Život i službeništvo Georgea Alberta Smitha

Jednog dana tijekom svog služenja kao predsjednik Crkve, George Albert Smith primio je fotografiju s porukom u kojoj je pisalo: »Šaljem vam ovu sliku jer je ona grafička ilustracija čovjeka kojim vas smatramo.« Bila je to slika predsjednika Smitha u društvu jedne majke i njezine četvoro djece. Tog dana, predsjednik Smith žurio je uhvatiti vlak kad ga je jedna majka zaustavila, nadajući se da će njezina djeca imati priliku rukovati se s prorokom Božjim. Promatrač je uhvatio trenutak u fotografiji.

Poruka se nastavila: »Razlog zbog kojeg čuvamo [ovu] sliku je što, koliko god ste zauzeti, unatoč činjenici da ste žurili u automobil, a zatim na vlak, ipak izdvojili vremena da se rukujete sa svakim djetetom u ovoj obitelji.«¹

Dobra djela poput ovoga opisuju život i službeništvo Georgea Alberta Smitha. Bez obzira je li ponudio ljubav i ohrabrenje susjedu koji se borio sa svojom vjerom ili je organizirao velike humanitarne pothvate da se nahrane tisuće ljudi, George Albert Smith živio je prema Spasiteljevoj zapovijedi: »Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe« (Marko 12:31).

Djetinjstvo, 1870–1890.

George Albert Smith rođen je 4. travnja 1870, od roditelja Johna Henryja i Sarah Farr Smith u skromnom domu u Salt Lake Cityju. Obitelj Smith imala je veliko naslijeđe služenja u kraljevstvu Božjem. Otac Georgea Alberta kasnije je služio u Zboru dvanaestorice i u Prvom predsjedništvu. Njegov djed i imenjak, George A. Smith, bio je rođak proroka Josepha Smitha i bio je među prvim svecima posljednjih dana koji su došli u dolinu Salt Lakea 1847. godine; George A. Smith također je bio apostol i savjetnik predsjedniku Brighamu Youngu. Pradjed Georgea Alberta, John Smith, služio je kao patrijarh u Crkvi i kao prvi predsjednik okola u Salt Lake Cityju. A njegov djed po majci, Lorin Farr, bio je prvi gradonačelnik u Ogdenu, Utah, i prvi predsjednik okola u tom gradu.

George Albert Smith volio je i divio se svojim roditeljima. Svom ocu pripisao je zasluge što ga je podučio da posegne za onima koji su u potrebi,² a svoju je majku hvalio za žrtve koje je podnosila da podigne obitelj u evanđelju. »Iako smo bili vrlo siromašni«, prisjećao se, »a moj je otac bio na misiji kada sam imao pet godina, ne sjećam se da sam ikada čuo svoju majku kako se žali, i nikada je nisam vidio da je prolila suzu zbog okolnosti koje su je okruživale. Znala je kako učiniti da joj dolar traje dulje nego bilo kome koga sam poznavao …

Kada je otac bio odsutan od kuće zbog misije, majka je preuzela njegovo mjesto i bila je doista glava kuće u njegovom odsustvu. Molili smo se, blagoslivljali hranu, a u slučaju bolesti, pozivala je starješine, jer je imala veliku vjeru u evanđeoske uredbe. Uvijek se strogo pridržavala plaćanja desetine, a koliko sam uspio saznati, do uma joj nikada nije doprla misao da je možda došlo do pogreške i da ‘mormonstvo’ nije istinito. Vjerovala je svom svojom dušom.«³

George Albert Smith se osobito prisjetio kako ga je majka podučavala da se moli i da vjeruje da će Bog odgovoriti: »Kada pomislim na utjecaj svoje majke dok sam bio mali [dječak], ganut sam do poštovanja i suza… Sjećam se kao da je bilo jučer. Uzela me za ruku i otišli smo na vrh stuba na drugom katu. Tamo sam kleknuo pred njom i držao njezinu ruku dok me podučavala molitvi. Hvala Bogu za one majke koje u svojim srcima imaju duh evanđelja i želju da blagoslove. Mogao bih sada ponoviti tu molitvu, a prošlo je mnogo vremena od kad sam je naučio. Ta mi je molitva dala uvjerenje da imam Nebeskog Oca, kao i spoznaju da on čuje i odgovara na molitve. Kad sam bio stariji i dalje smo živjeli u drvenoj dvokatnici, a kada bi naišao snažan vjetar, ljuljala bi se kao da će se prevrnuti. Ponekad sam se previše bojao tako da nisam mogao spavati. Moj krevet bio je u maloj zasebnoj sobi, a mnoge bih noći sišao s njega na koljena i zamolio svog Oca na Nebu da se pobrine za kuću, sačuva je da se ne raspadne i vratio se natrag siguran da ću biti sačuvan od zla kao da sam držao svog Oca za ruku.«⁴

Osvrnuvši se na svoje djetinjstvo, George Albert Smith je rekao:

»Moji su roditelji živjeli u vrlo skromnim okolnostima, ali hvalim svog Tvorca i zahvaljujem mu svim svojim srcem što me je poslao u njihov dom…

Naučio sam kada sam bio dječak da je ovo djelo Gospodnje. Naučio sam da su na ovoj zemlji živjeli proroci. Naučio sam da će nadahnuće Svesilnoga utjecati na one koji su živjeli da ga prime…

Zahvalan sam za svoje prvorodstvo, zahvalan sam za roditelje koji su me podučili evanđelju Isusa Krista i postavili primjer u svom domu.«⁵

Mladi George Albert bio je poznat kao sretan i razigran dječak. Prijatelji su cijenili njegovu veselu narav, a on je uživao zabavljajući ih s usnom harmonikom, bendžom i gitarom, te repertoarom šaljivih pjesama. Također je imao iskustva koja su mu pomogla razviti snažan osjećaj odgovornosti koji je bio čudesan za dijete njegovih godina. Kada je imao 12 godina, George Albert otišao je na akademiju Brigham Young gdje je primio savjet koji je imao duboki učinak na njegov život. Kasnije se prisjetio:

»Sretna je okolnost da je dio moje poduke došao od dr. Karla G. Maesera, izuzetnog edukatora koji je bio prvi graditelj naših velikih crkvenih škola… Ne mogu se sjetiti toga što je rečeno tijekom prve godine dok sam bio tamo, ali ima jedna stvar koju nikada neću zaboraviti. Ponovio sam je mnogo puta… Dr. Maeser jednog je dana ustao i rekao:

‘Ne samo da ćete biti odgovorni za stvari koje činite, već ćete biti odgovorni za misli koje mislite.’

