Odabir i obveza

Globalni sastanak duhovne misli za mlade odrasle osobe

starješina D. Todd Christofferson

Zbor dvanaestorice apostola

12. siječnja 2020.

Zahvaljujem svojem Nebeskom Ocu na povlastici da mogu biti sa svima vama večeras. Htio bih zahvaliti i svojoj supruzi te potvrditi njezin govor. Posebno se zahvaljujem ovome čudesnom zboru. Oni su još jedan dokaz vrijednosti Instituta. Volim Institut. Nadam se da svi vi koji imate priliku niste samo upisani, već i pohađate Institut i aktivno sudjelujete u njemu. To je jedna od najboljih stvari koje radimo u Crkvi. Pjesma koju je zbor otpjevao prije nekoliko trenutaka, neki od vas možda znaju, pjesma je koju je napisao predsjednik Russell M. Nelson. Riječi su njegove, a osjećaj i izražaj dopiru u moje srce, kao što vjerujem da dopiru u vaše. Izražavam vam njegovu ljubav i prenosim njegove pozdrave. Htio bih također izraziti zahvalnost predsjednici Astrid Tuminez, administraciji i osoblju Sveučilišta Utah Valley na njihovom dražesnom domaćinstvu tijekom ove prigode.

Prije nekoliko smo godina starješina L. Tom Perry i ja zajedno bili na zaduženju u New York Cityju. Dok smo bili tamo, posjetili smo povijesnu sinagogu u Brooklynu. Sinagoga je bila otmjena građevina u susjedstvu koje je bilo, a vjerojatno još uvijek jest, jedno od skupljih dijelova gradske četvrti. Žena koja je tamo služila kao rabin u kongregaciji Reformiranog judaizma srdačno nas je pozdravila i provela nas kroz tu povijesnu građevinu. U svojim je najboljim danima to bila elegantna građevina, no sada je jasno bila u potrebi za značajnim popravcima. Rabin nam je rekla da se njezina kongregacija brojčano smanjila te sredstva za održavanje sinagoge i njezinih programa, uključujući školu, nisu bila dostatna.

Dok smo dalje razgovarali, primijetila je da su, općenito govoreći, mlade odrasle osobe bile predane svojoj židovskoj baštini, no da su iz nekog razloga bile nevoljne pridružiti se sinagogi i postati njezini predani članovi. Unatoč tome, rutinski su zakazivali zgradu za društvene aktivnosti. Ona im je bila nešto poput mjesta za sabiranje i oni su povremeno često davali donacije za pomoć u pokrivanju troškova uporabe tog objekta, no malo ih je bilo voljno postati članovi kongregacije koja je tamo štovala.

Starješina Perry i ja raspravili smo s rabinom zašto je tome tako. Iz svojih je razgovora s mnogim od ovih mladih odraslih osoba, od kojih je većina nevjenčana, zamijetila da im vjeroispovijest nije bila visoko na listi prioriteta u njihovom životu. Drugi se jednostavno nisu htjeli obvezati ovoj ni bilo kojoj drugoj sinagogi. Starješina Perry pitao se nije li ovo bilo očitovanje poznatog (ili ozloglašenog) »FOMO« osjećaja – straha od propuštanja – da bi, ako se obvežu na ovo, mogli propustiti nešto negdje drugdje.

I to je u osnovi tema o kojoj bih vam večeras htio govoriti – odabir i obveza.

Na početku možemo primijetiti da je »strah od propuštanja«, donekle, prilično racionalan osjećaj. Koliko je to moguće, svi mi želimo iskusiti ono najbolje i dosegnuti najbolje mogućnosti u svakom aspektu života. No naizgled zauvijek odgađati donošenje odluke ili obvezivanje zato što bi to moglo značiti da ćemo propustiti nešto drugo, možda bolje, nije racionalno. Svaki odabir isključuje druge mogućnosti: odaberete li ujutro otići na posao ili u školu, ne možete u to vrijeme gledati film na Netflixu (ili možete?); idete li u školu i smjer vam je građevina, nećete diplomirati povijest ni umjetnost ni biologiju ili nešto drugo (osim ako se nikada ne prestanete školovati); otputujete li sada na slapove Victorija u Africi, ne možete putovati nigdje drugdje u istom trenutku i možete propustiti druga mjesta koja ste mogli posjetiti; odaberete li služiti misiju, odričete se mnogih društvenih aktivnosti na to vrijeme; i tako dalje. No ako ne donesete odluku i ne obvežete se na određeno usmjerenje, vaš će život biti prilično nepredvidiv, a na kraju ćete zapravo propustiti većinu toga najboljeg.

