Poruka Prvog predsjedništva, kolovoz 2017.
Život učenika
Prije 30 godina u Gani mlada je studentica imenom Doe prvi put ušla u sastajalište SPD-a. Prijateljica je pozvala Doe da dođe s njom, a Doe je željela saznati o kakvoj se Crkvi radi.
Ljudi su tamo bili toliko ljubazni i dragi da se pitala: »Kakva je ovo crkva?«
Doe je bila toliko nadahnuta da je odlučila doznati više o Crkvi i njezinim članovima, koji su bili ispunjeni neizmjernom radošću. No čim je počela istraživati, obitelj i prijatelji, koji su imali dobre namjere, počeli su joj se suprotstavljati na svakom koraku. O Crkvi su govorili ružne stvari i činili sve što su mogli kako bi ju odvratili od Crkve.
No Doe je primila svjedočanstvo.
Vjerovala je i voljela je evanđelje, koje je njezin život ispunjavalo radošću. I tako je ušla u vode krštenja.
Nakon toga se zadubila u proučavanje i molitvu. Postila je i tražila utjecaj Duha Svetoga u svom životu. Kao posljedica toga, Doeino svjedočanstvo i vjera su ojačali i produbili se. S vremenom je odlučila služiti cjelodnevnu misiju za Gospodina.
Nakon povratka s misije, izlazila je s misionarom povratnikom i vjenčala se s njim – s istim onim koji ju je godinama ranije krstio – te su se zapečatili u hramu Johannesburg Južna Afrika.
Prošlo je mnogo godina otkako je Doe Kaku po prvi put osjetila radost evanđelja Isusa Krista. Tijekom tog vremena život joj nije uvijek bio naklonjen. Pretrpjela je svoj dio boli i očaja, uključujući gubitak dvoje djece – duboka tuga tih iskustava još uvijek tišti njezino srce.
No ona i njezin suprug Anthony nastoje približiti se jedno drugome i ljubljenom Nebeskom Ocu, kojeg vole svim svojim srcem.
Danas, 30 godina nakon ulaska u vode krštenja, sestra Kaku je nedavno završila još jednu cjelodnevnu misiju – ovog puta uz svog supruga, koji je bio predsjednik misije u Nigeriji.
Oni koji poznaju sestru Kaku kažu da je posebna. Blista. Teško je provesti vrijeme s njom, a ne osjećati se sretno.
Njezino je svjedočanstvo sigurno: »Znam da me Spasitelj vidi kao svoju kćer i prijateljicu (vidi Mosija 5:7; Eter 3:14)«, kaže. »A ja učim i silno nastojim biti njegova prijateljica – ne samo onime što govorim već i onime što činim.«
Mi smo učenici
Priča sestre Kaku slična je mnogima drugima. Željela je doznati istinu, platila je cijenu kako bi stekla duhovno svjetlo, pokazala je svoju ljubav za Boga i bližnje, a usput je doživjela teškoće i tugu.
No bez obzira na oprečnosti, bez obzira na tugu, nastavila je ići naprijed u vjeri. I, jednako važno, zadržala je svoju radost. Pronašla je način ne samo da izdrži životne teškoće, već da napreduje bez obzira na njih.
Njezina je priča slična vašoj i mojoj.
Naš je put rijetko lagan i bez kušnji.
Svi imamo svoje boli, razočaranja, tuge.
Možda se čak osjećamo obeshrabreno i ponekad nadvladano.
No oni koji žive životom učenika – koji ostaju vjerni i nastavljaju ići naprijed u vjeri, koji imaju povjerenja u Boga i obdržavaju njegove zapovijedi,1 koji žive po evanđelju iz dana u dan i iz sata u sat, koji bližnjima pružaju kristoliku službu, jedno po jedno dobro djelo – su oni čija mala djela često čine veliku razliku.
Oni koji su malo ljubazniji, malo više praštaju i malo milosrdniji su, jesu milosrdni koji će primiti milosrđe.2 Oni koji ovaj svijet čine boljim mjestom stalnim djelima ljubavi i pažnje, i koji nastoje živjeti blagoslovljenim, zadovoljnim i mirnim životom učenika Isusa Krista su oni koji će naposljetku pronaći radost.
Oni će znati da »ljubav Božja, koja se izlijeva posvuda u srca djece ljudske; stoga… je najpoželjnija od svega… i najveća radost duši.«3
© 2017. Intellectual Reserve, Inc. All rights reserved. Tiskano u Njemačkoj. Pravo engleskog izdanja odobreno: 6/17. Pravo prevođenja odobreno: 6/17. Naslov izvornika: First Presidency Message, August 2017. Croatian. 97928 119