Kao dječaku koji nije imao neku naviku kontroliranja svojih misli, bilo mi je zagonetno što činiti i to me je brinulo. Zapravo, zapelo je za mene poput trna. Otprilike tjedan, ili deset dana kasnije, odjednom mi je bilo jasno na što je mislio. Tada sam mogao vidjeti filozofiju u tome. Odjednom mi je postalo jasno to tumačenje onoga što je izrečeno: pa naravno, bit ćete odgovorni za svoje misli jer kada vaš život završi u smrtnosti, on će biti zbroj vaših misli. Taj prijedlog bio mi je veliki blagoslov cijeli moj život i omogućio mi je u mnogo prilika da izbjegnem neprimjereno razmišljanje jer sam shvatio da ću biti, kada se moje životno djelo dovrši, proizvod svojih misli.«⁶

Mladi George Albert preuzeo je velike odgovornosti kod kuće 1882. kada je njegov otac, koji je služio u Zboru dvanaestorice apostola dvije godine, pozvan za predsjednika Europske misije. Odsustvo Johna Henryja tražilo je da George Albert pomogne skrbiti za obitelj. Kada je imao 13 godina, prijavio se za posao u tvornici u vlasništvu Crkve i trgovini u Salt Lake Cityju, ali je rukovoditelj rekao da si ne mogu priuštiti da ikoga zaposle. George Albert je odgovorio da ne traži plaću, već posao. Dodao je: »Znam da ću, ako išta vrijedim, biti plaćen.«⁷ Njegov pozitivan stav osigurao mu je mjesto tvorničkog radnika za 2,5 dolara tjedno, a njegova snažna radna etika ubrzo mu je pomogla da napreduje na bolje položaje u poduzeću.

Kada je imao 18 godina, pronašao je posao za geodetska mjerenja na željeznici. Radeći taj posao, sunčev odsjaj s pustinjskog pijeska oštetio je njegove oči. To je trajno narušilo njegov vid, što mu je otežalo čitanje i prouzročilo nelagodu tijekom njegovog života.

Misionarska služba i brak, 1891–1894.

U rujnu 1891. predsjednik Wilford Woodruff pozvao je Georgea Alberta Smitha da služi kratkoročnu misiju u južnom Utahu. Njegovo posebno zaduženje bilo je raditi s mladima iz Crkve u području. Sljedeća četiri mjeseca on i njegovi suradnici pomogli su uspostaviti organizacije za mlade u okolima i odjelima, govorili na brojnim sastancima i poticali mlade da žive prema crkvenim mjerilima.

Nakon povratka s misije, George Albert nastavio je udvarati se svojoj ljubavi iz djetinjstva, Lucy Woodruff, unuci predsjednika Wilforda Woodruffa. Odrasli su kao susjedi, a Lucy je primijetila crte ličnosti koje je George Albert razvio. U dnevnik je zapisala svoje divljenje prema njemu: »Večeras liježem srca ispunjenog zahvalnošću prema Bogu… i molim se da mi može dati snage da zaslužim ljubav onoga za koga čvrsto vjerujem da će biti jedan od najboljih mladića koji je postavljen na zemlju. Njegova dobrota i ljubaznost izazivaju suze u mojim očima.«⁸

No Lucy je imala mnoge obožavatelje, a neki od njih bili su dobrog statusa i nudili su bogate darove. S druge strane, George Albert je privlačio Lucy zbog svoje predanosti Gospodinu. Napisao joj je: »Ako si zainteresirana udati se za nekoga zbog novca, to neću biti ja jer sam davno odlučio da neću posvetiti sebe, svoj život, niti svoje vrijeme zaradi, već služenju Gospodinu i pomaganju njegovoj djeci u svijetu.«⁹ Lucy je donijela odluku i 25. svibnja 1892, ona i George Albert vjenčali su se u hramu Manti Utah. Otac Georgea Alberta izvršio je ceremoniju. Tog dana Lucy je svom mužu dala mali privjesak sa svojom slikom. Čuvao je taj privjesak na lancu svog džepnog sata, gdje je visio blizu njegovog srca i nosio ga gotovo svaki dan do kraja svog života.¹⁰

Mladenci su bili zajedno manje od mjesec dana prije nego što je George Albert otišao na drugu misiju, sa zaduženjem da propovijeda na jugu Sjedinjenih Država. Iako su znali da njegov odlazak predstoji – poziv je stigao tri tjedna prije nego što su se vjenčali – odvajanje je ipak bilo teško. Oboje su bili preplavljeni s radošću kada je četiri mjeseca kasnije Lucy bila pozvana da služi uz svog supruga u misijskom uredu gdje je starješina Smith nedavno primio zaduženje da služi kao tajnik misije.

Predsjednik misije Southern States bio je J. Golden Kimball, koji je u to vrijeme služio kao član Sedamdesetorice. Predsjednik Kimball je dva puta morao napustiti misiju za vrijeme služenja starješine Smitha kako bi obavio važne poslove u Salt Lake Cityju – jednom nedugo nakon što je starješina Smith postao tajnik misije i ponovno godinu dana kasnije. U obje situacije predsjednik Kimball prepustio je ogromnu odgovornost za vođenje i upravljanje misijom starješini Smithu, dajući podršku i savjete kroz brojna pisma. Sveukupno, starješina Smith je služio kao vršitelj dužnosti predsjednika misije otprilike 16 mjeseci. Predsjednika Kimballa je brinulo što je toliko dugo odsutan, ali je vjerovao svom mladom pomoćniku. U pismu starješini Smithu napisao je: »Smatram da mi moja sposobnost razlučivanja i inteligencija, koliko god ograničeni bili, omogućuju da cijenim tvoje poštenje i vrijednost, i uvjeravam te da to cijenim.«¹¹ U drugom je pismu napisao: »Neka ti uvijek ova misao bude na umu: da cijenim tvoj rad, predanost i dobrotu.«¹²

Predsjednik Kimball imao je mnogo prilika osvjedočiti se u predanost i dobrotu starješine Smitha. Jednom su prilikom njih dvojica zajedno putovali i bili pozvani provesti noć u maloj brvnari. George Albert Smith kasnije se prisjetio:

»Oko ponoći nas je probudilo užasno urlanje i vikanje izvana. Vulgaran jezik dočekao je naše uši dok smo sjedili u krevetu pokušavajući shvatiti što se događa. Noć je bila obasjana mjesečinom i mogli smo vidjeti da je vani mnogo ljudi. Predsjednik Kimball iskočio je iz kreveta i počeo se oblačiti. Ljudi su lupali na vrata i psovali naređujući mormonima da izađu i govoreći da će ih ustrijeliti. Predsjednik Kimball me je upitao hoću li ustati i obući se, a ja sam rekao ne, da ću ostati u krevetu i da sam siguran da će se Gospodin pobrinuti za nas. Za nekoliko sekundi soba je bila ispunjena pucnjevima. Rulja se izgleda podijelila u četiri skupine i pucali su u uglove kuće. Krhotine su letjele iznad naših glava u svim smjerovima. Bilo je nekoliko trenutaka tišine, a zatim je druga runda pucnjeva ispaljena i poletjelo je još krhotina. Uopće nisam osjećao strah. Bio sam vrlo smiren dok sam ležao, prolazeći kroz jedan od najgorih trenutaka u svom životu, ali bio sam uvjeren… da će me Gospodin zaštiti, a to je i učinio.