Kao što moja supruga s vremena na vrijeme spomene: »Ne možete imati sve – gdje biste to stavili?« Ne možemo imati sve što bi bilo lijepo imati i ne možemo učiniti sve što bi bilo lijepo ili zanimljivo za učiniti. Čak i ako ograničite svoje odabire na ono što je »na dobru glasu ili hvalevrijedno«,¹ i dalje ne možete imati niti iskusiti sve. Jednostavno nema dovoljno vremena, sredstava ili prostora ni u čijem životu u smrtnosti. I tako, moramo se obvezati na određene odluke znajući da se, čineći tako, automatski odričemo drugih, koliko god dobre bile. Također, trebali bismo imati na umu da neopravdano odgađanje odabira može tvoriti odabir samo po sebi.

Brak je najbolji primjer. Odabirom jednog partnera, odričemo se svih drugih. Gospodin kaže: »Ljubi ženu svoju svim srcem svojim, i prianjaj uz nju i ni uz koga drugoga«.² Zbog konačnosti odabira, neki se odupiru obvezati se nekome tko im je vrlo drag, nekome koga vole i s kime bi mogli sretno i vječno napredovati, zabrinuti da bi negdje mogla postojati još savršenija srodna duša koju ne bi htjeli previdjeti. Sjećam se jednoga takvog mladića od prije mnogo godina koji mi je bio poznanik, a koji je odbacio predivnu moguću partnericu jer je mislio da ima previše plombi. Moja je reakcija bila – želiš savršenstvo koje ne postoji; usput, jesi li zastao da razmisliš kako ti sam nisi ni približno savršen odabir?

Ovo je skup mladih odraslih osoba. I za većinu je vas naglasak na odraslih. Imate ili tražite dužnosti odraslih osoba, postignuća odraslih osoba te doprinose odraslih osoba, umjesto da odgađate odraslu dob i tragate za stalnom zabavom. Prije deset je godina autor i znanstvenik Charles Murray govorio o značenju »dobro proživljenog života«. Rekao je: »Govorim o onoj vrsti stvari kojih se, kada dođemo u poodmaklu dob, prisjetimo i odlučimo da možemo biti ponosni na to tko smo bili i što smo učinili.«³

Murray se prisjetio da je slušateljstvu u Zurichu govorio o dubokim zadovoljstvima koja dolaze iz dobro proživljenog života. Rekao je: »Nakon govora pristupilo mi je nekoliko od dvadeset i nešto članova slušateljstva i jasno mi reklo da im izraz ‘dobro proživljeni život’ nije imao značenje. Dobro su se zabavljali s trenutnim partnerom za seks, u novom BMW-u i vikendici na Majorci te nisu vidjeli nikakve praznine u svojem životu koje su trebale biti popunjene. Bilo je fascinantno«, rekao je Murray, »čuti da su mi to rekli izravno u lice, no nije bilo iznenađujuće… Mentalno to zvuče otprilike ovako: Ljudska su bića skup kemikalija koje se aktiviraju i, nakon određenog vremena, deaktiviraju. Svrha je života provesti vrijeme između toga što je ugodnije moguće.«⁴

Na kraju je svojih komentara Murray iznio sljedeću perceptivnu izjavu: »Ljudska mudrost poodmakle dobi shvatila je da je za dobro proživljen život potrebno druženje s onima oko nas.«⁵ Doista odrasle osobe razumiju ovo. One prepoznaju da osobno zadovoljstvo nikada ne djeluje kao fokus života te ne može biti dovoljno kao svrha života. Ovom se istinom ističu dvije velike zapovijedi: voljeti Boga svim svojim srcem, dušom i umom te voljeti svojega bližnjeg kao samoga sebe.⁶ Kao što je Isus rekao: »O tim dvjema zapovijedima ovisi sav Zakon i Proroci.«⁷ Evanđeoski savez,⁸ sa svojim obećanjem o vječnom životu, počiva na ove dvije velike zapovijedi navedenim redom prvenstva: prva i druga. Odanost ovim dvjema velikim zapovijedima definira dobro proživljeni život i što znači biti odrasla osoba.

Na kraju, ne postoji nikakav neutralan put za slijediti, barem kada se radi o onome što ima vječne posljedice. Alma je to naglasio kada je naučavao da nas Krist, Dobar pastir, poziva da ga slijedimo putem učeništva i sreće:

»Gle, kažem vam da vas dobri pastir zove; da, svojim vas imenom zove, a to je ime Kristovo; i ne želite li poslušati glas dobroga pastira, ime kojim ste pozvani, gle, niste ovce dobroga pastira.

