Utišaj se! Umukni!
Spasitelj nas podučava kako osjetiti mir i spokoj čak i kada vjetrovi žestoko pušu oko nas, a valjajući valovi prijete potopiti naše nade.
Kada su naša djeca bila mlada, naša je obitelj provela nekoliko dana na predivnom jezeru. Jednoga su dana neka od djece odjenula prsluke za spašavanje prije nego što su skočila s mola u vodu. Naša je najmlađa kćer oklijevajući gledala, pažljivo promatrajući svoju braću i sestre. Sa svom hrabrošću koju je mogla sakupiti, začepila je svoj nos jednom rukom i skočila. Odmah je izronila i s malo panike u svojem glasu povikala: »Pomognite mi! Pomognite mi!«
Dakle, nije bila ni u kakvoj smrtnoj opasnosti. Njezin je prsluk za spašavanje radio svoj posao i ona je sigurno plutala. Mogli smo posegnuti i povući je natrag na mol uz malo napora. Ipak, sa svojeg je gledišta ona trebala pomoć. Možda se radilo o hladnoći vode ili novosti iskustva. U svakom slučaju, popela se natrag na mol gdje smo je umotali u suhi ručnik i čestitali joj na njezinoj hrabrosti.
Bilo da smo stari ili mladi, mnogi su od nas, u trenutcima nevolje, izgovorili riječi hitnosti, poput: »Pomogni mi!« »Spasi me!« ili »Molim te, uslišaj mi molitvu!«
Takav se događaj dogodio Isusovim učenicima tijekom njegovoga smrtnog službeništva. U Marku čitamo da Isus »poče učiti pokraj mora. Silan se narod slegne k njemu.«1 Gomila je postala toliko brojna da Isus »uđe u lađicu«2 i govorio im je s njezine palube. Cijeli je dan podučavao narod u usporedbama dok su oni sjedili na obali.
»Uvečer istoga dana«, rekao je svojim učenicima, »‘Prijeđimo na drugu obalu!’ Oni otpustiše narod«,3 te su se udaljili od obale i krenuli svojim putem preko Galilejskog mora. Našavši mjesto na stražnjem djelu lađice, Isus je legao i brzo zaspao. Ubrzo »nastade silna oluja, a valovi su tako navalili na lađicu da su je već napunjali«4 vodom.
Mnogi su od Isusovih učenika bili iskusni ribari i znali su kako upravljati lađom u oluji. Oni su bili njegovi pouzdani – doista, njegovi voljeni – učenici. Ostavili su svoje poslove, osobne interese i obitelji kako bi slijedili Isusa. Njihova je vjera u njega bila očitovana njihovom nazočnošću u toj lađi. I sada je njihova lađa bila usred oluje i gotovo pred potopom.
Ne znamo koliko su se dugo borili kako bi održali lađu na površini u oluji, ali probudili su Isusa s ponešto panike u svojim glasovima, rekavši:
»Učitelju, tebe se nište ne tiče što mi ginemo?«5
»Gospodine, spasi, izgibosmo!«6
Zvali su ga »Učitelj[em]«, a on to i jest. On je također »Isus Krist, Sin Božji, Otac neba i zemlje, Stvoritelj svega od početka«.7
Sa svojeg je položaja u lađi Isus ustao i prekorio vjetar te rekao pomahnitalom moru: »‘Utišaj se! Umukni!’ Vjetar prestade i nastade velika tišina.«8 Uvijek Veliki Učitelj, Isus je tada podučio svoje učenike kroz dva jednostavna, ali brižna pitanja. Upitao je:
»Zašto se toliko strašite?«9
»Gdje vam je vjera?«10
Postoji smrtna sklonost, čak i kušnja, kada se nađemo posred iskušenja, nevolja ili nesreća da zavapimo: »Učitelju, tebe se nište ne tiče što [ja] ginem[]? Spasi [me].« Čak je i Joseph Smith preklinjao iz strašne tamnice: »O Bože, gdje si? I gdje je pokrov što prekriva skrovište tvoje?«11
Zasigurno, Spasitelj svijeta razumije naša smrtna ograničenja jer nas podučava kako osjetiti mir i spokoj čak i kada vjetrovi žestoko pušu oko nas, a valjajući valovi prijete potopiti naše nade.
One s dokazanom vjerom, vjerom poput djetetove ili čak najmanjim dijelom vjere12 Isus poziva, govoreći: »dođite k meni«.13 »Povjeruj[] u ime moje.«14 »Uči od mene, i slušaj riječi moje.«15 On nježno zapovijeda: »pokaj[ se] i krst[i] u ime moje«,16 »ljubite jedan drugoga; kao što sam ja ljubio vas«17 i »uvijek [se] spominj[ite] mene«.18 Isus uvjerava, objašnjavajući: »Ovo vam rekoh, da u meni imate mir. U svijetu ćete imati patnju. Ali, ohrabrite se: ja sam pobijedio svijet!«19
Mogu zamisliti da su, iz nužnosti, Isusovi učenici bili, u lađi koju je nevrijeme bacalo, zaposleni gledanjem valova kako se prelijevaju po njihovoj palubi te izlijevanjem vode iz lađe. Mogu ih zamisliti kako upravljaju jedrima i pokušavaju održati nekakav oblik kontrole nad svojim malenim plovilom. Njihova je usredotočenost bila na preživljavanje tog trenutka, a njihova je molba za pomoć bila neodgodivo iskrena.
