Moć svećeništva u dječaku

Godine 1878. moj šukundjed George F. Richards imao je 17 godina. Kao što je ponekad bio slučaj u to doba, već je bio zaređen za starješinu. Jedne je nedjelje njegova majka jecala u intenzivnoj boli. Kako njegov otac nije bio dostupan, biskup i nekolicina drugih pozvani su da joj daju blagoslov, no olakšanje nije došlo. U skladu s time, obratila se svojem sinu Georgeu i zamolila ga da položi svoje ruke na njezinu glavu. Zapisao je u svoj dnevnik: »Posred svojih suza radi patnje moje majke i zaduženja izvršavanja administrativnih zadataka kakve prije nisam izvršavao, povukao sam se u drugu sobu gdje sam plakao i molio se.«

Kada se pribrao položio je svoje ruke na nju i dao joj vrlo jednostavan blagoslov. Kasnije je konstatirao: »Moja je majka prestala jecati i dobila je olakšanje od svoje patnje dok su moje ruke još uvijek bile položene na njezinu glavu.« Zatim je u svoj dnevnik zapisao ovu pronicljivu primjedbu. Rekao je da je uvijek osjećao kako njegova majka nije dobila olakšanje nakon biskupovog blagoslova ne zato što Gospodin nije poštivao biskupov blagoslov, već zato što je Gospodin pridržao ovaj blagoslov za dječaka, kako bi ga podučio lekciju da je svećeništvo u dječaku jednako snažno kao svećeništvo u muškarcu, kada ga se koristi u pravednosti.

Večeras bih govorio o toj moći. Iako ću se obratiti predsjednicima zbora đakona, načela o kojima ćemo raspravljati primjenjuju se na sve mlade Aronove svećenike i njihove zasebne vođe, uključujući naše predsjednike zborova učitelja i predsjedniku zbora svećenika.

Dok sam služio kao predsjednik misije, primijetio sam da je došlo do drastičnog povećanja duhovnosti i vještina vodstva mladića tijekom njihovih godina na misiji. Kada bismo nekako mogli kvantificirati ove vrsnosti oko Aronovog svećeništva i misijskih godina, možda bi izgledale nekako poput ove crte koju vidite na ovom prikazu. Po meni postoje barem tri ključna čimbenika koja doprinose tako dramatičnom rastu tijekom misijskih godina: (1) vjerujemo ovim mladićima kao nikada prije, (2) imamo visoka, ali brižna očekivanja od njih, i (3) obučavamo ih i zadržavamo kako bi oni mogli izvrsno ispuniti ona očekivanja.

Netko bi mogao prikladno upitati: »Zašto se ova ista načela ne bi mogla primijeniti kod predsjednika zbora đakona?« Kada bi se to učinilo, možda bi rast započeo puno ranije i izgledao više poput ovoga. Na trenutak bih se osvrnuo na to kako se ta načela mogu primijeniti na predsjednika zbora đakona.

Prvo ‒ povjerenje. Svojim predsjednicima zbora đakona možemo ukazati veće povjerenje s velikom odgovornošću. Gospodin to zasigurno radi ‒ kao što to pokazuje njegova voljnost dati im ključeve, znači pravo da predsjedavaju nad djelom u njihovom zboru i usmjeravaju ga. Kao dokaz ovog povjerenja, pozivamo predsjednike zbora đakona po objavi, ne samo po starješinstvu ili drugom sličnom čimbeniku. Svaki vođa u ovoj Crkvi, uključujući predsjednika zbora đakona, ima pravo znati, i treba znati, da je pozvan po objavi. Ovo uvjerenje pomaže mu znati da mu Bog vjeruje i podržava ga.

Druga i treća osobina međusobno su povezane — visoka očekivanja i pripadajuća obuka da ih ispune. Naučio sam sjajnu lekciju na misiji: misionari uglavnom rastu ili padaju ovisno o razini očekivanja predsjednika misije, a tako je i s predsjednicima zbora đakona. Očekuje li se od njih da samo vode sastanke zbora i prisustvuju sastancima biskupskog vijeća mladeži, onda je to sve što će činiti. No, vaši vođe mogu im dati veću viziju ‒ Gospodinovu viziju. A zašto je vizija tako ključna? Zato što s povećanom vizijom dolazi povećana motivacija.