I sad, ako niste ovce dobroga pastira, iz kojega ste ovčinjaka? Gle, kažem vam da je đavao pastir vaš, i vi ste iz njegova ovčinjaka; a sad, tko to može zanijekati?«⁹

Alma naučava da u stvarnosti postoje samo dvije mogućnosti i da je Krist jedino dobro rješenje. Ako ne odabirete Krista, automatski slijedite lažnoga boga, pogrešan put koji u najmanju ruku vodi do konačnog pa čak i vječnog razočaranja. Dakle, ako ne slijedite Spasitelja, odbacujete ga.¹⁰

Znajući to, ne bismo trebali osjetiti nevoljkost da se obvežemo Gospodinu i nastojimo postati jedno s njime. Kao što se tijekom posljednje večere molio za svoje apostole i sve koji će vjerovati u njihove riječi: »Da svi budu jedno. Kao što si ti, Oče, u meni, i ja u tebi, tako neka i oni u nama budu jedno«.¹¹ Nije li to mjesto na kojem želimo biti? Zašto onda oklijevati u tome da postanemo potpuno i bezuvjetno obvezani? Zašto ustuknuti u preuzimanju njegovog jarma na sebe, znajući da »njegov jaram je sladak, a njegovo breme lako«?¹²

Strah od neuspjeha

Odgovarajući na svoje pitanje, mogu vidjeti da unatoč logici i preklinjanju Duha dok se on trudi oko nas, postoji nekoliko razloga zašto bi osoba i dalje mogla osjećati malo nevoljnosti. Prvo je briga oko naše sposobnosti da ispunimo tako dalekosežnu obvezu. Možemo li je doista ispuniti ili bi nam bilo bolje da se ne obvezujemo ako bismo mogli podbaciti?

To je razumljiva briga, no kao odgovor na nju zamijetio bih da ste već u vrlo važnome smislu prešli preko tog mosta. Kada ste u predsmrtnom životu odabrali prihvatiti naum spasenja i uzvišenja, koji je Otac pripremio, a Sin izborio, odabrali ste Krista. Vaše je fizičko rođenje svjedočanstvo činjenici da ste se već obvezali. Zadržali ste svoje »prvotno stanje«,¹³ a sada je pitanje hoćete li ispuniti tu obvezu u ovom »drugotno[m] stanj[u]« i imati »slav[u]… nadodan[u] na glav[u svoju] u vijeke vjekova«?¹⁴ Ne bismo se trebali bojati potvrditi svoju predsmrtnu obvezu, posebice kada razmotrimo koliko je trula alternativa.

I ne trebamo živjeti u strahu od neuspjeha. Nismo sami. Nismo bez pomoći. Svatko tko se doista obveže Kristu, na puno učeništvo, ne može podbaciti. Ako se obvežemo onomu koji se bio spustio ispod svega, koji je prevladao sve i koji sada ima svu moć, ne možemo podbaciti.¹⁵ Naš Nebeski Otac i Spasitelj nisu samo nezainteresirani promatrači znatiželjni vidjeti hoće li sve ispasti dobro za nas ili neće. Možete li ih zamisliti kako gledaju dolje s Nebesa i govore: »Pogledaj Sama. Prošli je puta zabrljao kada se suočio s takvom situacijom i kladim se da će to ponovno učiniti«, ili, »Hej, pogledaj. Sandrine su prijateljice dovele Sandru u škripac. Bit će zanimljivo za vidjeti može li se izvući iz ovoga.« Naravno, to je besmisleno. Oni su aktivno uključeni na našoj strani, nude stalnu pomoć, vodstvo i izvore te bi nam vjerojatno dali više kada bismo to prihvatili.

Ranije sam rekao da kada poštujemo saveze koji nas povezuju s Kristom i njegovom moću, ne možemo podbaciti. Naposljetku to je istina, no priznajem da s vremena na vrijeme svi mi proživljavamo neuspjehe – naše vlastite pogreške i grijehe – te utjecaj koji tuđe pogreške i grijesi ponekad imaju na nas. No uz darove pokajanja i oprosta, svi su ti neuspjesi i slabosti u najgoru ruku tek privremeni. Nijedno od njih ne može nas lišiti vječnog života bez našeg pristanka. Zašto? Zato što kada činimo što možemo kako bismo se oporavili, imamo pristup Kristovoj milosti da riješi i popravi sve što mi ne možemo. Upamtite, ne samo da Kristova pomirbena moć ili milost oduzima krivnju grijeha i pogreške, već nas i posvećuje i čini svetim bićima, sposobnim živjeti u Božjoj nazočnosti.¹⁶

