2010. – 2019.
Riječi koje govorimo
Travnja 2013


Riječi koje govorimo

Kako govorimo svojoj djeci i riječi koje koristimo mogu ih potaknuti i podignuti ih te ojačati njihovu vjeru.

Mladi je otac nedavno saznao da je njegova divna učiteljica iz drugog razreda preminula. U sjećanje na nju napisao je: »Od svih osjećaja i iskustava koje pamtim, najznačajniji osjećaj u mojem umu je ‘utjeha’. Ona me možda jest naučila pisati, izražavati se, računati, no nadaleko važnije naučila me je kako voljeti biti dijete. U njezinom razred, bilo je sasvim u redu tu i tamo napisati riječ pogrešno: ‘Poradit ćemo na tome’, govorila bi. Bilo je u redu proliti nešto, poderati ili zamazati: ‘Popravit ćemo i očistiti’, odgovorila bi. Bilo je u redu pokušati, protegnuti se, sanjati, uživati u svim zadovoljstvima koja dolaze iz neznačajnih sitnica što samo djeca smatraju uzbudljivima.«

Jedan od najvećih utjecaja koje osoba može imati na ovom svijetu jest utjecaj na dijete. Dječja vjerovanja i osjećaj osobne vrijednosti oblikuju se rano u njihovim životima. Svatko unutar zvuka moga glasa ima moć povećati djetetovo povjerenje u sebe te povećati djetetovu vjeru u Nebeskog Oca i Isusa Krista kroz riječi koje izgovara.

Iz Helamana, poglavlje 5, čitamo: »A evo, sinovi moji, sjetite se, sjetite da morate sazdati temelj svoj na stijeni – Otkupitelju našem koji je Krist, Sin Božji.«1

Te je riječi Helaman uputio svojim sinovima. I dalje čitamo: »A oni se sjećahu riječi njegovih; stoga krenuše… naučavati među… narodom riječ Božju.«2

Iako su Helamanovi sinovi proganjani i zatvarani, te riječi koje su čuli nikada ih nisu iznevjerile. Bili su zaštićeni i okruženi vatrenim stupom. Zatim se začuo glas, govoreći njihovim tamničarima:

»Obratite se, obratite i ne nastojte više uništavati slugu mojih…

To nije glas groma, ni glas velika bučna žagora, već, gle, bijaše to glas tihan, savršene nježnosti kao da je šapat, a ipak prodiraše do same duše.«3

Možemo učiti od tog glasa s nebesa. Nije bio glasan, prijekoran ili ponižavajući; bio je to tihi glas savršene nježnosti, dajući čvrst smjer dok daje nadu.

Kako govorimo svojoj djeci i riječi koje koristimo mogu ih potaknuti i podignuti ih te ojačati njihovu vjeru kako bi ostala na putu za povratak Nebeskom Ocu. Došla su na ovaj svijet spremna slušati.

Primjer djeteta koje sluša zbio se u jednom dućanu tkanina. Dućan je bio pun kupcima kada je postalo jasno svima da je jedna majka u panici jer je izgubila svog malog sina. Isprva, dozivala ga je imenom. »Connore«, govorila je dok je žustro hodala po dućanu. Dok je vrijeme prolazilo njezin je glas postajao sve glasniji i paničniji. Uskoro su zaštitari u dućanu obaviješteni i svi su bili uključeni u potragu za djetetom. Prošlo je nekoliko minuta bezuspješne potrage. Connorova majka je, razumljivo, paničarila svakom minutom sve više i više i stalno je ponavljala njegovo ime.

Jedna žena, izgovorivši tihu molitvu, pomislila je da se Connor boji slušajući svoju majku kako izvikuje njegovo ime. Spomenula je to drugoj ženi uključenu u potragu i ubrzo su napravile plan. Zajedno su počele hodati između stolova s tkaninom tiho ponavljajući riječi: »Connore, ako možeš čuti moj glas, reci: ‘Ovdje sam.’« Dok su polako hodale prema zadnjem dijelu dućana ponavljajući tu frazu, nije prošlo dugo kad su začule bojažljiv, meki glasić kako govori: »Ovdje sam.« Connor se skrivao između tkanina pod stolom. To je bio glas savršene nježnosti koji je potaknuo Connora da odgovori.

Molite se da možete prepoznali djetetove potrebe

Kako bismo govorili djetetovu srcu trebali bismo znati njegove potrebe. Ako molimo za poznavanje tih potreba, same riječi koje izgovaramo mogu imati moć da dopru u njihova srca. Naši se napori veličaju kada tražimo vodstvo Duha Svetoga. Gospodin je rekao:

»Izgovarajte misli koje stavih u srca vaša…

Bit će vam, naime, dano onog trena, da, u taj čas, što vam je govoriti.«4

Isključite se i slušajte s ljubavlju

Nažalost, ometanja ovoga svijeta sprečavaju mnogu djecu da čuju poticajne riječi koje mogu oblikovati njihov pogled na sebe same.