Rulja se obeshrabrila i otišla. Sljedeće jutro kada smo otvorili vrata, tamo je stajala hrpa batina od američkog oraha koje su koristili za udaranje misionara na Jugu.«¹³

Godinama kasnije George Albert Smith podijelio je ovo iskustvo s unucima da ih poduči da vjeruju u Gospodina. »Želim vam dati do znanja«, rekao je, »da će se Gospodin pobrinuti za vas u trenutcima opasnosti ako mu pružite priliku.«¹⁴

Obiteljski život

George Albert i Lucy razriješeni su s misije u lipnju 1894. Nekoliko mjeseci nakon njihovog povratka u Salt Lake City, Lucy je primila blagoslov od svog djeda, predsjednika Wilforda Woodruffa s obećanjem da će roditi djecu. Dana 19. studenog 1895. rodila je kćer koju su nazvali Emily, a četiri godine kasnije rođena je druga kći Edith. Njihovo posljednje dijete, George Albert ml. rođen je 1905.

George Albert Smith bio je otac s puno ljubavi kojeg su njegova djeca obožavala. Edith je o njemu zapisala: »Za mene je moj otac posjedovao sve osobine koje kći voli kod oca. Ispunio je sva moja očekivanja o očinstvu.« Djecu se najviše dojmio način na koji se George Albert odnosio prema svojoj voljenoj supruzi. »Očeva ljubav i pažnja prema majci bili su predivni«, napisala je Edith. »Nikada nije propustio priliku pokazati svoju zahvalnost za nju. Sve što su radili, radili su zajedno, nakon dobrog planiranja i timskog rada. Bila mu je dragocjena… Iako smo svi obožavali majku, sigurna sam da smo je mi kao djeca voljeli još više zbog njegove pažnje i nježnosti prema njoj.«¹⁵

Kao otac, George Albert Smith ustrajno je pokušavao pomoći svojoj djeci da iskuse radost koju je osjećao živeći evanđelje. Jedno božićno jutro, nakon što su otvorili darove, pitao je svoje mlade kćeri što misle o tome da daju neke od svojih igračaka djeci koja nisu primila božićne darove. Budući da su upravo dobile nove igračke, djevojčice su se složile da bi mogle darovati neke od svojih starih igračaka siromašnoj djeci.

»Ne biste li im htjele dati neke od novih igračaka također?« nježno je predložio George Albert.

Njegove su kćeri oklijevale, ali su naposljetku pristale dati jednu ili dvije od svojih novih igračaka. George Albert ih je zatim odveo u dom djece na koju je mislio i one su dale svoje darove. Iskustvo je bilo tako nadahnjujuće da je, kada su otišli, jedna od djevojčica s uzbuđenjem u glasu rekla: »Hajdemo sada po ostale igračke za njih.«¹⁶

Zbor dvanaestorice apostola, 1903–1945.

U utorak, 6. listopada 1903, George Albert Smith imao je naporan dan na poslu i nije mogao doći na zasjedanje općeg sabora toga dana. Kada je izašao iz ureda, poslijepodnevno zasjedanje sabora bilo je gotovo pri kraju, pa je krenuo kući planirajući odvesti svoju djecu na sajam.

Kada je stigao kući, bio je iznenađen kada je ugledao da sve vrvi od gostiju, a jedna mu je gošća prišla i srdačno mu čestitala.

»O čemu se radi?« pitao je.

»Zar ne znaš?« odgovorila je.

»Zar ne znam što?«

»Pa podržan si za člana Zbora dvanaestorice apostola«, gošća je uzviknula.

»To ne može biti«, George Albert je rekao. »Mora da se radi o pogrešci.«

»Sama sam čula«, uzvratila je.

»Mora da je bio neki drugi Smith«, rekao je. »Meni ništa nije rečeno o tome, i ne mogu vjerovati da je to istina.«

Zbunjena, gošća se vratila do Tabernakla da sazna je li pogriješila. Tamo je dobila informaciju da je bila u pravu – George Albert Smith bio je najnoviji član Zbora dvanaestorice apostola.¹⁷

Njegova kći Emily kasnije se prisjetila događaja u kući Smithovih: »Činilo se kao da se cijeli Tabernakl spustio preko travnjaka u našu kuću, u suzama i ljubeći majku. Svi su govorili da je otac apostol, a mi smo mislili da je biti apostol najgora stvar koja vam se može dogoditi.«

Čak i kad je dobio potvrdu, George Albert je odlučio da će ipak odvesti svoje kćeri na sajam kao što je obećao, »iako ga nije puno vidio«, prisjetila se Emily. »Cijelo je vrijeme proveo leđima okrenutim prema zidu razgovarajući s ljudima.«¹⁸

Dva dana kasnije, 8. listopada 1903, predsjednik Joseph F. Smith zaredio je Georgea Alberta Smitha za apostola u gornjoj sobi hrama Salt Lake. Nakon zaređenja bio je pozvan da podijeli svoje osjećaje s prisutnim članovima Zbora dvanaestorice. »Osjećam se slabo i nedostaje mi mudrosti u usporedbi s ljudima zrelijih godina«, rekao je, »ali moje je srce na pravom mjestu i iskreno želim napredak djela Gospodnjeg… Imam živuće svjedočanstvo o božanskom porijeklu ovog djela. Znam da je evanđelje došlo na zemlju pod ravnanjem i vodstvom samoga Gospodina i da su oni koji su odabrani predsjedavati bili, i doista jesu, njegovi sluge. Želim i molim se da mogu živjeti čisto i ponizno kako bih mogao imati pravo na poticaje i savjete Duha da me vodi kroz moj život.«¹⁹

George Albert Smith služio je u Zboru dvanaestorice gotovo 42 godine, uključujući i 2 godine kao predsjednik Zbora. Tijekom tog vremena izvršio je mnoga zaduženja i blagoslovio ljude širom svijeta na brojne načine.

Širenje evanđelja i sklapanje prijateljstava za Crkvu

Starješina Smith imao je urođeni talent da umiri ljude i od neprijatelja stekne prijatelje. Lokalni poslovni čovjek, koji nije bio član Crkve, rekao je o njemu na njegovom sprovodu: »Njega je bilo lako poznavati. Bio je čovjek kojeg bi svatko volio poznavati. Zbog njegovog prijateljskog osmjeha, njegovog srdačnog rukovanja i topline njegove dobrodošlice osjećali biste iznutra, u svom srcu, iskrenost njegovog prijateljstva za vas i za njegove bližnje.«²⁰

Taj talent bio je dragocjen u vrijeme kada je Crkva još bila dosta nepoznata širom svijeta i podvrgnuta mnogim sumnjičenjima. Jednom prilikom, dok je obavljao zaduženje u Zapadnoj Virginiji, saznao je da su gradske vlasti prijetile s uhićenjem svakoga koga ulove kako propovijeda mormonstvo. Starješina Smith sastao se s gradskim tajnikom, gospodinom Engleom, da pokuša promijeniti taj propis. Kasnije je u svoj dnevnik zapisao: »Kada sam prvi put posjetio gospodina Englea bio je vrlo oštar u svom nastupu i otresito me je obavijestio da se to neće tolerirati u tom gradu… Rekao sam mu da sam uvjeren da je dobio pogrešnu predodžbu i da bih volio sjesti s njim i porazgovarati… Proveli smo neko vrijeme razgovarajući o mormonstvu. Znatno se omekšao prije nego što sam otišao, rukovao se sa mnom i dao mi svoju posjetnicu. Otišao sam uvjeren da sam uklonio neke predrasude.«²¹ Tri dana kasnije starješina Smith posjetio ga je ponovno i ovaj mu je put ostavio primjerak Mormonove knjige.²²

