Traganje za putem sreće
starješina Quentin L. Cook
iz Zbora dvanaestorice apostola
Možemo odgojiti pravednu, optimističnu djecu bilo gdje u svijetu ako ona imaju čvrst temelj u Spasitelju.
Fotografija: Jim Lillywhite
Prije mnogo je godina nekima od mojih mlađih rođaka dano zaduženje da naprave projekt služenja na farmi našeg djeda Croziera Kimballa. Za nagradu im je obećan čudesan domaći kolač bake Clare.
Kada su zgotovili svoje zadatke, zaputili su se u kuhinju po svoju nagradu. Međutim, djed je blokirao kuhinjska vrata. Moja sestrična Kathy Galloway, koja je tada imala 14 godina, prisjeća se da je on sjeo na klupicu glasovira i pozvao rođake da sjednu na pod. Zahvalio im je na njihovu marljivu radu, a tada rekao nešto što je bilo važno za iznijeti prije nego su mogli pojesti svoj kolač.
»Doći će trenutak u vašem životu kada ćete trebati znati i djelovati prema onome što ću vam sada iznijeti«, rekao je.
Objasnio je kako su se njegov djed Heber C. Kimball (1801. – 1868.) i drugi pionirski pretci suočili s tegobnim fizičkim izazovima. Djed je rekao da su pioniri brzo naučili da, kako bi preživjeli, trebaju zajedno raditi te se međusobno voljeti i služiti si.
»To je jedna od velikih baština koje su vam oni ostavili!« rekao je dok su suze počele kliziti niz njegove obraze.
»U svojem pozivu kao patrijarh i kao vaš djed, kada pogledam niz koridore vremena… moje srce pati zbog vas«, rekao je. »Suočit ćete se s emocionalnim i duhovnim izazovima koje većina vaših pionirskih predaka nije mogla nikada ni zamisliti.«
Ako mlađi naraštaj ne bude poštivao pionirsku veliku baštinu ljubavi i služenja, nadodao je, »mnogi će od vas podbaciti jer nećete moći preživjeti sami za sebe«.
Tada je, kroz duhovnu povezanost s njima, djed Kimball završio: »Potrebni smo jedni drugima. Uz međusobno iznošenje naših svjedočanstava o evanđelju, naša je dužnost međusobno se voljeti, služiti si te se snažiti, njegovati, podupirati i podržavati… posebice u našoj obitelji. Molim vas upamtite da u posljednjim danima samo vaše preživljavanje može ovisiti o vašoj voljnosti da zajedno radite te se međusobno volite i služite si. A sada, idemo jesti kolač!«
Trebamo jedni druge
Fotografija: Wendy Gibbs Keeler
Kako je dočarano svjetovnim komešanjem koje nas okružuje te kako je djed Crozier Kimball predvidio, potrebni smo jedni drugima. Trebamo brižne obitelji, zborove i Potporna društva ispunjene služenjem te ogranke, odjele i kolčiće pune podrške.
»Bog želi da zajedno radimo i međusobno si pomažemo«, rekao je predsjednik Nelson. »Zato nas on šalje na Zemlju u obitelji i uspostavlja nas u odjele i kolčiće. Zato on traži od nas da si međusobno služimo i poslužujemo. Zato on traži od nas da živimo u svijetu, ali ne budemo od svijeta. Puno više možemo ostvariti zajedno nego što možemo sami.«2
Život je u našem drugotnom stanju težak. Zbog Pada Adama i Eve suočavamo se s trnjem i korovom, kušnjama i iskušenjima. Takva su iskustva dio nauma sreće, no međusobno si pomažemo prebroditi oluje života.
Poput Adama i Eve, koji su bili »istjera[ni] iz vrta edenskoga« (Postanak 3:23), mi smo otposlani iz našega pripremnoga predsmrtnog doma na ovu palu Zemlju. I poput Adama i Eve, radujemo se u našem znanju o Božjem naumu za njegovu djecu:
»I u taj dan Adam blagoslovi Boga i bijaše ispunjen, i poče prorokovati o svim obiteljima zemaljskim, govoreći: Blagoslovljeno budi ime Božje, jer se zbog prijestupa mojega oči moje otvoriše, i u ovom ću životu imati radost, i ponovno ću u tijelu vidjeti Boga.
A Eva, žena njegova, ču sve to i bijaše radosna, govoreći: Da ne bijaše prijestupa našega nikada ne bismo imali potomstva, i nikada ne bismo raspoznali dobro i zlo, ni radost otkupljenja svojega, ni vječni život koji Bog daje svim poslušnima« (Mojsije 5:10–11; vidi i 2 Nefi 2:25).