Dr. Neal Halfon, liječnik, ravnatelj UCLA Centra za zdravlje djece, obitelji i zajednice, govori o »dobroćudnom roditeljskom zanemarivanju«. Jedan je primjer uključivao 18-mjesečno dijete i njegove roditelje:

»‘Njihov se sin činio sretnim, aktivnim i zainteresiranim, očito da je uživao u pizzi i vremenu koje je provodio sa svojim roditeljima… Na kraju večere, mama je otišla pospremati, predajući brigu o djetetu tati.’

Tata… je počeo čitati poruke na mobitelu dok se mališan trudio dobiti njegovu pozornost bacajući komadiće pizze na njega. Zatim se i tata uključio, okrenuo se svom djetetu i počeo se igrati s njim. Ubrzo je to, potom, zamijenio gledanjem videa na svom telefonu zajedno s mališanom dok se nije vratila njegova supruga.

[Dr.] Halfon je primijetio slabljenje djetetova unutarnjeg svjetla, nedostatak veze između roditelja i djeteta.«5

Odgovor na naše molitve kako prepoznati potrebe našeg djeteta može biti što češće tehnološki se isključiti. Dragocjeni trenuci za priliku druženja i razgovaranja s našom djecom rastapaju se kada smo zauzeti smetnjama. Zašto ne bismo odabrali vrijeme svakog dana isključiti se od tehnologije i povezati se jedni s drugima? Jednostavno sve isključite. Kada to činite, vaš će se dom činiti tihim isprva; možda ćete se čak osjećati i izgubljenima ne znajući što reći ili učiniti. Zatim, kada potpunu pažnju posvetite svom djetetu, razgovor će započeti, i moći ćete uživati slušati jedan drugoga.

Pišite kako biste uvjerili svoju djecu

Također, možemo utjecati na našu djecu kroz riječi koje im pišemo. Nefi piše: »Pomno se naime trudismo pisati da bismo djecu svoju… sklonuli da povjeruju u Krista i da se s Bogom pomire.«6

Predsjednik Thomas S. Monson iznio je iskustvo Jayja Hessa, pilota koji je srušen iznad Sjevernog Vijetnama 1960-tih. »Dvije godine njegova obitelj nije znala je li mrtav ili živ. Vojnici koji su ga zarobili u Hanoiju na kraju su mu dopustili da piše kući, no ograničili su mu poruku na manje od 25 riječi.« Predsjednik Monson je upitao: »Što bismo vi i ja rekli svojoj obitelji u takvoj situaciji ‒ ne vidjevši ih više od dvije godine i ne znajući hoćemo li ih ikada ponovno vidjeti? Sa željom da napiše nešto za što će njegova obitelj znati da dolazi od njega, a i sa željom da im da vrijedan savjet, brat Hess je napisao [sljedeće riječi]: ‘Ove su stvari važne: hramski brak, misija, fakultet. Idite naprijed, postavite ciljeve, pišite povijest, slikajte se dvaput godišnje.’«7

Koje biste vi riječi napisali svojoj djeci da imate 25 riječi ili manje na raspolaganju?

Mladi otac o kojem sam ranije govorila, koji je pisao o svojim sjećanjima na učiteljicu iz drugog razreda, sada odgaja prekrasnu malu kćer. On osjeća nebesko povjerenje koje je usađeno u njega. Kako raste, kakva će biti njezina budućnost? Što li će reći on što će se duboko upiti u njezino srce? Koje li će ju riječi potaknuti, podignuti i pomoći joj da ostane na putu? Hoće li učiniti razliku ako joj kasnije šapne: »Ti si dijete Božje?« Hoće li se sjetiti jednog dana da joj je njezin otac često govorio riječi: »Volim sve povezano s tobom?«

Nije li to isto što naš Nebeski Otac govori svom Sinu i svima nama kada govori: »Ovo je Sin moj«, zatim je dodao, »koga sam odabrao?«8

Neka riječi koje govorimo i pišemo svojoj djeci odražavaju ljubav Nebeskog Oca koju ima za svoga Sina, Isusa Krista, i za nas. Zatim, zaustavimo se i poslušajmo jer dijete je vrlo sposobno govoriti velike i čudesne stvari zauzvrat. Kažem to u ime Isusa Krista. Amen.