Starješina Smith uvijek je tražio priliku da razgovara s ljudima o Crkvi. Kad god je trebao ići na službeni put, ponio bi primjerke Mormonove knjige, crkvene časopise i ostalu crkvenu literaturu nadajući se da će ih pokloniti. Budući da Mormonova knjiga snaž-no svjedoči o Isusu Kristu, starješina Smith smatrao ju je idealnim božićnim darom i često je poštom slao primjerke prijateljima koji pripadaju drugoj vjeri, čak i poznatim ljudima koje nikad nije upoznao.²³ U pismu koje je pratilo taj božićni dar napisao je: »Za nekoliko dana kršćanski će svijet slaviti rođenje Spasitelja i običaj je da se u to vrijeme sjetimo naših prijatelja. Stoga se nadam da ćete od mene prihvatiti primjerak Mormonove knjige… Vjerujući da će vam biti drago imati je u svojoj knjižnici, šaljem vam je kao božićni dar.«

Primio je sljedeći odgovor: »Knjiga će imati svoje mjesto na našim policama i bit će pročitana [od početka do kraja] temeljito i bez predrasuda. Zasigurno će proširiti vidike i povećati duh tolerancije u svima koji je pažljivo pročitaju.«²⁴

Uključenost u građanska pitanja

Starješina Smith potaknuo je članove Crkve da se uključe u građanske aktivnosti i da koriste svoj utjecaj da poboljšaju uvjete u svijetu. On je sam bio uključen u nekoliko građanskih organizacija unatoč svom zahtjevnom pozivu kao vrhovni autoritet. Bio je izabran za predsjednika Međunarodnog kongresa za navodnjavanje i Kongresa za poljoprivredu u sušnim područjima, i bio je izabran šest mandata kao zamjenik predsjednika Nacionalnog društva sinova američke revolucije. Kao snažan zagovornik za avijaciju kao način da vrhov-ni autoriteti učinkovitije ispune svoja putna zaduženja, starješina Smith služio je u odboru direktora za Western Ail Lines. Također je bio aktivno uključen u Izviđače Amerike, a 1934. dobio je nagradu Silver Buffalo, najveću počast u izviđaštvu. Tijekom I. svjetskog rata djelovao je kao državni predsjedatelj u Utahu za pomoć Armeniji i Siriji i kao državni predstavnik na Međunarodnoj konvenciji za izgradnju domova, čija je svrha bila pronaći krov za one koji su ostali bez doma u ratu.²⁵

Prije svog poziva kao apostol, George Albert bio je aktivan u politici, revno zagovarajući ciljeve i kandidate za koje je smatrao da će poboljšati društvo. Kada je postao vrhovni autoritet, njegova uključenost u politiku je prestala, ali je nastavio zagovarati ciljeve u koje je vjerovao. Na primjer, 1923. pomogao je predstaviti zakon u zakonodavstvo države Utah koji je doveo do izgradnje sanatorija za oboljele od tuberkuloze.²⁶

Suosjećajnost starješine Smitha za druge bila je posebno vidljiva kroz njegovo služenje kao predsjednik Društva za pomoć slijepim osobama, položaj kojeg je obnašao od 1933. do 1949. godine. Kao osoba koja je sama patila od oštećenja vida, starješina Smith poseb-no je simpatizirao slijepe osobe. Nadgledao je izdavanje Mormonove knjige na Brailleovom pismu i uveo je program za pomoć slijepim osobama da nauče čitati Brailleovo pismo te da se prilagode svom hendikepu na druge načine. Zbog njegovog truda, oni kojima je služio su ga voljeli. Jedan član Društva za pomoć slijepim osobama iskazao je svoju zahvalnost kroz pjesmu koja je starješini Smithu poklonjena za njegov 70. rođendan:

Kada život udari snažno s olujnim rukama, 
i gorke suze padnu; 
kada usamljena zima zaledi dušu moju, 
a prazne jeke pozovu –
tada s čeznutljivom nadom okrenem
svoje stope, iako istrošene i hrome, 
da pronađem srce koje razumije
gdje gori plam prijateljstva –
srce u kojem brižna mudrost živi, 
suosjećajna i dobra, 
čija vjera u Boga i čovjeka podučava
istu vjeru slijepome …

Iako je njegovo brižno lice
sakriveno od nas,
vidimo milostivu mudrost
njegovog suosjećajnog srca.
Osjećamo mir u duši svojoj
i spoznajemo vlastiti mir.
Čujemo njegove tihe molitve koje kažu
da ne hodamo sami.
Njegova vjera u nas daje nam snagu,
dok teškim korakom kročimo neviđenim stazama.
Naše duše uzdiže čovjek
u suputništvo s Bogom.27

Bolest i druga iskušenja

Većinu svog života, George Albert nije bio osobito dobrog zdravlja. Iako je uživao u plivanju, jahanju konja i drugim fizičkim aktivnostima, njegovo je tijelo bilo krhko i često slabo. Osim kroničnog problema s očima, starješina Smith je tijekom svog života patio od bolova u trbuhu i leđima, stalnog umora, problema sa srcem i drugih bolesti. Stres i pritisak njegovih mnogih odgovornosti također su utjecali na njega, no ispočetka se protivio usporavanju svog brzog ritma kako bi sačuvao zdravlje. Kao posljedica toga, od 1909. do 1912. borio se s bolešću tako ozbiljnom da ga je prikovala uz krevet i spriječila u ispunjavanju dužnosti u Zboru dvanaestorice apostola. Bilo je to vrijeme velike kušnje za starješinu Smitha koji se očajnički želio vratiti svojoj dužnosti. Smrt njegovog oca 1911. i ozbiljan napad gripe koja je zahvatila njegovu ženu dodatno je otežalo oporavak starješine Smitha.

Godinama kasnije iznio je sljedeće iskustvo koje je imao tijekom tog razdoblja:

»Prije mnogo godina bio sam ozbiljno bolestan. Zapravo, mislim da su svi odustali od mene osim moje žene… Bio sam tako slab da sam se rijetko mogao kretati. Čak je i okretanje u krevetu bilo sporo i iscrpljujuće.

Jednog dana, u tim okolnostima, izgubio sam svijest o svom okruženju i pomislio da sam prešao na drugu stranu. Našao sam se kako stojim okrenut leđima prema velikom i predivnom jezeru, gledajući u veliku šumu. Nikoga nije bilo na vidiku, a na jezeru nije bilo čamca niti bilo kojeg drugog vidljivog sredstva koje bi ukazalo na to kako sam došao tamo. Shvatio sam, odnosno tako mi se činilo, da sam dovršio svoje djelo u smrtnosti i vratio se kući …

Počeo sam istraživati i ubrzo sam se našao na šumskoj stazi koja se očito malo koristila, i koja je gotovo zarasla u travi. Slijedio sam tu stazu, i nakon što sam neko vrijeme hodao i proputovao značajnu udaljenost kroz šumu, ugledao čovjeka koji mi je prilazio. Vidio sam da se radi o velikom čovjeku, i požurio sam kako bih došao do njega jer sam ga prepoznao kao svog djeda [George A. Smith]. Za života težio je preko 130 kilograma, stoga možete zamisliti koliki je bio. Sjećam se koliko sam bio sretan što ga vidim. Po njemu sam dobio ime i uvijek sam bio ponosan zbog toga.