Svojstveno je svakom pozivu u ovoj Crkvi pravo da se primi objava. Stoga, ovi predsjednici zbora đakona trebaju znati da imaju pravo primati objavu da predlažu svoje savjetnike, objavu o spašavanju izgubljenih i objavu o obuci članova zbora u svezi s njihovim dužnostima.

Mudri vođa podučit će predsjednika zbora đakona ovim načelima koja će biti korisna u stjecanju objave. Može ga podučiti Gospodinovom nedvosmislenom obećanju: »Budeš li iskao, ti ćeš primiti objavu za objavom« (NiS 42:61). Gospodin je vrlo darežljiv u pružanju objava. Nije li on podsjetio Josepha i Olivera: »Kad me god ti zapita, primi ti upute od Duha mojega« (NiS 6:14)? A tako može biti i s vama, predsjednicima zbora đakona. Gospodin vas voli i želi vam objaviti svoje nakane i volju. Možete li ikada zamisliti da Gospodin ima problem koji ne može riješiti? Ja ne mogu. Zbog toga što imate pravo na objavu, on vam može pomoći riješiti svaku brigu koju imate kao predsjednik svojeg zbora, ako ćete samo tražiti njegovu pomoć.

Vi predivni vođe možete podučavati ove predsjednike zbora đakona da objava nije zamjena za naporan rad i domaću zadaću. Predsjednik Henry B. Eyring jednom je upitao predsjednika Harolda B. Leeja: »Kako da dobijem objavu?« Predsjednik Lee je odgovorio: »Želiš li dobiti objavu, napravi domaću zadaću.«¹ Mudar vođa mogao bi raspravljati sa svojim predsjednikom zbora đakona o nekim duhovnim domaćim zadaćama koje bi on trebao napraviti kako bi se pripremio preporučiti svoje savjetnike. Možda bi morao upitati i odgovoriti na pitanja poput: Tko bi bio dobar primjer koji bi uzdignuo druge dječake? Ili, tko bi bio osjetljiv na potrebe onih koji se suočavaju s posebnim potrebama?

Naposljetku, ovaj mudar vođa mogao bi ga podučiti kako prepoznati i djelovati prema objavi kada ona dođe. Živimo u brzom svijetu ispunjenom akcijom u kojem su mjerilo žarka svjetla i glasni zvučnici. No, ovaj mladić treba znati da je ovo svjetovni put, a ne Gospodinov. Spasitelj je rođen u razmjernoj anonimnosti jasli; izvršio je neusporedivo i najznačajnije djelo ikada u tihom vrtu; a Joseph je primio svoje prvo viđenje u osami šumarka. Božji odgovori dolaze tihim, sitnim glasom ‒ osjećajem mira ili utjehe, poticajima da se čini dobro, prosvjetljenjem – ponekada u obliku majušnih klica misli koje, ako ih se poštuje i njeguje, mogu prerasti u duhovne sekvoje. Ponekada ovi poticaji ili misli mogu čak uzrokovati da vi, predsjednici zbora đakona, preporučite kao savjetnika ili dadnete zaduženje mladiću koji je trenutno manje aktivan.

Prije mnogo godina, kao predsjednik okola osjetio sam poticaj da pozovem dobrog čovjeka kao bilježnika okola. U to se vrijeme on privremeno mučio s redovitim dolaskom u Crkvu. Međutim, znali smo da će ako prihvati poziv odraditi izvrstan posao.

Uputili smo mu poziv, no on je odgovorio: »Ne, mislim da ne mogu to učiniti.«

Zatim je došao poticaj. Rekao sam: »Pa, mislim da onda okol Glendale neće imati bilježnika okola.«

Iznenađen, odgovorio je: »O čemu to govorite? Morate imati bilježnika okola.«

Odgovorio sam: »Želiš li da sada pozovemo nekoga drugog kao bilježnika okola kada nam je Gospodin dao poticaj da pozovemo tebe?«

»U redu«, rekao je, »učinit ću to.«

I učinio je. Ne samo da ima puno muškaraca, već također ima i puno dječaka koji će se odazvati pozivu kada spoznaju da ih Gospodin zove i da ih Gospodin treba.