»Dio njegove božanske svrhe«
Ostvarivanje naše »besmrtnost[i] i vječn[og] život[a]« jest »djelo… i slava« našeg Oca (Mojsije 1:39). »Mi smo«, kao što je predsjednik Nelson podučio, »dio njegove božanske svrhe.«3
Prvo predsjedništvo i Zbor dvanaestorice apostola izjavili su da smo, kao duhovni sinovi i kćeri u našem predsmrtnom svijetu, »poznavali… i štovali Boga kao svoga Vječnog Oca i prihvatili njegov naum preko kojeg njegova djeca mogu zadobiti fizičko tijelo i steći zemaljsko iskustvo kako bi napredovali prema savršenstvu i konačno ostvarili svoju božansku sudbinu kao baštinici vječnog života«.4 I predsjednik Dallin H. Oaks, prvi savjetnik u Prvom predsjedništvu, nedavno je podučio: »Pod naumom našega Nebeskog Oca [Isus Krist] ‘stvori nebesa i zemlju’ (Nauk i savezi 14:9) kako bi svatko od nas imao iskustvo smrtnosti potrebno da bismo tražili svoju božansku sudbinu.«5
Sveta pisma i proroci posljednjih dana jasni su po pitanju ključne uloge naših tjelesa u Božjem naumu. Naša je sudbina vratiti se u njegovu nazočnost s uskrslim, uzvišenim tijelima te živjeti kao obitelji zauvijek.
»Naši odnosi s drugim ljudima, naša sposobnost da prepoznamo i djelujemo u skladu s istinom te naša sposobnost da slušamo načela i uredbe evanđelja Isusa Krista pojačani [su] kroz naša fizička tijela«, rekao je starješina David A. Bednar iz Zbora dvanaestorice apostola. »U školi smrtnosti možemo iskusiti nježnost, ljubav, dobrotu, sreću, tugu, razočaranje, bol, pa čak i izazove fizičkih ograničenja na načine koji nas pripremaju za vječnost.«6
Podučavajte o Kristu
U ovim danima sumnje i nesigurnosti, znanje o naumu sreće ključno je za naše duhovno preživljavanje. No ne možemo očekivati da će svijet njegovati našu djecu načelima vječne sreće. Kao roditelji, trebamo podučavati našu djecu o njihovu božanskom porijeklu i božanskoj sudbini.
Započinjemo pomažući im razviti osvjedočenje o Isusu Kristu i njegovu Pomirenju koje je u središtu nauma spasenja. Vjerujem da možemo odgojiti pravednu, optimističnu djecu bilo gdje u svijetu ako ona imaju čvrst temelj u Spasitelju.
Na kućnoj večeri, tijekom obiteljske molitve i proučavanje Svetih pisama, kroz obiteljske aktivnosti i tradicije pa čak i u trenutcima ispravljanja, »razgovaramo o Kristu, radujemo se u Kristu, propovijedamo o Kristu, prorokujemo o Kristu… da bi djeca naša znala prema kojem se izvoru mogu osvrnuti za otpust grijeha svojih« (2 Nefi 25:26).
Pomažemo našoj djeci razumjeti da je pokajanje, u naumu spasenja, »doživotni nastavni plan i program«7 koji donosi nadu i iscjeljenje jer rasterećuje dušu i rasvjetljava budućnost.
Dok naša djeca razvijaju vjeru u Kristovo Pomirenje, spoznat će da ništa nikada nije izgubljeno i da ih Gospodin čeka otvorenih ruku. Pomažemo im razumjeti da, »što god [mi] morali ostaviti iza sebe da bis[mo] slijedili put do [našega] nebeskog doma, jednoga [n]am se dana neće uopće činiti kao žrtvom«.8
Sabirite Božju djecu
Mi ne ostvarujemo svoju božansku sudbinu sami. Kao svetci posljednjih dana, imamo posebnu dužnost pozivanja drugih na naše putovanje prema našem nebeskom domu. Svijetu su potrebni svetci posljednjih dana koji su voljni dopustiti svjetlu Obnove sjati kroz njihova osvjedočenja, primjere i voljnost da iznose evanđelje. Kada sjamo, sabiremo.
»Kada govorimo o sabiranju«, rekao je predsjednik Nelson, »jednostavno govorimo o sljedećoj temeljnoj istini: svako dijete našeg Nebeskog Oca, s obje strane vela, zaslužuje čuti poruku o obnovljenom evanđelju Isusa Krista. Oni odlučuju za sebe žele li znati više.«9
I tako, kao što je djed Crozier savjetovao, iznosimo svoja osvjedočenja o evanđelju Isusa Krista. Volimo i služimo, osnažujemo i njegujemo te podržavamo i podupiremo naše voljene i bližnje.
Dok pomažemo drugima duž puta prema njihovoj božanskoj sudbini, pomažemo sebi duž toga istog puta »biti primljeni u kraljevstvo Očevo da više nikad ne iziđ[emo], već da prebiva[mo] s Bogom vječno na nebesima« (3 Nefi 28:40).