Kada mi je djed prišao na udaljenost od nekoliko koraka, zaustavio se. Njegovo zaustavljanje bilo je znak meni da stanem. Tada me je – i volio bih da dječaci i djevojčice ovo nikada ne zaborave – ozbiljno pogledao i rekao:

‘Volio bih znati što si učinio s mojim imenom.’

Sve što sam ikada učinio do sada proletjelo je preda mnom kao leteća slika na ekranu – sve što sam ikada učinio. Ubrzo je taj živopisan osvrt stigao do trenutka u kojem sam se nalazio. Moj cijeli život prošao je preda mnom. Nasmiješio sam se, pogledao svog djeda i rekao:

‘S tvojim imenom nisam nikada učinio nešto čega bi se trebao sramiti.’

Zakoračio je prema naprijed i uzeo me u naručje, i kada je to napravio, ponovno sam postao svjestan svog zemaljskog okruženja. Moj jastuk bio je mokar kao da je voda izlivena na njega – mokar zbog suza zahvalnosti što sam mogao odgovoriti na njegovo pitanje ne srameći se.

Često sam razmišljao o tome i želim vam reći da sam pokušavao, više nego ikad prije toga, brinuti se o tom imenu. Stoga želim reći dječacima i djevojčicama, mladićima i djevojkama, mladima u Crkvi i svima širom svijeta: Poštujte svoje očeve i majke. Poštujte ime koje nosite.«²⁸

Starješini Smithu vratila se snaga i izašao je iz svog iskustva s obnovljenim osjećajem zahvalnosti za svoje svjedočanstvo o istini. Na sljedećem općem saboru rekao je svecima: »Proteklih godina prošao sam dolinom smrti, toliko blizu drugoj strani da sam siguran da [nije bilo] posebnog blagoslova našeg Nebeskog Oca, ne bih ostao ovdje. No, nikada, ni na jedan trenutak, svjedočanstvo s kojim me je Nebeski Otac blagoslovio nije bilo oslabljeno. Što sam bio bliže drugoj strani, veće je bilo moje uvjerenje da je evanđelje istinito. Sada kada je moj život pošteđen, radosno svjedočim da znam da je evanđelje istinito i svom svojom dušom zahvaljujem svom Nebeskom Ocu što mi je to objavio.«²⁹

Razne fizičke bolesti i druge teškoće nastavile su pogađati starješinu Smitha u nadolazećim godinama. Možda je najveće iskušenje došlo između 1932. i 1937. godine kada je njegova supruga, Lucy, oboljela od artritisa i neuralgije. Osjećala je veliku bol i do 1937. bila joj je potrebna gotovo stalna njega. Zatim joj je srčani udar u travnju 1937. godine gotovo oduzeo život i postala je još slabija nego ikada prije.

Iako je stalno brinuo za Lucy, starješina Smith nastavio je obavljati svoje dužnosti najbolje što je mogao. Dana 5. studenog 1937, govorio je na pogrebu svog prijatelja, i kada je sjeo nakon svog govora, netko mu je predao poruku u kojoj je pisalo da se odmah vrati kući. Kasnije je u svoj dnevnik zapisao: »Odmah sam izašao iz kapele, ali moja je draga žena izdahnula svoj posljednji dah prije nego što sam stigao kući. Umirala je dok sam govorio na pogrebu. Lišen sam odane družice i bit ću usamljen bez nje.«

Lucy i George Albert bili su vjenčani nešto više od 45 godina u trenutku njezine smrti. Imala je 68 godina. Iako mu je duboko nedostajala njegova žena, starješina Smith je znao da će odvajanje biti privremeno, a ta mu je spoznaja dala snagu. »Iako je moja obitelj u velikoj tuzi«, napisao je, »tješi nas uvjerenje da ćemo biti zajedno s majkom ako ostanemo vjerni. Rado je pomagala i bila je odana i pažljiva supruga i majka. Patila je na ovaj ili onaj način šest godina i siguran sam da je sretna sa svojom majkom i ostalim dragim osobama na drugoj strani… Gospodin je dobrodušan i uklonio je svaki osjećaj smrti, i za to sam iznimno zahvalan.«³⁰

Predsjednik europske misije

Godine 1919. predsjednik Heber J. Grant, koji je nedugo prije toga bio podržan za predsjednika Crkve, pozvao je starješinu Smitha da predsjedava europskom misijom. Tijekom govora na općem saboru nekoliko dana prije svog odlaska, starješina Smith je rekao:

»Želim vam reći, moja braćo i sestre, da mi je čast – zapravo, više od časti, smatram to velikim blagoslovom – što me je Gospodin podigao iz bolesti koja me je nedavno obuzimala, i obnovio me u takvo stanje zdravlja da su braća smatrala da je moguće da ispunim misiju u inozemstvu …

Očekujem da ću sljedeće srijede biti u vlaku prema obali, a zatim prijeći ocean do područja u koje sam pozvan. Hvala Bogu za priliku za odlazak. Zahvalan sam što je spoznaja o istini došla u moju dušu.«³¹

U to vrijeme, Europa se još uvijek oporavljala od I. svjetskog rata, koji je završio svega nekoliko mjeseci ranije. Zbog rata je broj misionara u Europi bio vrlo mali, a jedno od zaduženja starješine Smitha bilo je povećati taj broj. Međutim, zbog nategnutih gospodarskih uvjeta u poslijeratnoj Europi, vlade nisu bile voljne davati nepotrebne vize. Da bi stvar bila gora, još je uvijek bilo mnogo pogrešnih predodžbi i predrasuda protiv svetaca posljednjih dana. Kako bi poboljšao ugled Crkve, starješina Smith upoznao je brojne vladine službenike i druge istaknute ličnosti. Objašnjavajući svrhu misionara u Europi i širom svijeta, često bi govorio: »Zadržite sve dobro koje posjedujete, zadržite sve što vam je Bog dao što obogaćuje vaše živote i dopustite nam da podijelimo s vama nešto što će pridodati vašoj sreći i povećati vaše zadovoljstvo.«³² Prema jednom misionaru koji je služio pod njim, »kroz njegov vješt, ljubazan način osvojio je njihovo poštovanje i prijateljstvo te je osigurao ustupke za misionare koji su ranije bili odbijeni.«³³

Do kraja svog služenja 1921. godine, starješina Smith uspio je povećati broj misionara koji su služili u Europi i promijeniti neke zablude o svecima posljednjih dana. Također je stekao prijatelje za Crkvu i s njima održavao kontakt kroz pisma u mnogim nadolazećim godinama.