Iduće što možete obznaniti ovom predsjedniku zbora đakona jest da je jedno od očekivanja koje Gospodin ima od njega to da spašava izgubljene, i manje aktivne i one koji nisu članovi. Gospodin je objavio svoje središnje poslanje u ovim uvjetima: »Jer Sin čovječji dođe spasiti ono što bijaše izgubljeno« (Matej 18:11). Ako je Spasiteljev prioritet spasiti što je izgubljeno, ako je prioritet predsjednika Thomasa S. Monsona da to čini, kao što je prikazao svojim cijelim životom, ne bi li trebao biti prioritet svakoga vođe, svakog predsjednika zbora đakona u ovoj Crkvi da čini isto? U srži našeg vodstva, kao središnji dio našeg službeništva, trebala bi biti goruća, pokretačka, neumoljiva odluka da idemo pronaći izgubljene i dovedemo ih natrag.

Jedan mladić kojeg su članovi njegovog zbora posjetili, rekao je: »Bilo je iznenađenje kada je danas… 30 ljudi jednostavno došlo u moju kuću… Odmah sam zaželio vratiti se u Crkvu.« Kako bi se mladi mogli oduprijeti ovakvoj ljubavi i brizi?

Oduševljen sam kada čujem mnoge priče o predsjednicima zbora đakona koji su usvojili viziju i povremeno naučavaju sve ili dio lekcije na sastancima svojeg zbora. Prije nekoliko tjedana prisustvovao sam satu zbora đakona. Dvanaestogodišnji je dječak 25 minuta predavao lekciju o pomirenju. Započeo je upitavši svoje kolege đakone što oni misle da je pomirenje. Zatim je pročitao neke značajne stihove iz Pisama i upitao je promišljena pitanja na koja su oni odgovorili. Shvativši, međutim, da je ostalo još vremena za lekciju, imao je dovoljno prisebnosti i vjerojatno ponešto unaprijed dobivene opomene od svojeg oca da upita vođe koji su bili prisutni koja su im pitanja o pomirenju postavljana na njihovim misijama i koji su bili njihovi odgovori. Zatim je dovršio sa svojim svjedočanstvom. Slušao sam s divljenjem. Pomislio sam: »Ne sjećam se da sam ja ikada dao značajan dio lekcije kada sam bio mladić u Aronovom svećeništvu.« Možemo povisiti mjerilo i viziju za ove mladiće, a oni će se odazvati.

Vi vođe najbolje uzdižete ove predsjednike zbora đakona kada im dopustite da vode, a vi se maknete iz središta događanja. Ne veličate najbolje svoj poziv kada održavate sjajne lekcije, već kada im pomognete održati sjajnu lekciju; ne kada spašavate osobu, već kada pomognete njima da to čine.

Postoji stara izreka: nemojte umrijeti dok još ima glazbe u vama. Slično bih rekao vama odraslim vođama, nemojte se razriješiti dok imate vještine vodstva u sebi. Podučavajte naše mlade svakom prilikom; podučavajte ih kako pripremiti raspored događanja, kako voditi sastanke dostojanstveno i srdačno, kako spasiti jednu osobu, kako pripremiti i održati nadahnjujuću lekciju i kako primiti objavu. Ovo će biti mjera vašeg uspjeha ‒ baština vodstva i duhovnosti koju ostavite ukorijenjenu u srcima i umovima ovih mladića.

Ako ćete vi, predsjednici zbora đakona, veličati svoj poziv, bit ćete oruđe u Božjim rukama već sada jer je svećeništvo u dječaku jednako moćno kao svećeništvo u muškarcu, kada ga se koristi u pravednosti. A kada sklopite hramske saveze te postanete misionari i budući vođe ove Crkve, znat ćete kako primiti objavu, kako spasiti jednu osobu te kako naučavati nauk kraljevstva s moću i ovlasti. Onda ćete postati mladež plemenitog prava prvorodstva. O ovom svjedočim u ime Isusa Krista koji je Spasitelj i Otkupitelj svijeta. Amen.