkve danas živi unutar 320 kilometara od hrama, a za većinu nas ta je udaljenost mnogo manja.
Ako ste sami bili u hramu, i ako živite relativno blizu hramu, vaša žrtva može biti odvajanje vremena u svom zaposlenom životu kako biste redovito odlazili u hram. Mnogo toga ima za obaviti u našim hramovima za one koji čekaju iza zastora. Dok obavljamo djelo za njih, znat ćemo da smo ostvarili nešto što oni ne mogu učiniti sami za sebe. Predsjednik Joseph F. Smith je u snažnoj izjavi rekao: »Kroz naš trud za njih njihove će uze sužanjstva spasti s njih, a tama koja ih okružuje raspršit će se, kako bi ih svjetlo moglo obasjati, i oni će u svijetu duhova čuti za djelo koje su za njih obavila njihova djeca ovdje, i radovat će se s vama u vašem obavljanju ovih dužnosti.«5 Moja braćo i sestre, imamo djelo za izvršiti.
U mojoj obitelji neka od naših najsvetijih i najdražih iskustava dogodila su se kad smo se udružili u hramu kako bismo obavili uredbe pečaćenja za naše preminule pretke.
Ako niste bili u hramu, ili ako jeste bili ali trenutno ne možete primiti preporuku, nema važnijeg cilja za vas da na njemu radite od dostojnosti za odlazak u hram. Vaša će žrtva možda biti dovođenje vašeg života u sklad s onim što se traži kako biste primili preporuku, možda odbacujući dugotrajne navike koje vam to onemogućavaju. Ona može biti posjedovanje vjere i discipline za plaćanje desetine. Što god to bilo, osposobite se za ulazak u hram Božji. Osigurajte si hramsku preporuku i smatrajte je dragocjenom imovinom, jer ona to jest.
Sve dok ne uđete u Dom Gospodnji i ne primite sve blagoslove koji vas ondje očekuju, niste zadobili sve što Crkva ima za ponuditi. Najvažniji i krunski blagoslovi članstva u Crkvi oni su blagoslovi koje primamo u hramovima Božjim.
A sada, moji mladi prijatelji koji ste u tinejdžerskoj dobi, uvijek imajte hram kao cilj. Nemojte činiti ništa što bi vas spriječilo da uđete kroz njegova vrata i imate udjela u tamošnjim svetim i vječnim blagoslovima. Odajem priznanje onima od vas koji već redovito idete u hram kako biste obavljali krštenja za mrtve, ustajući rano ujutro da biste mogli sudjelovati u takvim krštenjima prije škole. Ne mogu se sjetiti boljeg načina kako započeti dan.
Vama roditeljima male djece, iznosim vam mudar savjet predsjednika Spencera W. Kimballa. Rekao je: »Bilo bi divno kad bi … roditelji u svakoj spavaćoj sobi svoje kuće imali sliku hrama, tako da [njihova djeca], još dok [su] male bebe, mogu gledati tu sliku svaki dan [sve dok] ona ne postane dio [njihova] života. Kada [ona] dođu u dob u kojoj trebaju donijeti vrlo važnu odluku [o odlasku u hram], ona će već biti donesena.«6
Naša djeca pjevaju u Maloj školi:
Volim vidjeti hram,
Ući ću u njega jednoga dana.
Sklopit ću savez s Ocem svojim;
Obećat ću da ću slušati.7
Molim vas da podučavate svoju djecu o važnosti hrama.
Svijet može biti mjesto puno izazova i teškoća u kojem trebamo živjeti. Često smo okruženi onim što nas želi povući dolje. Kada vi i ja odlazimo u svete domove Gospodnje, kada se sjećamo saveza koje sklapamo tamo, bit ćemo sposobniji podnijeti svako iskušenje i prevladati svaku napast. U tom svetom utočištu naći ćemo mir; bit ćemo obnovljeni i osnaženi.
A sad, braćo i sestre, spomenuo bih još jedan hram prije nego što zaključim. U bliskoj budućnosti, kako se novi hramovi grade diljem svijeta, jedan će izrasti u gradu koji je nastao prije više od 2.500 godina. Govorim o hramu koji se sada gradi u Rimu, u Italiji.
Svaki je hram dom Božji, koji ispunjava iste funkcije i s potpuno jednakim blagoslovima i uredbama. Hram u Rimu, kao jedinstven, gradi se na jednom od mjesta s najslavnijom povijesti na svijetu, u gradu gdje su drevni apostoli Petar i Pavao propovijedali evanđelje Kristovo i gdje su obojica bili mučenički ubijeni.
Prošlog listopada, kada smo se okupili na prekrasnom seoskom posjedu u sjeveroistočnom dijelu Rima, imao sam priliku izreći molitvu posvećenja dok smo se pripremali simbolički započeti gradnju. Osjetio sam se potaknutim da pozovem talijanskog senatora Lucia Malana i zamjenika gradonačelnika Rima Giuseppea Ciardia da budu među prvima koji će lopatom iskopati nešto zemlje. Svaki od njih sudjelovao je u donošenju odobrenja gradnje hrama u njihovom gradu.
Dan je bio oblačan, ali topao, i iako je prijetila kiša, nije palo više od kapi ili dvije. Dok je predivan zbor pjevao na talijanskom prekrasnu pjesmu »Duh Božji«, osjetilo se kao da su se nebo i zemlja ujedinili u čudesnoj pjesmi hvale i zahvalnosti svemogućem Bogu. Suze se nisu mogle zadržati.
U budućem vremenu, vjerni u ovome Vječnom gradu primit će uredbe vječne naravi u svetom domu Božjem.
Izražavam svoju trajnu zahvalnost svom Nebeskom Ocu za hram koji se sada gradi u Rimu, te za sve naše hramove, gdje god se nalazili. Svaki od njih stoji kao svjetionik svijetu, izraz našeg svjedočanstva da Bog, naš Vječni Otac živi, da nas želi blagosloviti i, doista, blagosloviti svoje sinove i kćeri svih naraštaja. Svaki od naših hramova izraz je našeg svjedočanstva da je život iza groba toliko stvaran i siguran koliko i naš život ovdje na zemlji. Tako svjedočim.
Moja voljena braćo i sestre, prinesimo kakve su god potrebne žrtve da bismo odlazili u hram i imali duh hrama u svom srcu i u svojim domovima. Slijedimo stope našeg Gospodina i Spasitelja, Isusa Krista, koji je za nas prinio krajnju žrtvu, kako bismo mi mogli imati vječni život i uzvišenje u kraljevstvu našeg Nebeskom Oca. To je moja iskrena molitva i kažem je u ime našeg Spasitelja, Gospodina Isusa Krista. Amen.
© 2011. Intellectual Reserve, Inc. Sva prava pridržana. Printed in Germany. Pravo engleskog izdanja odobreno: 6/10. Pravo prevođenja odobreno: 6/10. Naslov izvornika: First Presidency Message, May 2011. Croatian. 09765 119