Očuvanje spomenika crkvene povijesti

Starješina Smith volio je govoriti drugima o Crkvi i velikim događajima u njezinoj povijesti. Tijekom svog službeništva učinio je puno kako bi pomogao sačuvati tu povijest dižući spomenike i druga obilježja na mjestima od interesa za crkvenu povijest. Jedan od njegovih suradnika je napisao: »Vjerovao je da će privlačenjem pažnje mladih na ostvarenja njihovih predaka pružiti značajnu službu.«³⁴

Kao mladi apostol otišao je u Palmyru, New York, i pregovarao o kupnji farme Josepha Smitha st. u ime Crkve. Dok je bio u New Yorku, također je posjetio čovjeka po imenu Pliny Sexton, koji je posjedovao brežuljak Kumora, mjesto na kojem je Joseph Smith primio zlatne ploče. Gospodin Sexton nije želio prodati zemljište Crkvi, ali su on i starješina Smith ipak postali prijatelji. Dijelom zahvaljujući za dobar odnos između starješine Smitha kojeg je održavao s gospodinom Sextonom, Crkva je naposljetku uspjela kupiti zemljište i na njemu posvetiti spomenik.

Godine 1930, za stotu obljetnicu organizacije Crkve, starješina Smith pomogao je uspostaviti organizaciju Utah Pioneer Trails and Landmarks Association i bio je izabran za prvog predsjednika te organizacije. Tijekom sljedećih 20 godina, ova je organizacija postavila više od 100 spomenika i obilježja, od kojih su mnogi obilježili putovanje pionira do doline Salt Lakea. Starješina Smith sudjelovao je u posvećenju većine tih spomenika.³⁵

Objašnjavajući interes Crkve za povijesne lokalitete, napisao je: »Običaj je graditi spomenike osobama kako bi se mogla sačuvati uspomena na njih. Velika događanja također su trajno uspostavljena u mislima ljudi izgradnjom spomenika… Postoji mnogo važnih događaja koji su zaboravljeni i ljudi su smatrali da ih je poželjno istaknuto pokazati kako bi se pažnja onih koji dolaze kasnije usmjerila na važne događaje.«³⁶

Kao jedan od onih čiji je djed pješice došao s pionirima u Utah, starješina Smith osjećao je duboko poštovanje za prve članove Crkve koji su toliko žrtvovali za svoju vjeru. U govoru Potpornom društvu, iznio je sljedeća iskustva koja je imao dok je pratio kretanje pionira s kolicima:

»Došli smo do dijela puta na kojem je karavana Martin Handcart izgubila mnogo života. Pronašli smo, koliko smo približno mogli, mjesto na kojem su kampirali. Potomci članova te karavane došli su kako bi pomogli u postavljanju obilježja. Zatim smo došli u Rock Creek. Tamo smo godinu dana ranije postavili privremeno obilježje. U to vrijeme godine posvuda raste prekrasno divlje cvijeće, divlja perunika u izobilju, a sudionici su ubrali nešto cvijeća i pažljivo ga stavili na kameni brežuljak koji je podignut godinu dana ranije… Ovdje je 15 članova Crkve zakopano u jednom grobu, nakon što su umrli od gladi i izloženosti vremenskim nepogodama.

Znate da postoje trenutci i mjesta na kojima se čini da dolazimo bliže našem Nebeskom Ocu. Kad smo sjeli oko logorske vatre u toj maloj dolini u Rock Creeku, gdje se karavana Willie Handcart suočila s nesrećom – mi koji smo bili potomci pionira, onih koji su prešli ravnice u žezi ljeta i hladnoći zime – prepričali smo priče o našim precima… To je bio ugodan događaj. Povijest se ponavljala za naše dobro…

Činilo mi se da smo bili u nazočnosti onih koji su dali sve od sebe da bismo mi mogli imati blagoslove evanđelja. Činilo se da osjećamo nazočnost Gospodnju.

Dok smo odlazili, nakon što smo pustili suze – jer sumnjam da je ijedno oko ostalo suho u skupini od oko 30 ili 40 ljudi – utjecaj koji je došao zbog tog malog okupljanja dotakao je naša srca, a jedna dobra sestra primila me je pod ruku i rekla: ‘Brate Smith, od sada ću biti bolja žena.’ Ta žena… je jedna od najboljih žena, ali vjerujem da je bila dirnuta kao što je većina nas bila činjenicom da smo na neki način osjećali da nismo potpuno živjeli prema idealima koji bi trebali biti u našim dušama. Ljudi koji su pokopani ovdje nisu samo dali dane svojih života, već su dali sam život kao svjedočanstvo za njihovo vjerovanje u božansko porijeklo ovog djela …

Ako će članice ove organizacije [Potporno društvo] biti vjerne poput onih koji su pokopani na ravnicama, koji su se suočili s problemima kroz vjeru u Gospoda, to će se nadodati vašim mnogim postignućima i naklonost voljenog Oca utjecat će se vama i vašima.«³⁷

Predsjednik Crkve, 1945–1951

Rano ujutro 15. svibnja 1945, dok je sjedio u vlaku u istočnim Sjedinjenim Državama, starješinu Smitha probudio je željeznički službenik s porukom: Predsjednik Heber J. Grant, koji je u to vrijeme bio predsjednik Crkve, preminuo je. Starješina Smith promijenio je vlak čim je mogao i vratio se u Salt Lake City. Svega nekoliko dana kasnije George Albert Smith, kao stariji član Zbora dvanaestorice apostola, bio je odijeljen kao osmi predsjednik Crkve Isusa Krista svetaca posljednjih dana.

U svom prvom govoru na općem saboru kao predsjednik Crkve, rekao je svecima koji su ga podržali: »Pitam se osjeća li se itko ovdje slabo i ponizno kao čovjek koji stoji pred vama.«³⁸ Slične je osjećaje iznio pred članovima svoje obitelji: »Nisam želio ovaj položaj. Nisam mislio da sam sposoban za njega. Ali mi je udijeljen i izvršavat ću ga najbolje što znam. Želim da svi znate da, bez obzira što radili u Crkvi, od [kućnog] učiteljstva do predsjedavanja okolom, ako ćete to činiti najbolje što znate, vaš će položaj biti jednako važan kao i moj.«³⁹

Ima mnogo onih koji su smatrali da su talenti predsjednika Smitha jedinstveni za ovaj položaj. Jedan od vrhovnih autoriteta iskazao je svoje povjerenje ubrzo nakon što je predsjednik Smith bio podržan: »Često se kaže da je Gospodin podigao posebnog čovjeka za izvršenje posebne misije… Nije na meni da kažem koju posebnu misiju predsjednik George Albert Smith ima pred sobom. Međutim, znam da u ovo posebno vrijeme u svjetskoj povijesti nikada nije bilo veće potrebe za ljubavlju među braćom kao u današnje vrijeme. Nadalje, znam da ne poznajem ni jednog čovjeka koji voli ljudsku obitelj, kolektivno i individualno, više od predsjednika Georgea Alberta Smitha.«⁴⁰

