Poruka Prvog predsjedništva, veljača 2015.
Svjedočanstvo i obraćenje
Postoji razlika između primanja svjedočanstva o istini i istinskog obraćenja. Na primjer, veliki apostol Petar je svjedočio Spasitelju da zna da je Isus Sin Božji.
»‘A vi – reče im [Isus] – za koga me držite?’
‘Ti si Krist, Sin Boga živoga!’ odgovori mu Šimun Petar.
Na to će mu Isus: ‘Blago tebi, Šimune, Jonin sine, jer tebi to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj nebeski!’« (Matej 16:15–17).
Ali kasnije, u svojoj zapovjedi Petru, Gospodin je dao njemu i nama usmjerenje kako postati zaista obraćen i kako protegnuti to obraćenje na čitav život. Isus je to ovako rekao: »Kada se jedanput vratiš k meni, učvrsti svoju braću« (Luka 22:32).
Isus je podučavao Petra da postoji velika promjena koja mora nadići samo svjedočanstvo, kako bismo mogli razmišljati, osjećati i djelovati poput istinski obraćenih učenika Isusa Krista. To je ta moćna promjena koju svi tražimo. Jednom kada ju dobijemo, potrebna nam je da traje do kraja naše smrtne kušnje (vidi Alma 5:13–14).
Znamo iz vlastitog iskustva i iz promatranja drugih da nekoliko velikih trenutaka duhovne snage neće biti dovoljno. Petar je zanijekao Spasitelja čak i nakon što je primio svjedočanstvo po Duhu da Isus jest Krist. Tri svjedoka Mormonove knjige imala su izravno svjedočanstvo koje im je dano da je Mormonova knjiga riječ Božja, a ipak su kasnije posustali u svom nastojanju da podrže Josepha Smitha kao proroka Gospodinove Crkve.
Trebamo promjenu u svom srcu, kao što je opisano u knjizi Alminoj: »I svi oni proglašavahu narodu jedno te isto – da im se srca izmijeniše da više nemaju želje zlo činiti« (Alma 19:33; vidi i Mosija 5:2).
Gospodin nas je podučava da kada smo zaista obraćeni na njegovo evanđelje, naša će srca biti okrenuta od sebičnih briga prema služenju u svrhu uzdizanja drugih dok se kreću prema vječnom životu. Kako bismo primili to obraćenje, možemo se moliti i raditi u vjeri kako bismo postali novo stvorenje koje je omogućeno pomirenjem Isusa Krista.
Možemo početi molitvom za vjeru kako bismo se pokajali zbog sebičnosti i za dar brige o drugima više nego o sebi. Možemo se moliti za snagu da ostavimo sa strane ponos i zavist.
Molitva će biti ključ za primanje dara ljubavi za riječ Božju i za ljubav Kristovu (vidi Moroni 7:47–48). To dvoje dolazi zajedno. Dok čitamo riječ Božju te razmišljamo i molimo se o njoj, mi ćemo je zavoljeti. Gospodin ju stavlja u naša srca. Dok osjećamo tu ljubav, mi počinjemo sve više i više voljeti Gospodina. S time će doći ljubav prema drugima koju trebamo kako bismo ojačali one koje Bog stavlja na naš put.
Na primjer, možemo se moliti kako bismo prepoznali one za koje Gospodin želi da ih njegovi misionari podučavaju. Cjelodnevni misionari se mogu moliti u vjeri kako bi po Duhu spoznali što podučavati i o čemu svjedočiti. Mogu se moliti u vjeri da im Gospodin omogući osjetiti njegovu ljubav za sve koje susretnu. Misionari neće svakoga koga upoznaju dovesti do voda krštenja i dara Duha Svetoga. Ali oni mogu imati Duha Svetoga kao suputnika. Kroz njihovu službu i uz pomoć Duha Svetoga, misionari će tada, s vremenom, biti promijenjeni u srcima.
Ta će promjena biti obnavljana svaki put dok oni i mi nastavljamo nesebično djelovati u vjeri kako bismo ojačali druge pomoću evanđelja Isusa Krista. Obraćenje neće biti jedan događaj ili nešto što će trajati samo jedan trenutak u životu nego će biti trajan proces. Život može postati svjetliji do savršenog dana, kada ćemo vidjeti Spasitelja i otkriti da smo postali poput njega. Gospodin je opisao to putovanje na ovaj način: »Ono što je od Boga, svjetlost je. A onaj tko primi svjetlost i ustraje u Bogu, prima sve više svjetlosti, i ta svjetlost postaje sve svjetlija i svjetlija sve do dana savršenosti« (NiS 50:24).
Obećavam vam da je to moguće za svakog od nas.
© 2015. Intellectual Reserve, Inc. Sva prava pridržana. Tiskano u Njemačkoj. Pravo engleskog izdanja odobreno: 6/14. Pravo prevođenja odobreno: 6/14. Naslov izvornika: First Presidency Message, February 2015. Croatian. 12582 119
Naučavanje iz ove poruke
Starješina David A. Bednar iz Zbora dvanestorice apostola je koristio »usporedbu o kiselom krastavcu« kako bi podučio da je obraćenje trajni proces, a ne jednokratni događaj: »Redak po redak, propis za propisom, postupno i gotovo neprimjetno, naši motivi, naše misli, naše riječi i naša djela postaju usklađena s voljom Božjom« (»Ye Must Be Born Again«, Liahona, svibanj 2007., 19). Razmislite o tome da s onima koje podučavate pročitate usporedbu o kiselom krastavcu. Što svatko od nas može učiniti kako bismo se sigurno kretali naprijed u postupnom procesu obraćenja o kojem su govorili predsjednik Eyring i starješina Bednar?