Znate, ne kažem da je sve ovo lagano. Kao i ja, vi znate da je život pun napora i nekih velikih teškoća, čak i tragedija. Biti vjeran učenik Isusa Krista lakše je za reći nego učiniti. Isusu nije bilo nimalo lako biti učenikom svojega Oca i ispiti iz njegove »gorke čaše«.¹⁷ No on je to učinio i on zna kako nam pomoći da uspješno kročimo putem učeništva. Uz to, Spasitelj ima moć i voljnost da pomogne. On će ostati uz nas s onoliko pomoći koliko nam je potrebno i koliko god je dugo potrebno. On kaže: »Da, i kad se god narod moj pokaje, oprostit ću im prijestupe njihove protiv mene.«¹⁸ Strah od neuspjeha nije razlog da se u potpunosti i cijelosti ne obvežemo Kristu. Jednostavno se nastavite kajati i činiti najbolje što možete kako biste bili dobri – to će biti dovoljno.

Žrtva

Mogu se sjetiti još jednog razloga zbog kojeg bi osoba mogla oklijevati da se odazove pozivu Dobrog pastira i pridruži se njegovom stadu: strah od žrtve koja bi mogla biti uključena. Svi se sjećate mladića koji je vrlo iskreno upitao Isusa što mu je još bilo potrebno da se osposobi za vječni život.¹⁹ U Marku nam se kaže: »Isus [ga] pogleda, zavoli ga« [mislim da je to značajno] »i rekne mu: ‘Jedno ti nedostaje: Hajde, prodaj sve što imaš, podaj siromasima, i imat ćeš blago na nebu! Onda dođi, slijedi me!«²⁰ Sjećate se odgovora: »Na tu riječ lice se onomu smrkne, te se on udalji žalostan, jer je imao velik imetak.«²¹

Nadam se da je, nakon što je promislio, ovaj mladi bogataš iskusio promjenu srca i kasnije prihvatio Spasiteljev poziv. U svakom slučaju, svi mi prepoznajemo da će obvezivanje Kristu uključivati žrtvu. Jedna stvar za žrtvovati bit će »strah od propuštanja« jer znamo da ćemo zapravo propustiti mnogo toga. Tako je mnogo mogućnosti u životu koje nisu uskladive s učeništvom pa čak i mnogo toga dobroga može biti isključeno zahtjevima koje učeništvo nameće na naše vrijeme i izvore za ono što je bolje ili najbolje.

Iskrena mlada odrasla osoba koja je upitala Spasitelja: »Što mi još treba?«, mrtva je. Koja god bogatstva da je možda imala, ona više ne postoje i u svakom slučaju, ona ih više nema niti ima ikakve koristi od njih. Koliko god se njoj to činilo velikom žrtvom u tom trenutku, je li imala bolju mogućnost od prihvaćanja Učiteljevog poziva? Može li se išta što je ona bila stekla ili što je mogla steći svojim bogatstvima usporediti s onime što joj je Gospodin u konačnici nudio? Znamo da je sve što Spasitelj traži od nas, uključujući sam naš život, beznačajno u usporedbi s uzvišenjem. Ne možemo niti zamisliti: »Ono što oko nije vidjelo, što uho nije čulo, na što ljudsko srce nije pomislilo: to je Bog pripravio onima koji ga ljube«.²²

Umjesto da se bojimo žrtve učeništva, trebali bismo prigrliti priliku za rast u duhovnoj moći, da iskusimo dublju radost te da svatko od nas pronađe stvarno značenje u svojem životu. Žrtva, posebice žrtva za Kristov cilj, obilježena je ozbiljnošću – doista ćemo obdržavati dvije velike zapovijedi da volimo Boga i bližnjega. Žrtva znači da ćemo doista činiti nešto dobro u svijetu.

Voljeti našega Nebeskog Oca i njegovoga ljubljenog Sina svim srcem, moću, umom i snagom potvrđuje našoj duši što smo i tko smo. To nam daje onu vrstu sigurnosti koja nam omogućuje da se prestanemo fokusirati na sebe i gledamo prema drugima, da doista vidimo druge – njihove potrebe i stvarnost s kojom se suočavaju, sa željom da ih razumijemo i pomognemo im. U usporedbi o Dobrom Samarijancu, svećenik i Levit vidjeli su ranjenog putnika pokraj ceste, no nisu ga doista vidjeli. Samo je Samarijanac doista vidio ranjenog stranca i kao rezultat toga »sažali se. Pristupi mu, opra mu rane uljem i vinom i zavi ih«.²³ Tako mnogi osjećaju nagrizajuću samoću. Zasigurno naša žrtva može pozitivno doprinijeti.