Mnogi od nas nisu ništa drugačiji u naše doba. Nedavni događaji diljem svijeta i u našim narodima, zajednicama i obiteljima uzdrmali su nas nepredviđenim kušnjama. U vremenima previranja naša vjera može izgledati rastegnuto do granica naše izdržljivosti i razumijevanja. Valovi straha mogu nas omesti, uzrokujući da zaboravimo Božju dobrotu, time ostavljajući naš pogled kratkovidnim i izvan fokusa. Ipak, baš u ovim teškim dionicama našeg putovanja, naša vjera može biti ne samo iskušavana, već i ojačana.
Bez obzira na naše okolnosti možemo uložiti hotimična nastojanja da izgradimo i povećamo našu vjeru u Isusa Krista. Ona je osnažena kada se sjetimo da smo djeca Božja i da nas on voli. Naša vjera raste dok vršimo pokus na riječi Božjoj s nadom i marljivošću, nastojeći najbolje što možemo slijediti Kristova naučavanja. Naša vjera raste dok biramo vjerovati radije nego sumnjati, oprostiti radije nego suditi, pokajati se radije nego pobuniti. Naša je vjera pročišćena dok se strpljivo oslanjamo na zasluge, milosrđe i milost Svetog Mesije.20
»Iako vjera nije savršena spoznaja«, rekao je starješina Neal A. Maxwell, »ona donosi duboko povjerenje u Boga čija spoznaja jest savršena!«21 Čak i u nemirnim vremenima, vjera je u Gospodina Isusa Krista srčana i otporna. Pomaže nam prebrati kroz nevažna ometanja. Ohrabruje nas da se nastavimo kretati duž puta saveza. Vjera gura kroz obeshrabrenje i dopušta nam suočiti se s budućnošću uz odlučnost i uzdignute glave. Ona nas potiče da tražimo spašavanje i pomoć dok se molimo Ocu u ime njegovog Sina. I kada se čini da pobožne molbe ne bivaju uslišane, naša ustrajna vjera u Isusa Krista stvara strpljenje, poniznost i sposobnost da pobožno izgovorimo riječi: »Budi volja tvoja.«22
Predsjednik Russell M. Nelson podučio je:
»Ne trebamo dopustiti svojim strahovima da istisnu našu vjeru. Možemo se boriti s tim strahovima jačanjem naše vjere.
Započnite sa svojom djecom… Neka ona osjete vašu vjeru, čak i kada teške kušnje dođu na vas. Neka vaša vjera bude usmjerena na našeg brižnog Nebeskog Oca i njegovog voljenog Sina, Gospodina Isusa Krista. Podučavajte svakog dragocjenog dječaka ili djevojčicu da su on ili ona dijete Božje, stvoreni na njegovu sliku, sa svetim ciljem i potencijalom. Svatko je rođen s izazovima koje treba prevladati i s vjerom koju treba razviti.«23
Nedavno sam čula dvoje četverogodišnje djece kako iznose svoju vjeru u Isusa Krista kada su odgovorila na pitanje: »Kako vam Isus Krist pomaže?« Prvo je dijete reklo: »Znam da me Isus voli jer je umro za mene. On također voli odrasle.« Drugo je dijete reklo: »On mi pomaže kada sam tužan ili mrzovoljan. Također mi pomaže kada tonem.«
Isus je izjavio: »Tko se, dakle, obrati i dođe k meni kao malo dijete, primit ću ga, jer takvih je kraljevstvo Božje.«24
»Da, Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenog Sina da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni.«25
Nedavno je predsjednik Nelson obećao »da će uslijediti smanjeni strah i uvećana vjera« dok »nanovo otpoč[injemo] doista ga čuti, slušati i obraćati pažnju na Spasiteljeve riječi«.26
Sestre i braćo, naše trenutne izazovne okolnosti nisu naše konačno, vječno odredište. Kao članovi Crkve Isusa Krista svetaca posljednjih dana savezom smo uzeli na sebe ime Isusa Krista. Imamo vjeru u njegovu otkupljujuću moć i nadu u njegova velika i dragocjena obećanja. Imamo svaki razlog za radovanje jer je naš Gospodin i Spasitelj revno svjestan naših nevolja, briga i žalosti. Kao što je Isus bio sa svojim drevnim učenicima, on je u našoj lađi! Svjedočim da je on dao svoj život tako da vi i ja nećemo poginuli. Uzdajmo se u njega, budimo poslušni njegovim zapovijedima te s vjerom ga čujmo kako govori: »Utišaj se! Umukni!«27 U posvećeno i sveto ime Isusa Krista. Amen.