Pomaganje osobama u potrebi nakon II. svjetskog rata

Drugi svjetski rat završio je svega nekoliko mjeseci nakon što je George Albert Smith postao predsjednik Crkve. Rat je u Europi ostavio tisuće ljudi bez kuće i u oskudici, a predsjednik Smith brzo je mobilizirao Crkvene humanitarne resurse da pruži pomoć. Predsjednik Gordon B. Hinckley kasnije je govorio o tome: »Bio sam među onima koji su radili noćima na Welfare Squareu ovdje u Salt Lake Cityju utovarivajući robu na vagone koji su prevozili hranu u luku iz koje je poslana dalje preko mora. U vrijeme posvećenja hrama u Švicarskoj [1955], kada su mnogi sveci iz Njemačke došli u hram, čuo sam neke od njih kako sa suzama na licu govore sa zahvalnošću za hranu koja je spasila njihove živote.«⁴¹

Predsjednik Smith također je znao da je bilo velikih duhovnih potreba među ljudima u svijetu nakon tako razarajućeg rata. Kao odgovor, poduzeo je korake da ponovno uspostavi misije u državama u kojima je rat prekinuo misionarski rad, i potaknuo je svece da žive evanđelje mira u svom osobnom životu. »Najbolji dokaz zahvalnosti u ovo vrijeme«, rekao je ubrzo nakon završetka rata, »je da učinimo sve što možemo kako bismo donijeli sreću ovom žalosnom svijetu, jer svi smo djeca našeg Oca, i svi imamo obvezu učiniti ovaj svijet sretnijim mjestom zbog toga što živimo u njemu.

Udijelimo dobrotu i pažnju svima kojima je to potrebno, ne zaboravljajući one koji su u žalosti; i u naše vrijeme radosti zbog mira, nemojmo zaboraviti one koji su dali svoje voljene kao cijenu za mir …

Molim se da se ljudi okrenu Bogu i budu poslušni njegovim putovima te na taj način spase svijet od daljnjeg sukoba i uništenja. Molim se da mir koji dolazi samo od našeg Nebeskog Oca može prebivati u srcima i u domovima svih koji žaluju.«⁴²

Povećane mogućnosti za širenje evanđelja

Predsjednik Smith nastavio je dijeliti evanđelje s drugima u svakoj prilici, a te prilike su se povećavale s njegovim novim položajem. U svibnju 1946, predsjednik Smith postao je prvi predsjednik Crkve koji je posjetio svece u Meksiku. Osim sastanka s članovima Crkve i govora na velikim saborima, predsjednik Smith također je posjetio nekoliko visoko pozicioniranih vladinih službenika u Meksiku i razgovarao s njima o obnovljenom evanđelju. Tijekom sastanka s predsjednikom Meksika Manuelom Camachom, predsjednik Smith i njegovi suputnici su objasnili: »Dolazimo s posebnom porukom za vas i vaše ljude. Ovdje smo da vam govorimo o vašim precima i obnovljenom evanđelju Isusa Krista… Imamo knjigu koja… govori o velikom proroku koji je sa svojom obitelji i drugima napustio Jeruzalem 600 godina prije Krista i došao u… ovu veliku zemlju, Ameriku, njima poznatu kao ‘obećanu zemlju… zemlju, od svih poizbor’. Mormonova knjiga nam također govori o posjeti Isusa Krista ovom kontinentu i kako je uspostavio svoju Crkvu i dvanaest apostola.«

Predsjednik Camacho, koji je iskazao poštovanje i divljenje za svece posljednjih dana koji žive u njegovoj zemlji, postao je zainteresiran za Mormonovu knjigu i pitao: »Je li moguće da dobijem primjerak Mormonove knjige? Nikada prije nisam čuo za nju.« Predsjednik Smith mu je tada dao primjerak na španjolskom jeziku u kožnom uvezu, s odlomcima od posebne važnosti navedenim na početku knjige. Predsjednik Camacho je rekao: »Pročitat ću cijelu knjigu jer je od velikog interesa za mene i moj narod.«⁴³

Proslava stote obljetnice dolaska pionira

Jedan od vrhunaca šestogodišnje službe Georgea Alberta Smitha kao predsjednika Crkve dogodio se 1947. godine kada je Crkva slavila stotu obljetnicu dolaska pionira u dolinu Salt Lakea. Predsjednik Smith nadgledao je proslavu, koja je pridobila pažnju nacije i kulminirala posvećenjem spomenika Ovo je mjesto u Salt Lake Cityju, u blizini mjesta na kojem su pioniri ušli u dolinu. Od 1930. godine, predsjednik Smith bio je uključen u planiranje memorijala za odavanje počasti za postignuća i vjeru pionira. Međutim, bio je obziran da se spomenikom oda počast i prvim istraživačima, misionarima drugih vjera i važnim vođama američkih Indijanaca iz tog doba.

Na posvećenju spomenika Ovo je mjesto, George Q. Morris koji je tada bio predsjednik misije Eastern States, zapisao je u duhu dobre volje, što je pripisao trudu predsjednika Smitha: »Doprinosi predsjednika Smitha za bratstvo i toleranciju pokazani su tijekom službe posvećenja… Sam spomenik predstavio je u skulpturi – koliko je to moguće kipom portreta – ljude koji su stvorili povijest u međuplaninskom zapadu prije mormonskih pionira, bez obzira na rasu ili vjeru. Kada je program za službu posvećenja bio pripremljen, predsjednik Smith poželio je da sve vjerske skupine budu predstavljene uz državne, okružne i gradske službenike. Katolički svećenik, protestantski biskup, židovski rabin i predstavnici Crkve Isusa Krista svetaca posljednjih dana bili su istaknuti govornici. Posjetitelj s istoka je nakon programa izjavio sljedeće: ‘Danas sam imao ponovno duhovno krštenje. Ono što sam vidio nije se moglo dogoditi nigdje drugdje na svijetu. Duh tolerancije koji je danas pokazan bio je čudesan.’«⁴⁴

Iako je spomenik od 20 metara bio impresivan, predsjednik Smith je podučio da je najbolji način da odamo priznanje pionirima taj da slijedimo njihov primjer vjere i predanosti. U molitvi za posvećenje spomenika, rekao je: »Naš Oče, koji jesi na nebesima… stojimo ovo jutro u tvojoj nazočnosti na ovom tihom brežuljku i gledamo veliki spomenik koji je podignut u ime tvojih sinova i kćeri i njihove predanosti… Molimo se da možemo biti blagoslovljeni s istim duhom koji je obilježio vjerne koji su vjerovali u tebe i tvog ljubljenog Sina, koji su došli u ovu dolinu jer su željeli živjeti ovdje i štovati tebe. Molimo da duh štovanja i zahvalnosti može nastaviti prebivati u našim srcima.«⁴⁵

Osvrt na život u dobi od 80 godina

Unatoč starosti, tijekom većine svog predsjedavanja predsjednik Smith mogao je ispunjavati svoje odgovornosti bez fizičkih oboljenja koje su ga ograničavale u prošlosti. U članku objavljenom u travnju 1950. godine, neposredno prije svog 80. rođendana, predsjednik Smith osvrnuo se na svoj život i zapisao kako ga je Bog podržao i blagoslovio:

»U ovih 80 godina proputovao sam više od milijun milja po svijetu zbog evanđelja Isusa Krista. Bio sam u mnogim klimama, u mnogim državama i među mnogim narodima, a od djetinjstva ljudi su prema meni bili dobri i pomagali mi, i članovi Crkve kao i oni koji to nisu. Kamo god sam pošao, naišao sam na plemenite muškarce i žene …

Kada pomislim na to koliko sam slaba, krhka osoba, pozvana da bude vođa ove velike Crkve, shvaćam koliko mi je potrebna pomoć. Zahvalno priznajem pomoć svog Oca na Nebu, te ohrabrenje i suradništvo tijekom života mnogih od najboljih muškaraca i žena na cijelom svijetu, kod kuće i u inozemstvu.«

Nastavio je izjavljujući ljubav za ljude koji su služili mnogo godina:

»Zasigurno je blagoslov biti povezan s takvim ljudima i iz dubine svoje duše koristim ovu priliku da vam zahvalim za vašu dobrotu spram mene, i također da vam svima kažem: Nikada nećete znati koliko vas volim. Nemam riječi kojima bih to izrekao. I želim to osjećati prema svakom sinu i kćeri mog Nebeskog Oca.