Obveza

Sveobuhvatna obveza koja jamči radost ovdje i kasnije obveza je Bogu, našem Vječnom Ocu, i njegovom Sinu, Gospodinu Isusu Kristu. U Omniju pronalazimo lijepo izraženu molbu:

»Htio bih da dođete Kristu, koji je Svetac Izraelov, i uzmete udjela u spasenju njegovu, i moći otkupljenja njegova. Da, dođite k njemu, i prinesite cijelu dušu svoju kao prinos njemu, i nastavite u postu i molitvi, i ustrajte do svršetka; i živoga mi Gospoda, bit ćete spašeni.«²⁴

Postoji priča o ocu koji je ušuškao svojega malenog dječaka u krevet, a kada je napustio sobu čuo je udarac. Kada se vratio, vidio je svojeg sina na podu i upitao ga kako je pao s kreveta. Dječak je odgovorio: »Nisam skroz ušao u krevet.« U svojem obvezivanju Bogu pripazite da u potpunosti preuzmete obvezu.

Vi ste dio tijela Kristova.²⁵ Vi pripadate. Potpuno se uključite, dajući i primajući slobodno. Doista vidite one oko sebe i budite viđeni kako bi vaš život mogao biti dobro proživljen život, život posluživanja, blagoslivljanja i zadovoljstva. Život koji je blagoslovio i posvetio Spasitelj koji je sve prevladao i čijom ćete milošću i vi također sve prevladati.

Prošloga ljeta na koncertu zbora The Tabernacle Choir i orkestra Orchestra at Temple Square ugošćena je vrlo talentirana norveška sestra Sissel. Slušateljstvo je, uključujući mene, bilo vrlo ganuto njezinom izvedbom punom poštovanja pjesme naslova »Slow Down« [Uspori] koja je u misli prizvala stih iz Psalmi: »Prestanite i znajte da sam ja Bog«.²⁶

Htio bih vam pustiti videozapis pjevanja sestre Sissel tom prilikom pa dok slušate, molim vas promislite o poruci da možemo imati potpuno povjerenje u Boga i u njegovu čudesnu ljubav i voljnost da nas blagoslovi i održi bez obzira na to što će se dogoditi. Promislite o svetosti obvezivanja svojeg života i sebe njemu bez obzira na to što će se dogoditi.

Usred moje zbunjenosti
U trenutku očajničke potrebe
Kada ne razmišljam previše jasno
Kada blagi glas posreduje

Uspori, uspori, miran budi
Miran budi i čekaj na Duha Gospodnjeg
Uspori i čuj njegov glas
I znaj da je on Bog

U vrijeme nevolje
Kada osjećam se tako nesigurno
Kada me sve oko mene pritišće
Dolazi blagi glas tako miran, tako čist

Uspori, uspori, miran budi, dijete moje
Miran budi i čekaj na Duha Gospodnjeg
Uspori i čuj njegov glas
I znaj da je on Bog
I znaj da je on Bog27

Usporite. Odlučite se odabrati Boga i pridajte cijelo svoje srce tomu. Pronađite tihi trenutak kada ćete moći kleknuti na privatnom mjestu i reći svojem Nebeskom Ocu, u ime Isusa Krista, da ste njegovi, da ste se obvezali, tijelom i dušom, njemu, njegovom Sinu i evanđeoskom putu. Tada slijedite kamo vas on vodi, sada i ostatak svojeg života. Nemojte više oklijevati niti se ustručavati, već nastavite sa svojom svrhom i poslanjem u životu. Smrtnost je tako kratka. Dobro iskoristite ovo vrijeme kako bi vaša vječnost mogla biti vječnost radosti, a ne žaljenja. Ne osjećate li Duha kako vam govori da je ovo ispravno? Idite naprijed s pouzdanjem.

Obećavam vam da će Gospodinova nagrada za to što ste sve dali biti sve što on ima dati – »dobra, zbijena, stresena i preobilna mjera.«²⁸ Stvarnost njegovog Uskrsnuća dokaz je da on ima svu moć, da može ispuniti ono što je obećao te da on to ispunjava. On je život i došao je kako bismo mi mogli imati život i »da ga ima[mo] u izobilju«.²⁹ Govorim vam kao onaj koji zna da je Isus Krist uskrsli Otkupitelj. Ova činjenica čini ogromnu razliku u svijetu i vječnosti. Nudim vam njegov blagoslov i svoje svjedočanstvo, u ime Isusa Krista. Amen.