Dugo sam živio u usporedbi s prosječnim ljudima, i imao sam sretan život. Neće proći mnogo godina, u prirodnom toku događaja, prije nego što budem pozvan na drugu stranu. Radujem se tom trenutku s ugodnim iščekivanjem. Nakon osamdeset godina zemaljskog života, putovanja u mnoge dijelove svijeta, druženja s mnogim velikim muškarcima i ženama, svjedočim vam da danas znam bolje nego što sam ikada znao prije da Bog živi, da Isus jest Krist, da je Joseph Smith bio prorok živoga Boga, te da Crkva koju je organizirao pod vodstvom našeg Nebeskog Oca, Crkva Isusa Krista svetaca posljednjih dana… djeluje po moći i vlasti istoga svećeništva koje su Petar, Jakov i Ivan podijelili Josephu Smithu i Oliveru Cowderyju. Znam to, kao što znam da živim, i shvaćam da je svjedočenje vama o tome vrlo ozbiljna stvar te da ću biti odgovoran pred svojim Nebeskim Ocem zbog toga i svega drugoga što sam podučavao u njegovo ime… S ljubavlju i dobrotom u mom srcu za sve, svjedočim o tome u ime Isusa Krista, našeg Gospoda.«⁴⁶

Godinu dana kasnije, na svoj 81. rođendan, 4. travnja 1951, George Albert Smith preminuo je tiho u svom domu u krevetu uz svog sina i kćeri.

Jednostavna djela služenja s ljubavlju

George Albert Smith postigao je mnogo u svojih 81 godinu – u Crkvi, u zajednici i širom svijeta. No oni koji su ga osobno poznavali sjećali su ga se najviše po njegovim mnogim jednostavnim, skromnim djelima dobrote i ljubavi. Predsjednik David O. McKay, koji je sudjelovao na pogrebu predsjednika Smitha, rekao je o njemu: »Uistinu, on je bio plemenita duša, najsretniji kada je usrećivao druge.«⁴⁷

Starješina John A. Widtsoe, član Zbora dvanaestorice apostola, prisjetio se iskustva koje je imao kada je pokušavao riješiti vrlo težak problem:

»Sjedio sam u svom uredu prilično umoran nakon cjelodnevnog rada… Bio sam iscrpljen. U tom trenutku čuo sam kucanje na vratima, a zatim je ušao George Albert Smith. Rekao je: ‘Krenuo sam kući nakon posla. Sjetio sam se tebe i problema koji se od tebe očekuje da ga riješiš. Došao sam da te utješim i blagoslovim.’

Takav je bio George Albert Smith… Nikada to neću zaboraviti. Razgovarali smo neko vrijeme, razišli se, a on je otišao kući. Moje srce bilo je nadahnuto. Više nisam bio iscrpljen.

Znate, ljubav… nije samo riječ ili osjećaj iznutra. Da bi ljubav bila vrijedna, mora biti prenesena u djelo. Predsjednik Smith je tom prigodom to i učinio. On je prenio svoje vrijeme, svoju snagu, na mene.«⁴⁸

Starješina Matthew Cowley, također član Zbora dvanaestorice apostola i blizak prijatelj predsjednika Smitha, odao je počast na pogrebu na sljedeći način:

»Svatko tko je bio u nevolji, pohođen bolešću ili nekom drugom nesrećom, tko god je došao u nazočnost ovog sina Božjega, crpio je krepost i snagu iz njega. Biti u njegovoj nazočnosti značilo je biti iscijeljen, ako ne fizički, onda doista duhovno …

Bog privlači pobožnost, i siguran sam da je ovo putovanje na koje je upravo krenuo bilo najkraće koje je ovaj Božji čovjek ikada poduzeo među svim svojim putovanjima. Bog je ljubav. George Albert Smith je ljubav. On je pobožan. Bog ga je uzeo k sebi.

Ne možemo odati priznanje za život poput njegovog s riječima. One nisu prikladne. Postoji samo jedan način da odamo počast njegovoj kreposti, dragosti njegovog karaktera, njegovim osobinama ljubavi, a to je našim djelima …

Praštajmo malo više, budimo malo nježniji u našim odnosima s drugima, obzirniji jedni prema drugima, darežljiviji prema osjećajima drugih.«⁴⁹

Na nadgrobnoj ploči Georgea Alberta Smitha nalazi se sljedeći natpis. On navodi prikladan sažetak njegovog života služenja s ljubavlju:

»On je razumio i širio Kristova učenja i bio je neuobičajeno uspješan u njihovom prakticiranju. Bio je dobrodušan, strpljiv, mudar, tolerantan i pun razumijevanja. Prošao je čineći dobro. Volio je Utah i Ameriku, ali nije bio malograđanin. Imao je bezrezervnu vjeru u potrebu za ljubavlju i u njezinu moć. Imao je slobodnu ljubav za Crkvu i svoju obitelj i strastveno im je služio. No njegova ljubav nije bila ograničena; odnosila se na sve ljude, bez obzira na rasu, vjeru ili status. Njima i za njih često je govorio: ‘Svi smo mi djeca našeg Oca.’«

Misionari u misiji Southern States. Mladenci Lucy (treća s lijeva) i George Albert Smith (sjedi pored nje) služili su zajedno u misijskom domu.

Zbor dvanaestorice apostola 1921. godine. Stoje, s lijeva na desno: Joseph Fielding Smith, James E. Talmage, Stephen L. Richards, Richard R. Lyman, Melvin J. Ballard, i John A. Widtsoe. Sjede, s lijeva na desno: Rudger Clawson, Reed Smoot, George Albert Smith, George F. Richards, Orson F. Whitney i David O. McKay.

Starješina George Albert Smith nadgledao je izdavanje Mormonove knjige na Brailleovom pismu.

Spomenik na brežuljku Kumori, gdje je anđeo Moroni predao zlatne ploče Josephu Smithu

Predsjednik Smith i njegovi savjetnici, J. Reuben Clark Jr. (lijevo) i David O. McKay (desno)

Spomenik Ovo je mjesto, koji odaje počast za dolazak pionira u dolinu Salt Lakea, posvetio je predsjednik Smith 1947. godine.

Predsjednik Smith u svom uredu

Djeca Johna Henryja i Sarah Farr Smith. George Albert Smith nalazi se lijevo.